'Šegrt Hlapić' Silvija Petranovića, doduše, nije bio u Puli, ali i on bi se mogao pridružiti ovom društvu. Ako ništa drugo, već tema obećava da bi djeca (i njihovi pratitelji) u velikom broju mogli pohrliti u kina. No govorit ću o filmovima što ih je struka već odgledala, s tim da ću se pridružiti kolegama koji već desetljećima pokušavaju pogoditi ukus publike (a katkada im to i uspije).

Prije svega, 'Kauboji' Tomislava Mršića, iznimno zabavna ekranizacija popularne kazališne predstave, pulsku su publiku oduševili i smislom za humor, preuzetim iz predstave Saše Anočića, i filmskim ritmom, gdje se očito iskazao redatelj Tomislav Mršić, a i njegov brat također (film je montirao Hrvoje Mršić, prošle godine u Puli nagrađen za 'Pismo ćaći' Damira Čučića). Za razliku od filmova koje su neki novinari na silu pokušali proglasiti miljenicima pulske publike, 'Kauboji' su odgledani uz salve smijeha i buran pljesak kakav se u Areni ne viđa često. Premda sam prije gledanja filma bio malko skeptičan, jer mi rani reklamni materijali nisu djelovali impresivno, i ja sam se od srca smijao uz 'Kauboje', a sada mislim da će se njihov uspjeh u velikom stilu nastaviti u kinodvoranama. Uz dovoljno reklame Mršićev bi se film lako mogao upetljati u borbu za najviša mjesta na popisu najgledanijih hrvatskih filmova nakon 1990. godine. Tko bi prije nekoliko mjesec mogao predvidjeti da bi se Vinku Brešanu, Hrvoju Hribaru i Vlatki Vorkapić, našim vodećim novijim populistima, mogao pridružiti dokumentarist i televizijski redatelj Mršić! Pritom za uživanje u 'Kaubojima' nije potrebno poznavanje predstave (što je jako dobro), a postojanje predstave Saše Anočića pak olakšava reklamu, jer je velik dio ciljane publike već upoznat s naslovom i ima pozitivnu temeljnu predodžbu o njemu.

No nisu 'Kauboji' jedini film koji bi mogao imati odjeka kod šire publike. Mnogima je u Puli bilo žao što je bez nagrada ostala šarmantna 'sundanceovska' drama 'Vis-à-Vis' Nevija Marasovića, dokaz da zanimljiv (premda na trenutke sirov) SF triler 'Show must go on' nije predstavljao tek slučajan uspjeh. No i 'Vis-à-Vis' bi mogao privući dijelove šire publike, jer se jedan od dvojice njegovih glavnih glumaca, Janko Popović Volarić, zavodljivim pogledom obraća najširem ženskom gledateljstvu i s TV ekrana i s internetskih portala i s naslovnica časopisa. Naravno, nije lako popularnost iz sapunice prenijeti u ambiciozniji žanr, ali Popović Volarić je u Marasovićevom filmu jednostavno izvrstan!

Nitko se ne bi trebao uvrijediti ako kažem da žiri Pule ne bi pogriješio da mu je dao Zlatnu Arenu, i to za glavnu ulogu, a k tome glumi zvijezdu sapunica koja se dočepa ambicioznije uloge, no dolazi u kreativni sukob s autorom filma. Volarićev je partner sada već prilično popularan glumac Rakan Rushaidat (koji, inače, briljira u 'Kaubojima'), Marasovićev film ima podosta emocija, pa i humora (uz sjajnu epizodu Darije Lorenci Flatz i fenomenalnu epizodu Krešimira Mikića), tako da bi i publiku moglo zanimati i što zapravo može njihov televizijski miljenik i kakav je to neobičan film opet snimio taj Marasović. U slučaju 'Kauboja', dakako, uspjeh kod publike bit će lakši, ali mislim da bi se i novac uložen u reklamiranje 'Vis-à-Visa' mogao isplatiti.

I već bi ovakav saldo Pule u nekim ranijim godinama bio sjajan, no još nisam ni spomenuo dva najnagrađenija filma festivala... 'Obrana i zaštita' Bobe Jelčića, drama o podijeljenom Mostaru i jednom malom čovjeku uzdrmane duše, doduše nije oduševila pulsku publiku, ali je osvojila i žiri i kritiku (pa je, uz hrpu Zlatnih Arena dobila nagradu Oktavijan), a odmah uz bok 'Obrani i zaštiti' kroz cilj je protrčala mračna drama 'Šuti' Lukasa Nole, veoma ambiciozan i podjednako dojmljiv film o obiteljskom nasilju u kojem je napokon potvrđeno to da je Nola najzanimljiviji autor svoje generacije (a kinematografija je k tome dobila neka nova glumačka lica).

'Obrana i zaštita' (pobjednik Motovuna) mogla bi se za publiku boriti i likom Bogdana Diklića, jednog od naših najboljih i najomiljenijih glumaca starije generacije koji uvjerljivo glumi balkanskog svatkovića (everyman), a film k tome sadrži dojmljiv lik junakove šutljive, ali moralno mnogo jače supruge (Nada Đurevska) te lijepe epizodne uloge Vinka Kraljevića, Rakana Rushaidata (da, opet) i veoma perspektivne Ivane Roščić. Nolin film uz emotivnu ulogu Tihane Lazović i dojmljivog nasilnika Živka Anočića ima jednu od boljih filmskih fotografija sezone (Mirko Pivčević), doduše sasvim udaljenu od trenutnih europskih moda u filmskoj slici, no time ništa manje vrijednu.

Čak se i televizični 'Hitac', prvi cjelovečernji igrani film mlađeg hrvatskog redatelja Roberta Orhela, već dočepao uglednog festivala u Montrealu, a dodamo li svemu ovome hrabar te u mnogome uspio eksperiment Zrinka Ogreste, 'Projekcije', komornu dramu razigrane kamere Branka Linte te jakog glumačkog ansambla (u kojem izdvajam Kseniju Marinković, premda Ksenija Pajić, Polona Juh ili Jelena Miholjević ne zaostaju za njom), kao i manjinske koprodukcije, prvenstveno 'Krugove' srpskog redatelja Srdana Golubovića (s ulogom života srpskog glumca Aleksandra Berčeka i važnom ulogom Leona Lučeva), jasno je zašto tvrdim da će mnogi biti zadovoljni jesensko-zimskom kinosezonom.