Priču o srpskim predsjedničkim izborima najpreciznije ćemo ilustrirati najbizarnijom epizodom kampanje. Ona se dogodila na pročelju 20-ak katova visoke zgrade Radničkog univerziteta u središtu Novog Sada, koja je prije 17 godina izgorjela u požaru. Zgrada koja je u Miloševićevim vremenima udomljavala niz opozicijskih medija, nevladinih udruga i ustanova uskrsnula je kao kulisa najvećeg plakata Aleksandra Vučića u Srbiji. U prepoznatljivoj manifestaciji novosadskog cinizma neki šaljivdžija usudio se popeti dosta visoko te na platnu, ispod Vučićevih usana, probušiti rupu nalik šupljem zubu. Lokalne vlasti, u suradnji s najskupljom zaštitarskom tvrtkom u Srbiji, ekspresno su reagirale – dan nakon akcije 'stomatolog-alpinist' popravio je Vučićev zub, a zaštitari su rasporedili jake snage oko zgrade kako se diverzija ne bi ponovila.

Apsurdnu vjerodostojnost ove priče potvrdit će vam svatko tko je tijekom aktualne kampanje bio u Srbiji, na čijim ulicama nerijetko i uniformirani policajci čuvaju plakate i imidž velikog vođe, dok cestama paradiraju autobusi teledirigiranih simpatizera koje uz već mitsku 'botovsku' naknadu – sendvič i 1000 dinara – seljakaju s jednog predizbornog skupa na drugi. Katkad takve cestovne akcije završe i nesretno, poput slučaja 51-godišnjeg aktivista Srpske napredne stranke (SNS) Milivoja Gajića iz Stare Pazove, koji je poginuo pretrčavajući autocestu Beograd - Novi Sad kako bi pokraj nje lijepio plakate Aleksandra Vučića. 'Neka mu je laka zemlja', poručio mu je Vučić sa skupa u Novom Sadu, na kojemu je zabilježen još jedan nevjerojatan incident: policija je stavila lisičine građaninu koji je potrubio iz automobila, iskazujući bijes time što mu je kolona Vučićevih simpatizera hodajući na skup presjekla put.  

Veliki brat na čelu kolone

Ovaj zapljuskujući vrtlog suludih informacija tek je destilat svakodnevice od 2012., kad je Srpska napredna stranka zajahala vlast, a Aleksandar Vučić krenuo u neprekidan reality show građenja svog kulta. Od tada su građani Srbije tri puta izlazili na parlamentarne izbore, na kojima je Vučić učvršćivao vlast, a predsjednik izabran iz redova naprednjaka, Tomislav Nikolić, nekim čudom uspio se dokotrljati do kraja mandata.

Nakon kraćeg (ispostavit će se lažiranog) medijskog spektakla s prijetnjom ponovnom kandidaturom Nikolić je shvatio da se s Vučićevim nabujalim egom ne isplati bosti i sklonio mu se s puta u pokušaju osvajanja apsolutne vlasti. Predsjednik Srbije, naime, možda jest protokolarnija funkcija od premijerske, no primjeri Slobodana Miloševića i Borisa Tadića, dva bivša predsjednika i premijera koji su rotirali funkcije, pokazuju da je njegova uloga u srpskoj politici veća od simbolične. Vučić, drugim riječima, želi postati novi Tito.

Kako to namjerava ostvariti?

Taktika, iako višeslojna, u osnovi je jednostavna i već više puta prokušana. S jedne strane tu je bezočno eksploatiranje premijerske funkcije paradiranjem na liniji Berlin - Moskva te predstavljanjem kao faktora stabilnosti u regiji pred Angelom Merkel i Vladimirom Putinom. Dok se premijer ubacuje u rasporede svjetskih vlastodržaca kako bi ih uglavio u svoju kampanju, rad parlamenta je, odlukom istog tog premijera, zamrznut kako bi se dodatno utišala ionako slaba opozicija. Medijska scena odavno je kontrolirana u oba pravca – dok mainstream mediji izvještavaju o aktivnostima premijera praveći se da nije predsjednički kandidat, tabloidi odrađuju prljav posao denunciranja protivnika, a ako ni to nije dovoljno, s naslovnica svih dnevnih listova tri dana prije izbora šepuri se Vučićev oglas.

