Paradoksalan rezultat mađarskog referenduma – u kojem je samo 40% ljudi izašlo na glasanje, ali doslovno su svi glasali protiv naseljavanja izbjeglica – može se protumačiti samo na jedan način: mađarski premijer Viktor Orbán ima gorljive pristaše, a oni koji ga ne podupiru, zapravo mu se i ne protive.

U svojem drugom premijerskom mandatu, koji teče od 2010, Orbán se jasno profilirao kao pobornik onoga što on naziva „neliberalna demokracija“. „Nećemo nikome dozvoliti da nam išta diktira, ni iz Bruxellesa ni s ikojeg drugog mjesta“, rekao je 2011. na komemoraciji u Narodnom muzeju u Budimpešti; „Liberalna demokracija ne uspijeva pomoći prezaduženim građanima i ne uspijeva naplatiti poreze multinacionalnim kompanijama i bankama“, rekao je 2014. na sastanku sa šefovima Kršćanske demokratske narodne stranke; „Mađarska nacija nije skup pojedinaca, nego zajednica koju treba organizirati, ojačati i izgraditi. Zato u Mađarskoj ne gradimo liberalnu državu, nego neliberalnu“, rekao je iste godine mađarskim studentima u Băile Tușnadu u Rumunjskoj.

Zbog euroskepticizma, populizma i nacionalnog konzervativizma Andras Simonyi nedavno je Orbána i njegovu stranku Fidesz u Huffington Postu usporedio s Cameronom i Torijevcima, Jarosłavom Kaczyńskim i PiS-om, Marine Le Pen i Narodnom frontom te nadasve Donaldom Trumpom.

George Lakoff, glasoviti lingvist s Berkleyja, ljetos je napisao niz članaka u kojem je pokušao objasniti zašto konzervativni glasači u SAD-u glasaju za Trumpa, i kako on uspijeva pomiriti naizgled proturječne republikanske političke ciljeve kao što su protivljenje abortusu i podupiranje smrtne kazne ili zalaganje za snažnu vojsku uz istovremeno suprotstavljanje jakoj središnjoj vlasti. Lakoff daje jednostavan i dalekosežan odgovor: građani državu promatraju kao metaforu obitelji, a oni koji su potekli iz patrijarhalnih obitelji traže i paternalističku figuru vođe.

Očevi, stari i ćaće domovine

Hrvatska nije Amerika, ali i mi imamo niz očeva: Ante Starčević je zauvijek „Otac domovine“, Tito je bio „Stari“, a Sanader bio i ostao „Ćaća“. Očinska figura na vlasti, kaže dalje Lakoff, državu vodi na isti način kao što strogi otac upravlja obitelji. Ako dijete ne sluša, bude kažnjeno i tako će se naučiti disciplini te postati snažno i uspješno; ako ne postane uspješno, tja, samo si je krivo – eto to je američki konzervativizam u kojem je Bog iznad Čovjeka, Čovjek iznad Prirode, Jaki su iznad Slabih, Bogati iznad Siromašnih, Gazde iznad Zaposlenika, Odrasli iznad Djece, Zapadnjaci iznad Istočnjaka i Južnjaka, Muškarci iznad Žena, Bijelci iznad svih ostalih, Kršćani iznad Nekršćana, Heteroseksualni iznad Gayeva. Donald Trump se u to uklopio kao pragmatični konzervativac koji odobrava pobačaj i kontracepciju, ali podržava opće zdravstveno osiguranje – prvo njegovim glasačima daje komociju, drugo sigurnost, dodatno pojačanu najavom ograničenja uvoza jeftine robe s Istoka te otvaranjem novih radnih mjesta u SAD-u.

No ono što je najzanimljivije u analizi Georgea Lakoffa, a tiče se izravno nas, jest to što paternalistički političari poput Trumpa na sve probleme reagiraju izravno – jer i otac smjesta nagrađuje ili kažnjava dijete. Trump, i njemu slični političari, nisu svjesni da su mnogi događaji izazvani sustavima, međudjelovanjima i lančanim i povratnim reakcijama – ili su svjesni, ali glasačima nude jasna i brza rješenja. Previše je oružanog nasilja u SAD-u? Nabavite svi oružje za obranu, kaže Trump. Ima puno imigranata iz Meksika? Protjerajte ih. SAD gubi radna mjesta jer se sve proizvodi na Istoku? Podignite carine. Dolaze izbjeglice? Zatvorite granice.

