.Nisam siguran bi li si kolege iz Nacionala trebali čestitati na uspjehu vlastitog 'investigativnog žurnalizma', kako to zove Denis Kuljiš. U nedostatku pametnijega posla i bolje teme, obilazili su beogradske birtije i – slutim - stanovite salone skupljajući tračeve o zdravlju predsjednika Srbije Borisa Tadića. Iz toga je ispao manje-više nikakav tekst, zgodan za rajcanje onih koje zanimaju slavne ličnosti (hrvatski: 'celebi'). Tipično za žaljenja vrijedno stanje mainstream novinarstva korporativnog tipa, nad kojim se u ovoj kolumni više puta zdvajalo, ali to je uzaludan posao.

Stvari, naime, stoje ovako: već par godina Beogradom se šire glasine o Borisu Tadiću i njegovom zdravlju. Po birtijama se šapuće ili viče o tome da Boris Tadić ima: lupus, šećer, neidentificirani sporovozni oblik raka, da neće dugo, da se 'napola napravio, jeste li videli?', da je blijed i iscrpljen, da ga crna zemlja vuče i već to.

Tko je sve bolovao javno?

Nije Boris Tadić prvi. O Slobodanu Miloševiću pričalo se od početka isto tako da je 'težak šećeraš', alkoholičar, da neće dugo, a on je umro od srčane klijenuti tek 2006. Da se nije igrao lijekovima, poživio bi do dana današnjeg. Najstariji i najutjecajniji beogradski elektronski medij, Radio Mileva, hrani se takvim vijestima iz uvijek pouzdanih izvora: od doktora i nadriliječnika koji temeljem televizijskih snimki konzilijarno donose dijagnoze; od političkih stranaka koje te dijagnoze raznose dalje; od običnih jalnuša i pakosnika koji se ne usude izravno kritizirati kalifa Haruna El Pusaha. Slutim da su se takve priče pronosile i u stoljeću sedmom za Nemanju, Dušana, Zvonimira i Tomislava, Josipa Jelačića, kralja Aleksandra i Antu Pavelića. Za Tita pouzdano znam da jesu, pa je poživio 88 godina.

Zanimljivo je, kad razmislimo, tko je od suvremenih i našemu dobu bliskih državnika od vlastitog zdravlja i tjelesne kondicije pravio temu i reklamu. Jeste Idi Amin Dada, naš nesvrstani prijatelj, sjećam se. Benito Mussolini prpošno je i ponosito trčao na čelu svojih squadrista, uzdignute brade; talijanski su fašisti uvijek voljeli džoging, što nam nešto govori. Lično mislim da im je to kasnije u ratu pomoglo. Vladimir Vladimirovič Putin od svoje je tjelesne snage i kondicije napravio kult; prije njega Mao Zedong plivao je kilometrima niz neku veliku i blatnjavu rijeku, zorno pokazujući da je živ i zdrav, imperijalističkim objedama usprkos.

Još je zanimljivije nešto drugo: za razliku od tjelesnoga zdravlja, nad duševnim zdravljem državnika ne bdije nitko. To je tabu. Možda se za Kaligulu i Nerona šaputalo po trasteverskim tavernama, ali jako tiho. Čak se ni strašni haški Tribunal ne usudi tražiti psihijatrijski nalaz o ubrojivosti Voje Šešelja i još nekih očito mahnitih klijenata. Izgleda da se državnici i ini političari smatraju automatski ubrojivima i da je to jedna od mnogih povlastica naših političkih klasa.

Nego, vratimo se slučaju srbijanskoga predsjednika. Zbog teksta u Nacionalu ili ne, prije par dana u Beogradu je objavljeno konzilijarno priopćenje liječničkog zbora Vojno-medicinske akademije o zdravstvenom stanju Predsjednika u 2011. godini. Riječ je ustanovi nadasve uglednoj, o ordinariusima i primariusima visokih činova i zvanja u čiju stručnost nitko ne sumnja. Ti profesori i pukovnici iz svih bitnih struka vele nam da je, ukratko, Boris Tadić zdrav kao dren i da mu niš’ ne fali – na organskoj razini, naravno, ističu oni. Nedavno, dok je otvarao već neki most ili slično, radnici na baušteli pitali su ga da zašto izgleda tako umorno i iscrpljeno. To je zato što mnogo radim za narodnu korist, odgovorio je El Presidente skrušeno i samozatajno.

Boris je Tadić inače visok, krupan i snažan macan, ima energiju i kondiciju, ima i dobru volju. Trsi se on za narodnu korist, ali stigne se i opustiti. O uzrocima njegovog povremenog bljedila i znacima iscrpljenosti postoji i drugo objašnjenje. Noćni taksisti, koji sve znaju, pamte noćne provode Predsjednika u stanovitim beogradskim kavanama od ugleda: Klub književnika i čuveni Zaplet (ne pitajte zašto se tako zove) na primjer; pa tako do tri ujutro, svako malo. Zavidna kondicija, znajući kakvi su tamo provodi. Jedan kolega koji živi blizu tog Zapleta žali mi se da mu svako malo policija ne dopušta parkiranje, jer da je 'predsednik tu'. Čuli smo i o nekim drugim provodima diskretnijeg karaktera, ali o tome nećemo. Zna se da je noć prije hapšenja Ratka Mladića predsjednik proveo u Klubu književnika, vidno raspoložen, do neka doba. Naravno da na planove nije bio upozoren; niti jedan razuman šef tajne službe ne bi to učinio u zadanim okolnostima. Ujutro su ga probudili s viješću, pa je svoju izvanrednu presicu mogao održati tek u jedan popodne, blijed (ne zbog Mladića, bez brige).

Ako mene pitate, Boris Tadić zdrav je kao dren, organski i duševno, što god u novinama pisalo. Podržavam povremene provode u birtijama, lumperaje i raspašoje. Više volim takvoga šefa države od nekih prethodnih, poput Miloševića (prostak) ili Koštunice (asket i vjerski licemjer). Velika je stvar imati šefa države koji je čovjek i ništa mu ljudsko nije strano. Samo neka je živ i zdrav, a za Kosovo i izbore ćemo lako.