Bez panike, molim. Ovdje nije riječ o Vlajima, nego o Vlasima, nacionalnoj manjini načelno rumunjskog porijekla koja živi u istočnoj Srbiji (Negotin, Zaječar, Donji Milanovac, Homoljske planine itd.). Zašto su ti Vlasi sada ovdje važni? Zato što je novopečena članica Rumunjska, nenadano i dramatično, prije par dana napravila scenu osporavajući Srbiji kandidaturu za Europsku uniju zbog 'vlaškog pitanja'.

Prije svega, trebamo dovesti u red neke pojmove. Svatko ima svoje Vlahe. Dalmatincima ne trebamo objašnjavati: njihovi bogati Vlaji voze 'vlajbacha'; o uzrečicama splitskih lovaca ovdje nećemo jer bi bilo politički nekorektno. Vlah ili Vlaj je onaj Drugi, preko brda ili blizu – ali Drugi. Turcima je Vlah bio kršćanin, pa je to ostalo Bošnjacima za Srbe; Hrvati su 'Latini' (istočna Hercegovina) ili jednostavno 'katolici'. Srbijancima je Vlah Rumunj koji živi na desnoj obali Dunava – najkraće. Ne znam imaju li Rumunji u Rumunjskoj neke svoje Vlahe, ali me ne bi začudilo i da ih imaju.

Vratimo se, dakle, tom efemerno famoznom 'vlaškom pitanju' u Srbiji. Rumunjska nacionalna manjina dijeli se na tri skupine: u Banatu, gdje ih je najviše, oni su jednostavno Rumunji i oko toga nema prijepora; u istočnoj Srbiji imamo dvije struje – jedni sebe smatraju Rumunjima, a drugi Vlasima jer da su drukčiji po dijalektu, povijesti itd. Mnogi od njih imaju srbizirana imena i prezimena (za razliku od banatskih Rumunja), pa je teško u tome se snaći. Država tvrdi da su im svima skupa zajamčena prava nacionalne manjine itd., ali ni to nije tako jednostavno: Vlasi tvrde da su uskraćeni jer da su drukčiji od drugih koji govore rumunjski.

Tu cijela stvar počinje neugodno podsjećati na Bačku i Srijem, gdje imamo podjelu na: Hrvate, Bunjevce i Šokce (u Srijemu). Za bivše države (Jugoslavije, ako se netko toga još sjeća), to nije bio problem; postao je nakon 1990, kada su novonastali režimi krenuli koristiti te male razlike u političke svrhe. Miloševićev režim nastojao je Bunjevce prikazati kao posebnu manjinu koja nije hrvatska, a režim Vojislava Koštunice to je nastavio. Slično je bilo i s Vlasima koje se htjelo – iz nekog razloga – odvojiti od ostalih stanovnika rumunjskog porijekla. Neki od spomenutih kao da su našli vlastitu političku računicu u tome, kako to već biva u takvim nervoznim vremenima, pa smo dobili prilično nepotrebne i neukusne igre na temu Bunjevci-Hrvati i Rumunji-Vlasi (mada ovi posljednji nisu bili od nekog značaja – donedavno).

Ima tu jedna dražesna zanimljivost: kada je Miloševićeva Udba 1992. krenula prisluškivati telefone notornog Jezdimira Vasiljevića, piramidalnog bankara koji je u suradnji s režimom ojadio mnoge građane Srbije, kao razlog za 'primjenu mjera' navedena je ni manje ni više nego 'sumnja na vlaški nacionalizam i terorizam'. To se doznalo tek nedavno; pravi razlog, dakako, bio je oprez: poštuje li GazdaJezda dogovor s Udbom. Naravno da nitko nikada nije čuo za 'vlaški nacionalizam i terorizam'. Miloševićev je režim proizveo i druge slične podjele: Romi su podijeljeni na Rome, Aškalije i Egipćane; među Bugarima pojavljuju se i Šopi; za njih smo ranije znali samo preko šopske salate koja se u 'nacionalno odgovornim' birtijama zvala 'srpska sa sirom', kao što se turska kava zvala 'kuvana' ili 'narodna', poput 'narodnog graha' u Hrvata.

'Drukčijim' manjinama – novac iz proračuna

Nakon prevrata iz 2000. godine, međutim, te sitničave podjele ostale su jer su akteri bili uvidjeli korist od toga: ako se trse da su posebna i drukčija manjina, tu može pasti neka lova iz proračuna; ako nofci ne dođu, onda imamo temu za raspravu koja godi političarima. Tako je, uostalom, Vojo Koštunica izmislio dvije islamske zajednice u Srbiji, pak sada imamo muftiju Zukorlića koji čini monade i scene po Sandžaku, odapinje fatve i prijeti džihadom – na najveće uživanje srpskih šovinista i desničara s kojima očito koordinira svoje škandale.

Ova priča s 'vlaškim pitanjem' očito je umjetna i falschspielerska; ne može se isključiti ni mogućnost da ju je kod Rumunja potakao netko od srbijanskih eurofoba kojih je legion. Također je očito i da su Rumunji u tome našli neki svoj sitničavi interes: idemo zaljuljati barku u zadnjemu času, kad je sve već dogovoreno i gotovo, pa da vidimo hoće li nas netko usrećiti da pristanemo... Nagodba je postignuta u zadnji čas, Srbija dobiva kandidaturu; što dobiva Rumunjska, to će se vidjeti jednoga dana, bez brige. Vlasi iz Istočne Srbije ne dobivaju ništa, kao ni Bunjevci, Aškalije, Egipćani i Šopi. Oni su svoje uradili i ne zanimaju nikoga – do naredne prilike.