Ulice su oblijepljene nezapamćenim količinama plakata, oglasni prostor zatrpan ulickanim promidžbenim spotovima koji katkad budu i zabranjeni zbog promoviranja homofobije, a u javnost se prigodno pušta i popis od 650 javnih osoba, od akademika do estradne umjetnice Cece Ražnatović, koji navodno podržavaju Vučića (neki su se ogradili od te manipulacije, ali bilo je prekasno). U međuvremenu, po javnim ustanovama i poduzećima odvija se pritisak na zaposlene koji, kao u nekadašnjim lancima sreće, moraju dovesti desetak glasača i prinijeti žrtvu Vučiću, tvoreći pojavu poznatiju kao – kapilarno glasanje.  

Može li mu itko išta?

'Njih deset na mene jednog', zavapio je Vučić poslije objave liste 11 kandidata. Već iz tog podcjenjivačkog tona jasno je kako vidi svoje protivnike – kao nužno zlo, lažni demokratski ornament vlastitog trijumfa. Najopasniji rival mu je pučki pravobranitelj Saša Janković, političar koji od prvog skupa u Savamali, Vučićevom spomeniku pretvaranja srca Beograda u igralište za arapske ulagače, apelira na zaboravljenu građansku svijest umjerenog srpskog glasačkog tijela. Za vrat mu puše Vuk Jeremić, iskusni diplomat pozicioniran kao Koštunica 2.0.: pro-business kandidat s vezama stečenim tijekom predsjedanja Generalnom skupštinom UN-a, koji uporno svima nabija na nos svoj patriotizam.

Od ostalih kandidata, najživopisnija figura svakako jest Luka Maksimović koji se predstavlja kao Ljubiša Preletačević Beli, satirični lik koji parodira korumpiranog srpskog političara. Svojom pomno stiliziranom trash pojavom, nastalom u suradnji s internetskim influencerima, Beli je pojeo za doručak iskusne konkurente poput Vojislava Šešelja ili Nenada Čanka, koji u ovoj kampanji uglavnom lupetaju i ostavljaju dojam Vučićevih suigrača. No problem nastaje kad pozornicu preuzme stvarni Luka Maksimović, pomalo dezorijentirani 25-godišnji mladić bez jasnih stavova i ime koje će glasači što ne žive na internetu zapravo vidjeti na listiću. 

Istina, Vučić na Belog zasad ne ide đonom - on ionako u ovoj kampanji igra ulogu 'zeca', navlakuše za mlade glasače koji konzumiraju politiku preko društvenih mreža, no tek treba vidjeti u čiju korist. Ako se ostvare preoptimistične prognoze i Beli na bijelom konju nekim čudom ujaše u drugi krug, pokazat će to da se i na Balkan prelio trend parodijskih antipolitičara, čije boje u Hrvatskoj brani Ivan Pernar. A to svakako ide u prilog nastavku Vučićeva reality showa.

Vučić može pobijediti jedino – sam sebe

Vučić je apsolutni favorit izbora, i sva istraživanja, ma tko ih naručio i s kojim motivima, predviđaju njegovu pobjedu u prvom krugu. Dosta se govorilo o strategiji opozicije koja je na svim polovima (desnom, lijevom, građanskom i liberalnom) nagomilala po više kandidata kako bi podigla izlaznost i spustila sadašnjeg premijera na ispod 50 posto. No dojma smo da niti 'njih deset' zajedno ne mogu pobijediti Vučića. Jedini koji im u tome može pomoći jest sam Vučić i njegova kriva procjena.

Jer postupak presipanja premijerskog mandata u predsjedničku fotelju (koji je, podsjetimo još jednom, naslijeđe Miloševića i Tadića) Vučićevi su prethodnici provodili u fazi u kojoj su vjerovali da su na vrhuncu moći. Zavedeni ego tripom i okruženi hrpom poltronskih savjetnika, nisu vidjeli da je dio naroda koji ih ne podržava spreman iskazati bijes na glasačkim mjestima, a ako ne ide tako, onda i na ulici. Vučiću se svašta može prigovoriti, ali je na greškama svojih prethodnika sigurno učio, pa djeluje da ovu predsjedničku utrku trči kao svoj počasni krug jer osjeća da se njegovom stilu vladanja bliži kraj. Je li dosad rastrgana i inertna antivučićevska Srbija dovoljno revoltirana da mu, baš kao nekad Miloševiću, poruči da je gotov – doznat ćemo već u nedjelju. Ili u drugom krugu (ako ga bude) na Uskrs.