Kada bi plebiscitarno pitanje tražilo da se naši građani izjasne oko utjecaja koji imaju na razvojne politike, vjerojatno je da bi većina izrazila nezadovoljstvo. Drugim riječima, kada se u nas govori o suodlučivanju građana ili participaciji, svima je jasno da ona postoji samo u tragovima. Čak i kada se radi i o pravovremenu informiranju, oni moćni koji odlučuju (političari ili lovatori) nisu se makli dalje od puke manipulacije. Građane se malo što pita, ili ih se pita u zadnji čas pa im se podmeću već gotove stvari na izglasavanje.

Strpljen – spašen

Dok se naše učenje demokracije i participacije oteže preko 20 godina (kao da smo konačno shvatili onaj Bandićev odgovor zagrebačkim udrugama koji se poslije pretvorio u njihov autoironijski slogan: 'Strpljen, spašen') zajedno s procesom učenja događa nam se i nešto što bi se najjednostavnije moglo nazvati privikavanje na participaciju koje nerijetko participaciju kao pojam i društveni fenomen pretvara u najrazličitije klišeje, maskira u metafore, komercijalizira kao dodanu vrijednost ili naplaćuje kao fetiš političke korektnosti.

Ovi klišeji civilnom društvu zapravo štete. Iako povećavaju medijsku vidljivost građanskih inicijativa, oni u konačnici trivijaliziraju smisao inicijativa i dugoročno onemogućavaju aktiviranje većine građana koji i dalje uglavnom statiraju.

Građevinski građanski rat

Aktualni se primjer ovakve trivijalizacije upravo događa u Vinkovcima. Slučaj najavljenog rušenja rodne kuće Ivana Kozarca, evidentnih propusta gradskih vlasti da objekt proglasi lokalnom kulturnom vrijednošću i projekt izgradnje replike od strane lokalnog veletrgovca zapravo je ogoljena verzija afera koje svih ovih godina ukazuju na nepravedan sukob oko vrućih pitanja lokalnog prostornog i kulturnog razvoja. Ipak, problem se nalazi i u činjenici da u istoj mjeri koliko stereotipe proizvode protivnici civilnog društva i sami aktivisti preuzimaju klišeje te ih na neki način radikaliziraju.

Tako je građanska reakcija na nametnuti klišej o 'zlom investitoru' koji dolazi od političara i dijela medija, radikalizirana u stavu o 'zlom kapitalu' i poimanju kulture kao purgatorija lišenog tržišnog interesa. Lokalni je trgovac u očima dijela vinkovačke javnosti postao 'primitivac' u trenutku kada je do građana došla vijest o isplativosti ulaganja u ruševnu kuću Ivana Kozarca.

Stereotipi i klišeji

Nadalje je tu stereotip o 'originalu'. Vinkovčani se groze na činjenicu da je kuću, kojoj je ozbiljno ugrožena građevinska supstanca, investitor odlučio srušiti i sagraditi repliku. Taj se stav dodatno radikalizira idejom o neupitnoj vrijednosti svega što je staro. Za ovaj klišej nisu krivi samo građani, jer ove ideje dijelom podgrijavaju i akademski krugovi. Tako građani često temelje svoje zahtjeve na romantiziranim predodžbama o kulturnom identitetu i zabuni između istinske kulturne vrijednosti i lokalne (iako autentične) kulturne i povijesne.

Još se jedan stereotip često lijepi za građanske inicijative iako on više odražava stanje u društvu. Stereotip o 'korumpiranom političaru' s kojim nema pregovora. Iako neki manje medijski vidljivi slučajevi dokazuju upravo suprotno, aktivisti ovaj stav radikaliziraju klišejom o 'odumiranju države'. Ako su ovakvi stavovi komunicirani retorikom i revolucionarnom ikonografijom '68., često znaju biti ozbiljna prepreka pregovaranju suprotstavljenih strana.

Tragači za publicitetom

U Vinkovcima se događa još jedna vrsta trivijaliziranja građanske participacije u svojevrsni klišej političke promidžbe. Za nj treba kriviti političare koji još uvijek ne znaju čemu participacija služi, ali shvaćaju da se radi o o svojevrsnom političkom standardu i pukoj praktičnosti zadobivanja medijske pažnje (u ustima političara participacija često maskira populizam). Tako je mala vinkovačka politička stranka odlučila organizirati potpisivanje peticije za spas piščeve kuće, bogato koristeći već spomenute klišeje o originalu i autentičnoj kulturi starine.

Ova pojava, kada političari koriste građanske inicijative za dobivanje vidljivosti, bilo da se šlepaju za već postojećim ili umjetno stvaraju nove inicijative koje samo glume da su nastale na ulici, u zapadnim demokracijama nazivaju oblikom 'civilne groznice'. Zapravo se može raditi o najrazličitijim interesima koji podrškom građana legitimiraju autentičnost i demokratičnost. Najeklatantniji primjer civilne groznice desio se 2006. u Zagrebu kada je očajni Tomo Horvatinčić osnovao udrugu građana koja je navodno podržavala projekt trgovačkog centra na Cvjetnom trgu.

Trese li vas civilna groznica?

Svojevrstan oblik civilne groznice su i najrazličitija događanja koja organiziraju korporacije. Korporativni sektor potpomognut medijima prepoznao je PR - tržišnu nišu koja se od humanitarnih problema prebacila na okolišne, a najaktualniji su upravo oni koji se tiču građanskog aktivizma na temu komunalnih problema. Tako se popravljaju klupe i sade cvjetnjaci te se građanima prodaju priče o njihovom suodlučivanju u razvoju grada. Pod kišobranom parola tipa 'uljepšajmo naš grad', 'zajedno gradimo susjedstvo' ili 'kvart je naš', banke, trgovački lanci i medijske kuće prodaju farbanje školske ograde pod participaciju.

Civilna groznica djelomično je i onaj spektakl u kojemu ljudi često uživaju ako se zateknu u prosvjedu bez da znaju zašto ljudi oko njih prosvjeduju. I na Varšavskoj je bilo prosvjednika turista i prosvjednika egzibicionista. Kultura prosvjedovanja po nekima je uvjet opstanka grada, a po nekima tek uprizorenje socijalnog iskustva ili šareni artikl turističke ponude.

Još jedna nakarada u proizvodnji klišeja o civilnom društvu, kulturno prevođenje par excellence događa se u samom svijetu oficijelne kulture. Česta je pojava u svijetu i kod nas da se različite građanske inicijative i njihova borba stavlja u muzej. Ova svojevrsna estetizacija građanskih pobuna je dobra, jer ukazuje na društvene probleme te aktivisti zauzvrat dobivaju medijsku pažnju. Ipak, kulturalizacija građanskog prosvjedovanja, prevođenje u klišeje iz svijeta umjetnosti, politike, kulture ili radikaliziranje stavova (da bi bili prepoznati) zapravo čini građansku borbu bezopasnom. Ništa se zaista ne mijenja. Iako nam se čini da građanske inicijative niču posvuda, struktura moći između građana i onih koji zapravo odlučuju ostaje netaknuta.