Prvo je otišao u Kragujevac, da tamo svečano sjedne u novoprikazani Fiatov autić 500 L koji će se u bivšoj Zastavi sklapati. Tu je Boris osjetio poriv da nešto izjavi, pa se sentimentalno podsjetio slavnih šezdesetih godina kada je kragujevačka auto-industrija cvjetala. Eto, naprimjer, Fićo; pa Yugo koji smo u SAD izvozili, kao što ćemo, uz Božju pomoć i ovaj novi auto itd. Istini za volju, Kragujevčanima, siromašnima i gladnima, ovaj joint venture s Fiatom znači mnogo. Njihova jedina uspješna industrija, vatrenog oružja, grca i štrajka jer joj država desetljećima duguje neke stotine milijuna dolara. To im nije smetalo da na jednom trgu podignu betonski križ viši od onoga nad Mostarom (Hum), ali manji od onoga koji će Kerum tek podići.

Sentimentalna povijest jugo-auta

Kragujevačka je Zastava nekada doista proizvodila razne aute u zavidnim količinama, kvaliteta je bila donekle upitna. Fiat je bio i ostao glavni vanjski partner, što je bila dobra strategija, ljudi iz Torina davno su skužili da ljudi hoće male i jeftine aute. Što je bio Fićo, to pitajte Jovicu Palikovića koji najbolje zna. Jesu, kvarili su se, ali su dijelovi bili jeftini, a popravak jednostavan. Vozio sam ih nekoliko (službenih, doduše) i bili su OK – kad se naviknete. Moj omiljeni Fiat bio je 1300, Tristać, staromodan, ali pouzdan i odlično me je služio nekih skoro sto tisuća kilometara. Čujem od raznih ljudi da su bili – neki su još uvijek – zadovoljni Stojadinom, ima ih okolo još. E, sad: taj Yugo, to je bilo čudo od auta. Kako koji ispadne, pa ti moli dobroga Boga da te zapadne dobar. Jednog od prvih Jugića kupio je moj prijatelj i kolega Jug Grizelj (zvali smo ih 'imenjaci'). Jednoga dana uhvatila nas je ljetna provala oblaka, pa je Jug ponudio da me preveze do kuće (bili smo susjedi). Dotrčimo do 'imenjaka', Jug otvori vrata, a iz Yuga pljusne voda van. Jedva smo ga koliko-toliko ocijedili da možemo sjesti.

E, onda je krenuo taj cirkus s Amerikom na koji se Boris Tadić tako lakomisleno referirao. Bože dragi, koji je to trijumfalizam bio! Eto ćemo mi Amerima prodavati aute, Kragujevac novi Detroit, ma nitko nam nije ravan. Tako je načinjena velika usluga američkim satiričarima, humoristima, filmskim redateljima i vicmaherima. Čak je i jedan B film snimljen na osnovu Jugića, nije nam bio mnogo smiješan, u drugim su filmovima Jugići bili razbijani na veliko, a konceptualni umjetnici stvorili su nekoliko remek-djela s Jugićima. Američke viceve o Yugu ionako znate. Kragujevački vic ide ovako: Japanci testiraju auto na dihtanje tako što preko noći u njemu ostave mačku, pa ako je mačka ujutro mrtva od nedostatka zraka, onda je auto proš<o test. Kragujevčani urade isto, pa ako je ujutro maca još u autu – sve je u redu.

Torino – New York via Kragujevac

Lijepo je i optimistično kad predsjednik Tadić vizionarski zamisli prodor novog autića u Ameriku, ali neka ne spominje Yugo, možda se netko tamo prisjeti i kud smo onda prispjeli? Ovaj novi autić sliči mi na produženu verziju Fiata 500, koji se nekada, na početku, zvao Topolino (Mickey Mouse, srpski: Mika Miš; hrvatski: Mihovil Miš). Onda je postao Cinquecento, rađen i u Austriji kao Steyr-Puch (e, tek o tome Jovica Paliković sve zna!); pokušaj da ga se oživi kao Fiat 126 (Peglica) nije bio uspješan. Nakon uspjeha Unića i Puntića, Fiat je krenuo s novim Cinquecentom, ali je bio premali za tu cijenu; ako sam dobro skužio, ovaj kragujevački model 500 L pokušaj je da se taj nesrazmjer nekako ispravi.

Nemojmo biti pakosni: Fiat je postao većinski suvlasnik Zastave, nametnuo svoje standarde i kontrolu kvalitete, isprobao partnera s povelikom serijom Punta i zaključio da se s njima dade raditi. Upravo se završava montaža robotizirane proizvodne linije; još samo da se autić počne prodavati kako treba i da Boris Tadić prestane spominjati Yugo Americu. Želimo im sreću.

Istoga dana Boris Tadić proslavio se na Glavnom odboru svoje stranke u pokušaju da pred izbore kapitalizira na statusu kandidata za EU koji je Srbija nekako dobila. Onako egzaltiran, ispričao je loš i glup vic o laboratorijskim miševima koje opijaju raznim alkoholnim pićima, pa se glodavci koji su pili šljivovicu (srpsku, razumije se po sebi, mada ima i drugih) počinju kurčiti u kavezu i vikati 'Mac! Mac!'. Ostali miševi ponašaju se također u skladu s blesavim nacionalnim stereotipovima (konjak, viski, votka). Skuživši da je malo pretjerao, Boris je osjetio potrebu i upozorio cijenjeni skup da kako je toga inata i gluposti bilo dosta, ali – svemu tome usprkos – treba sačuvati i 'identitet' hrabrih pijanih glodavaca. Metafore treba birati pažljivo, kako da vam velim... Kad su zadnji put vikali 'Mac!', dobili su po njuškici.

Eto što sve ispadne iz prilike bezazlene i optimistične, kakva je početak proizvodnje nekog malog i zgodnog autića u Kragujevcu. Sve je to od predizborne kampanje: Boris i njegovi u panici su, a panika je slab saveznik. Na taj njegov loš vic svi u sali aplaudirali su fanatično, stojeće ovacije odavale su strah. Nemaju se, jadni, čega plašiti: sve i da izgube skupštinsku većinu i vlast, oni novi neće ih dirati. Srbijanska politička klasa – kao i ona hrvatska – konsolidirala se u jednu cjelinu, kemijski spoj, pripravak koji je isti: zanima ih samo vlast, programa i ideologije nemaju – osim vlasti i novca. Teško nama.