Da je bilo sreće i pameti, sutrašnji Dan neovisnosti trebao je biti jedan svečani blagdan. Čovjek bi, barem onako na prvu, pomislio da bi ta lijepa, okrugla 20. obljetnica donošenja Odluke o raskidu državno-pravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ, u zemlji koja je iz rata za nezavisnost izašla kao pobjednica i koja je, što bi se ono reklo, na pragu ostvarenja najrazvikanijeg strateškog cilja – ulaska u Europsku uniju – uistinu zaslužila da je se dostojno obilježi. No okolnosti u kojima se ovogodišnji Dan neovisnosti događa su takve da je malo kojem poštenom hrvatskom građaninu i do kakvog slavlja. I, ne, ne mislim pritom samo na gospodarsku i socijalnu krizu, koja je naše brojne sugrađane gurnula na rub, a nerijetko i preko ruba elementarne egzistencije. Nije mi u ovome trenutku u prvome planu ni silan i jedva podnošljiv zadah nepravde i lopovluka koji se širi iz svake od brojnih novootvorenih afera, a koje svjedoče o nepodnošljivoj lakoći raspolaganja javnim novcima i dobrima. Više od tih prevažnih tema danas mi, dan uoči Dana neovisnosti, upadaju u oči tako nevjerojatne podudarnosti između vremena njezinog proglašenja i današnjih dana, da se pitam gledam li neku ironičnu crnohumornu dramu ili je to ipak obična hrvatska stvarnost.

Podsjetimo se, odluka o proglašenju nezavisnosti donesena je 8. listopada 1991, i to nakon što je istekao tromjesečni moratorij na lipanjsku ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, koji je uveden na zahtjev tadašnje Europske zajednice. U strahu od napada JNA, čiji su avioni dan ranije raketirali Banske dvore, Sabor je tu povijesnu odluku donio u podrumu Ine. Danas, 20 godina poslije, opet je jedna odluka hrvatskih vlasti 'na čekanju i provjeri' u toj istoj Europskoj zajednici, koja je u međuvremenu promijenila ime u Europsku uniju. Da koincidencija bude potpuna, riječ je upravo o zakonu koji se tiče ograničavanja vlasništva nad istom tom Inom. Tog 8. listopada Hrvatska je donijela konačnu odluku o izlasku iz Jugoslavije, tvorevine koja se evidentno raspadala, pucajući po svim šavovima. Danas, 20 godina poslije, na pragu smo ulaska u novi savez, kojem, gorke li usporedbe, također prijeti gospodarski, a onda i politički slom. Donoseći odluku o neovisnosti, Hrvatska je prije dva desetljeća odlučila napustiti i dotadašnji socijalistički model dogovorne ekonomije te prihvatiti principe slobodnoga tržišta i kapitalističkog ekonomskog poretka. Danas, koje li čudne ironije, mnogi u zapadnome svijetu tvrde da je i tome gospodarskom modelu, barem u obliku kakvog ga poznamo, došao kraj. I da Marx i neke njegove ideje ni izbliza nisu prestali biti živi i aktualni. I, pred sam kraj ovih znakovitih usporedbi, čini mi se korisnim podsjetiti da je Sabor prije evo već punih 20 godina u 3. točki spomenute odluke o raskidu... ustvrdio da 'RH ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije – SFRJ'. Nije li uistinu ironično da isti taj Sabor (naravno, u ponešto drugačijem sastavu), na inicijativu Vladimira Šeksa, koji je i prije 20 godina, baš kao i danas, bio njegov potpredsjednik, i koji je osobno u podrumu Ine u Šubićevoj okupljenim zastupnicima pročitao tekst odluke koje se na Dan neovisnosti prisjećamo, upravo danas treba glasati o ne/priznavanju optužnica koje je kasnije podigla nekadašnja JNA!? Ne zna čovjek više je li vrijeme stalo ili nam se naprosto uvijek iznova vraća!

I prije 20 godina Hrvatska je bila razapeta između straha i nade: straha da cijeli taj pothvat osamostaljenja možda i ne uspije, a odmazda bude strašna, i nade da se, uz snagu zajedništva i Božju pomoć, i najteža iskušenja mogu prevladati. Nada je bila jača od straha, a želja za slobodom moćnija od prijetnji koje su joj stajale na putu. O tome, uz ostalo, svjedoči i rezultat tadašnjeg referenduma, koji je odluci o samostalnosti dao potreban legitimitet. I referendum koji nam za nekoliko mjeseci predstoji, a na kojem ćemo odlučivati o ulasku u EU, ponovno će biti stanovit test omjera snage između straha i nade u hrvatskome društvu. Strahovi su danas, dakako, ponešto drugačiji: hoće li Europa uopće preživjeti, a i mi skupa s njom; hoće li se gospodarski sustav uistinu urušiti i koliku će cijenu toga urušavanja morati platiti obični ljudi i njihove obitelji? No ni nade, kolikogod bile krhke i jedva vidljive, ipak su još uvijek tu: da i aktualnoj krizi, povuku li pravi ljudi prave poteze, jednom mora doći kraj; da će prave vrijednosti, prije ili poslije, morati doći do izražaja, da je borba za istinski život i ideale uvijek bolja od predaje.