Baš kao što je nezanemariv dio populacije proteklih dana prvi put čuo za Joška Gvardiola, Josipa Juranovića i Bornu Sosu, nije baš svatko svjestan da je i 2022. nastajala dobra glazba, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj. Stoga smo napravili kratak sažetak aktualne, osebujne i kvalitetne glazbe koja nosi žig i auru godine za nama
'Ne bih želio da me pamte kao nekoga tko se protivi napretku, no ovo više nije pitanje napretka ili nenapretka. Osjećam tek da stroj ne može zamijeniti dušu i znoj mnogih ljudi koji su pomogli u izgradnji ovog tunela.'
(izvadak iz intervjua Harryja Belafontea, legendarnog pjevača, glumca i aktivista koji na početku albuma 'In These Times' Makaye McCravena oživljava legendu o afroameričkom pučkom junaku Johnu Henryju i probijanju tunela u zapadnoj Virginiji potkraj 19. stoljeća)
***
Gledajući godišnje ljestvice albuma vodećih kreatora glazbenog ukusa, opet se otvara isto pitanje – je li glazba zbilja manje kvalitetna nego ranije? Odgovor je, svake godine sve više – da, ali pritom su oni koji je stvaraju za to najmanje krivi. Mreža krivaca je kompleksna, a u njoj su glavni akteri halapljivi streaming servisi koji su je pretvorili u ekonomiju à la Uber još prije nego što je ona zaposjela svaki kutak svijeta, prodajući koncept ponude all you can eat, u kojem imate sve, a zapravo nemate ništa. Naime iza playlista kuriranih kao švedski stol najčešće stoje umjetni algoritmi te vam pružaju još i još onoga za što ste ih dresirali, držeći vas tako u beskrajnom loopu istoga, bez mogućnosti iskakanja iz tračnica i otkrivanja nečeg što bi vam se možda svidjelo, a niste ni svjesni da postoji.
vezane vijesti
Nisu samo oni krivi: kriv je i način na koji konzumiramo glazbu, dekoncentrirano, pozadinski, ispresijecano reklamama, skrolajući ili razgovarajući o nečem drugom, kroz filtar bluetooth zvučnika i slušalica u boljem te računalnih i TV zvučnika u lošijem slučaju. Kriva je i koncentracija kod mladih na razini TikToka, onemogućavajući da se bilo koji komad glazbe čestito razvije dok ga ne smijeni neki drugi poremećaj pažnje, kao i glazbena zatucanost starih, kojima će valjda i na grobu svirati Led Zeppelin, Stonesi i Pixiesi. Krivi su, možda neočekivano, i likovi poput Franka Oceana, Kendricka Lamara i Radioheada, posljednjih Mohikanaca starog glazbenog svijeta koji su još prije desetak godina bili ispred svog vremena te pomaknuli granice inovacije u glazbi toliko da ih aspiranti ne mogu uhvatiti ni za glavu ni za rep, a glazba koju stvaraju u neuhvatljivim količinama uporno odražava neku od njihovih iteracija.
Ima li ikakve nade, pitate se? Čini se da se bolja sadašnjost, a onda i budućnost glazbe ipak krije u mladim autorima koji poput tabule rase, neopterećeni prošlošću, pristupaju desetljećima poznate glazbe i čitaju je nanovo, nevino, češće ironično, a u boljim slučajevima iskreno i autentično. Većina njih zadovoljava se repliciranjem već poznatih formi, a rijetki uspijevaju pronaći proplamsaje originalnosti i svježine, stvarajući nešto novo po čemu ćemo pamtiti minulu godinu. Pokušali smo stoga ovogodišnju glazbenu hiperprodukciju svesti na četiri kategorije s po pet artikala: pet najintrigantnijih singlova, inozemnih i domaćih albuma godine te pet koncerata koji su obilježili postpandemijski povratak na pozornice. Pritom dodajemo malu ogradu: fokusirali smo se na mlađe izvođače koji odražavaju duh godine za nama te u startu eliminirali specifične glazbene mikrožanrove, ali i ultrapoznate zvijezde poput Arctic Monkeysa ili Harryja Stylesa, a koji su ove godine objavili albume toliko razvikane da ih zbilja nema smisla dodatno reklamirati.
Strani albumi
Black Country, New Road – Ants From Up There
Makaya McCraven – In These Times
Ako ste površan pratitelj glazbe, vjerojatno niti za jedno od gore navedenih imena niste čuli, no svi ovi albumi okupiraju važna mjesta na vodećim listama specijaliziranih glazbenih stranica. Uglavnom s pravom. Britanci Black Country, New Road uspjeli su složiti ponajbolji orkestrirani rock kolaž godine, poletne, koncizne i odrješite gitarske pop vinjete Kanađana Alvvays konačno blistaju u punom sjaju, a vrhunac talenta ove godine pokazao je i eklektični kantautor iz Pennsylvanie Alex G. Kao predstavnika najinovativnije glazbe reinkarniranih 'ludih dvadesetih' – jazza – odabrali smo zaigranog bubnjara Makayu McCravena jer se pametno poigrava poviješću crnačke glazbe, a fascinantni belgijski dvojac Charlotte Adigéry i Bolis Pupul isto radi s elektronikom kultnih, a pomalo zaboravljenih junaka Yello ili Art of Noise.