U toj se točki Trump i Orbán posve slažu, iako su u svemu različiti. Orbánova Mađarska nije nipošto Trumpova Amerika – jer Orbán se u govorima radije poziva na Rusiju, Tursku, Singapur i Kinu kao uzore. Orbánovi proklamirani ciljevi obuhvaćaju državnu samodostatnost i suverenost, nacionalnu uniformnost, očuvanje kulturnog naslijeđa, kolektivizam i punu zaposlenost – različitim sredstvima, dakle, postiže isto: osjećaj sigurnosti koji je mnogima nasušno potreban. Jer očinska figura, zaboravio je Lakoff, možda i jest stroga prema podanicima, ali će im u krizi pružiti zaštitu. U tom svjetlu valja protumačiti prošlotjedni mađarski referendum: 40% želi biti dio velike Orbánove obitelji; 60% možda i sumnja u očinsku viziju homogene i samodovoljne nacije, ali ne vidi alternativu – inače bi izašli na referendum i glasali protiv Orbána. A nisu, nego su ostali sjediti doma.

Lijevo, desno, nigdje moga stana

Veze između obiteljskog i političkog života duboke su i drevne, a mogu se protezati kroz stoljeća, pa čak i tisućljeća. Jedan od najpoznatijih genetičara, Luigi Luca Cavalli-Sforza, u knjizi „Geni, narodi i jezici“ navodi jedno istraživanje u Francuskoj koje je pokazalo vezu između tipova obitelji i političkih preferencija: na sjeverozapadu Francuske, gdje su ljudi keltskog porijekla, a obitelji patrijarhalne, tradicionalno su rojalisti; na jugozapadu, gdje je populacija baskijskog porijekla i gdje su obitelji opuštenije, dobro prolaze socijalisti; a na sjeveroistoku, gdje su birači germanskog porijekla, a obitelji rahle, birači preferiraju liberale. To istraživanje vrlo dobro objašnjava i upornu sklonost određenih regija u Hrvatskoj i BiH za specifične političke opcije.

Ukratko: čini se da obiteljske predodžbe glasača utječu na to koje će kandidate izabrati, a onda oni vode državu kao obitelj. Lijeve stranke, tvrdi Lakoff, sklonije su kompleksnijim rješenjima jer društvo promatraju kao sustav, a njihovi glasači potječu iz liberalnijih obitelji. Desne stranke preferiraju glasači odrasli u patrijarhalnim obiteljima, a političari za koje glasaju reagiraju na probleme lakonski i ad hoc. Nažalost, Lakoff bi kod nas otkrio da i ljevica i desnica donosi odluke bez dubljeg uvida, bez razmišljanja o posljedicama i ne predviđajući nove probleme koji nastaju iz njihova voluntarističkog pristupa. Što ćemo s nelegalnom gradnjom? Legalizirajte je. Vjerovnici ne mogu vratiti dug? Neka ga ne vrate. Pa tko će platiti bankama? Mi. Ljudi nemaju posla u privatnom sektoru? Zaposlite ih u državnom. Što ćemo s otpuštenima? Pošaljite ih u mirovinu. Što ćemo s veteranima? I njima dajte mirovinu. Kako da povećamo natalitet? Platimo ljudima da imaju djecu. Odakle nam sav taj novac? Posudimo ga. Što ćemo s izbjeglicama? Podignimo ogradu. Ali već su ušli! Onda ih izbacimo.

Društvo proizvodi svoju vlast, a onda takva vlast proizvodi svoje društvo. Jačanje paternalističkog načina vladanja jamačno će ojačati patrijarhalni model obitelji. Donedavno se na njemačkim trgovima moglo vidjeti simpatične mlade ljude, vegane s punđicama i rastafarijance s džointovima, kako mašu zastavama duginih boja i žele dobrodošlicu izbjeglicama s Istoka i Juga. Danas djevojke navečer izlaze s rmpalijom koji ima bokser u džepu jer žele da ih netko sigurno doprati do kuće.

Ili ostanu sjediti doma.