Na Badnju večer, u vojvođanskom selu Sonta, pretučena su trojica mladića hrvatske nacionalnosti. Incident se dogodio pri polasku kući iz kafića, a nakon verbalnih prijetnji i uvreda, gdje je, po riječima srbijanskog parlamentarnog zastupnika iz redova hrvatske manjine Tomislava Žigmanova, 'skupina mlađih ljudi koristila pogrdne izraze s nacionalnom osnovom'.

Koje, možemo pretpostaviti.

Samo pet mjeseci ranije, u istom tom selu, devetnaestogodišnji je mladić hrvatske nacionalnosti također izvrijeđan, prebijen i da cijela priča dobije i dozu morbidnosti, izgrizen u predjelu nadlaktica. Sudski se epilog još čeka.

A onda, kad već nabrajamo, samo dvije godine prije ovog napada s elementima kanibalizma, autorica ovog osvrta pisala je o položaju Hrvata u Vojvodini, s naglaskom na devedesete, zbog čega je ispod tog članka prenesenog na brojne srpske portale, uslijedio virtualni tsunami uvreda (dakako, na nacionalnoj osnovi) i tvrdnji da je sve napisano laž i ništa osim laži. Stigla je i pokoja prijetnja.

Amnezija 'pišača s crkvenih kora'

To da su Hrvati na bilo koji način, u prošlosti ili danas, u Vojvodini šikanirani ili diskriminirani, gotovo je tabu tema. Nije se po tom pitanju promijenilo puno u proteklih dvadeset godina. Za tu temu u Hrvatskoj odavno nema interesa (ako ga je ikad i bilo), a u Srbiji ne samo da nema interesa, već se tako nešto uglavnom niječe. Radije se širi mit kako su se dobrosusjedski odnosi održali unatoč 'zločinačkom ponašanju Hrvata u Hrvatskoj' te da nikome od njihovih sugrađana hrvatske nacionalnosti nije usfalila i jedna vlas s glave, a kamoli život, u fizičkom i svakom drugom značenju. Tko drukčije kaže, kleveće i laže.

Da ponovim: 'Koliko vas zna za ubijenu djevojku Mariju Purić? Braću Abjanović? O silovanoj djevojci iz Slankamena koja se i danas boji tražiti odštetu od države da joj netko ne naudi rodbini koja je ostala živjeti u Vojvodini? Koliko vas zna za brutalno pobijenu obitelj Oskomić-Tomić, gdje je staričica od 87 godina 1993. brutalno zaklana, a da do danas za taj zločin nitko nije odgovarao?'

Poriču ovo ne samo oni koji funkcioniraju po dobro poznatoj 'što nisam vidio ne postoji', već i neki od počinitelja tih i takvih djela. Na primjer, jedan od 'pišača s crkvenih kora', koji se na Badnju večer davne 1988., u Crkvi sv. Jakova u Plavni (općina Bač), s još dvojicom 'pajdaša' u sred mise popišao po glavama vjernika, ovu je scenu u potpunosti izbrisao iz vlastite memorije. Svaki spomen na sporni događaj kod njega izaziva zgražanje i nevjericu. On više vjeruje sebi nego tuđim popišanim glavama i brojnim svjedocima.

A što je s memorijom drugih? Što je pamćenjem ostalih počinitelja, žrtava i svjedoka?

Za prve je jasno. Najbolje je zaboraviti. Drugi su se odlučuju na šutnju. Misle da će tako sve proći. Ostati ispod tepiha. Ali, čini se da neće.

'Nas straši što žrtve ovoga napada ne žele izlaziti u javnost sa svojim problemom. Jer ako se šuti o ovakvim slučajevima, oni se mogu ponoviti, a mi ih ne možemo riješiti. To će s druge strane ohrabriti one koji posežu za etnički motiviranim nasiljem', izjavio je za medije predsjednik Povjerenstva za praćenje antihrvatskih incidenata u Srbiji pri Hrvatskom nacionalnom vijeću Darko Baštovanović.

O informiranosti prosječnog građanina Srbije o broju Hrvata koji su tijekom devedesetih napustili svoja prebivališta  možemo samo nagađati. Bojim se da većina takvim informacijama ne raspolaže. Broj građana koji o tome nešto znaju vjerojatno je manji nego, recimo, onih koji nešto znaju o Ovčari ili opsadi Sarajeva. A prema istraživanju javnog mnijenja o tematici ratnih zločina, koje je prije desetak dana javnosti predstavio Srpski Fond za humanitarno pravo, mogli smo vidjeti da više od polovice građana Srbije uopće nema potrebu informirati se o ratnim zločinima, 64 posto ih ne zna što se dogodilo na Ovčari ili vukovarskoj bolnici u studenome 1991., a čak 71 posto, što je prilično šokantan podatak, ne zna da je Sarajevo bilo pod opsadom gotovo četiri godine. Pa što je onda čudno u tome da prosječni građanin Srbije, a osobito onaj izvan Vojvodine, tvrdi da je 'priča' o Hrvatima izbjeglim devedesetih obična laž (nitko nije njegove komšije dirao), a ako su i otišli, otišli su iz hira, materijalne koristi, u bolje ('mijenjali su svoje nabijače za vile na moru')?

Do nekog budućeg kirbaja

No, sve navedeno zaista ne bi bilo bitno, samo da se ovakvi incidenti ne ponavljaju. Da djeca poniženih i premlaćivanih ponovno ne postaju mete. Da taj suludi ciklus mržnje i nasilja jednom zauvijek stane. Tamo i ovdje. Prema Hrvatima u Srbiji i Srbima u Hrvatskoj, podjednako.

Ali, preskočimo zamku 'whataboutisma'. Ovo je osvrt o vojvođanskim Hrvatima, pa neka na tome i ostane.

Važno je tim ljudima omogućiti da bez straha i posljedica mogu biti baš to kako se osjećaju – Hrvati, bez potrebe da se skrivaju iza imena Šokac ili Bunjevac. Da imaju sigurnost kako je za njihovu sudbinu i probleme nekoga ipak briga. Da to malo što ih je u Vojvodini ostalo i još uvijek se nije asimiliralo skupi hrabrosti progovoriti o problemima s kojima se susreće, a da to što kažu ne završi na jednoj službenoj noti i par novinskih članaka, koje ćemo izvući iz arhive kad se nešto slično dogodi oko nekog budućeg kirbaja ili katoličkog Badnjaka, kad padnu teške riječi, šake i netko završi razbijene glave.

To je zadatak mnogih, a ponajprije srpskih i hrvatskih političara, s naglaskom na Aleksandra Vučića, i ne manje moćnih aktera u ovoj i sličnim pričama - medija.