Strane pjesme
Pitate li cijeli svijet, pa čak i žiri Grammyja, britanska dječurlija po imenu Wet Leg obilježila je godinu punk-pop himnom tinejdžerskog seksi prespavanca 'Chaise Lounge'. Njihova zemljakinja tursko-jamajčanskog podrijetla Nilüfer Yanya u predivnoj 'Midnight Sun' savršeno je nabola nišu intimnog milenijalskog patosa. Kalifornijski 'Prince generacije Z' Steve Lacy u megahitu 'Bad Habit' konačno je pomirio svoju želju za eksperimentiranjem i nesumnjiv hitoidni potencijal. Ipak, značku za najuvjerljiviji transport u bolju prošlost ove godine podijelit će dvije američke kantautorice: Angel Olsen sa soul krasoticom 'Big Time' te Natalie Laure Mering, svestrana multiinstrumentalistica koja nastupa pod imenom Weyes Blood, u čije je tijelo ušao duh Karen Carpenter, a ona ga je u veličanstvenoj himni izgubljenog suvremenog svijeta 'It's Not Just Me, It's Everybody' odnijela u svemir kako bi tamo dostojanstveno pohranila kapsulu američkog folka.
Hrvatski albumi
Tidal Pull – Uvod u promatranje cvijeća pri punoj brzini
Ivan Grobenski – Apocalipstick
I u hrvatskoj glazbi najzanimljivije stvari događaju se na rubovima scene. Gitare su u ovoj godini dostojno predstavljali već nahvaljeni vinkovačko-vukovarski duo Sleepyheads i njihovi obećavajući nasljednici Tidal Pull, mladi big indie Zagrepčani koji se lucidno opisuju kao bend koji svira na engleskom, a pjeva na hrvatskom. Kantautorska sekta i dalje je sveprisutna te uglavnom napučena ženskim imenima, no ovoga puta predstavljaju je nešto drukčija izdanja: odvažni istarsko-kvarnerski eksperiment Barbare Munjas i nadahnuto predavanje o mentalnom zdravlju osebujnog Koprivničanca Ivana Grobenskog. Svoj možda i najhrabriji album u godini za nama dočekali su i Chui, bend koji bismo nepogrešivo mogli zamijeniti za bilo koju aktualnu inozemnu space jazz atrakciju.
Koncerti u Hrvatskoj
The Smile – Hala, Zagreb, 16. svibnja
Idles/Fontaines D. C./Dry Cleaning – INmusic festival, Zagreb, 20. i 21. lipnja
The Comet Is Coming/Roisin Murphy – INmusic festival, Zagreb, 23. lipnja
King Gizzard and the Lizard Wizard – Tvrđava sv. Mihovila, Šibenik, 4. kolovoza
Tame Impala – Arena, Pula, 17. kolovoza
Ako imamo dojam da je kvaliteta glazbe u opadanju, to se ne može reći za koncerte – ova postpandemijska godina na domaćem terenu bila je jedna od bogatijih kvalitetnom živom glazbom. Kreativni dvojac Radioheada baš je Zagreb, doduše onaj pakao zvani Hala, odabrao za prvi javni nastup novog benda The Smile. Zasad posljednje izdanje INmusic festivala donijelo je gomilu sjajnih nastupa, no dok su se svi uhvatili za uistinu impresivnu teatralnu misu Nicka Cavea i Bad Seedsa, mi smo ipak više uživali u svirkama mlađih nada: raspamećeni britanski postpankeri Idles, pomalo rezervirani Irci Fontaines D. C. na vrhuncu popularnosti, fascinantni Dry Cleaning kao reinkarnacija The Falla s darovitom spoken word poetesom Florence Shaw, nevjerojatna jazz flajšmašina The Comet Is Coming i posljednja diva dance glazbe Roisin Murphy kao šećer za kraj. Ljeto je pak donijelo dva australska psihodelična spektakla: umobolnu vožnju King Gizzard and the Lizard Wizard na čudesnoj šibenskoj Tvrđavi sv. Mihovila i misu psihodeličnog Isusa Kevina Parkera sa svojom Tame Impalom u ništa manje prekrasnoj pulskoj Areni.
***
Kao zaključak, u sljedećoj vam godini želimo da sami pronađete svoj glazbeni eskapizam, nalazio se on u sadašnjosti, prošlosti ili budućnosti, na slušalicama, zvučnicima ili koncertima, ma koliko audiofilski nekvalitetan ili reklamama ispresijecan bio. Jer taj osjećaj je zadnja barijera prema tome da glazbu počnemo percipirati kao tek jedan od oblika beskrajnog contenta, umjesto da uživamo u onome što ona, valjda, i dalje jest – umjetnost.
