U kojem je času članica njegove cirkuske družine i vjerna pratilja postala opozicionarka? Nije li njezino istupanje iz ganga zapravo nebitno, jer je posljedica privatnih beznačajnosti, a ne političke evolucije? Kakvu alternativu nude eksponenti Kerumovih dugogodišnjih političkih i poslovnih partnera? Gdje je razlika između molitvenih skupina i megakriževa?

Zašto grad lišiti gradonačelničkih usluga Željka Keruma baš sada, kada je svojim tvrtkama prepustio upravljanje dvama kafićima na obali uređenoj gradskim novcem, pred njegovim nedovršenim hotelom? Zar Splićani nisu krotko i bez protivljenja sponzorirali naprasna bogaćenja nekih ranijih gradonačelnika?

Tko bolje od Keruma može reprezentirati grad čiji znanstvenici mrče peticije u slavu neznanstvene dogme? Tko je pozvaniji voditi grad u kojemu su ratni progonitelji nacionalno nepoćudnih sugrađana i danas neupitne veličine? Čemu izbori kada naklonost biračkoga tijela, izražena u anketnim postocima, obećava karnevalski prosede, u kojemu je kanaliziranje kolektivne frustracije na žrtvovanje lika negativca u funkciji očuvanja kontinuiteta?

Ima li većeg cinizma od loše ocjene Kerumove vladavine koju, u jednoj od anketa ovih dana, daju glasači spremni podržati slične diletante? Nije li ona, ustvari, posljedica njegova sasvim izvjesnog odustajanja od kandidature? Ne nastaje li njihova rezignacija zbog osjećaja iznevjerenosti i neostvarenih očekivanja kojima su ga zatrpavali prije četiri godine? Smije li se, uopće, smatrati relevantnom ocjena birača koji su jednom već odabrali Keruma? Nije li on autentičan predstavnik provincije samodopadne u beznačajnosti? Tko može dosljednije predstavljati grad verbalnog i fizičkog nasilja prema svemu što nije hrvatski prosječno? Tko može biti bolji gradonačelnik metropole militantne klerikalnosti? Ima li itko uvjerljivije reference za vođenje stada čiji su omiljeniji hobiji crtanje nacističkih simbola po zidovima?

Može li se svećenika, u čijim su ukoričenim tekstovima i tople rečenice protivljenja preimenovanju ulice nazvane po ratnom zločincu Mili Budaku, smatrati tek jednim od pojavnih oblika politike zasnovane na uvjerenju da Srbi moraju znati gdje im je mjesto? Je li prednost ili tragedija što ga je politička računica odvratila od utrke za Kerumovu slabo korištenu fotelju?

Na čemu se temelji uvjerenje da je kandidat stranke, čiji je temeljni ekonomski program o 200 bogatih obitelji ostvaren s ubitačnom efikasnošću, opozicija Kerumu? Nije li, konačno, baš taj kandidat, ranih devedesetih, svoj kapitalni posao s Gradom sklopio izravnom pogodbom i tako, unatoč brižno njegovanoj građanskoj vanjštini, iskazao frapantnu metodološku srodnost s prezrenim primitivcem? I nije li Kerum, baš u kontroliranom neredu, pod pokroviteljstvom dotične stranke, stjecao imetak? Zar se u aktualnim izjavama dogradonačelnice i odnedavne disidentice u pokušaju ne može razabrati zalaganje za politiku kontinuiteta, jer i ona bi nad gradom instalirala križinu, a na Rivi Tuđmana? Nije li rječita nepopularnost svega što se može smatrati alternativom?

Zašto se lišiti usluga Željka Keruma sada, kad je uspio upropastiti sve što je mogao? Zar samo zato što mu je dosadilo? Zašto povjeriti grad nekom drugom sljedbeniku ideje o politici kao relativno jednostavnom i komotnom načinu zarađivanja? Je li na projektu perpetuiranja Kerumove vladavine moguće mobilizirati impresivne autodestruktivne potencijale Splita? Hoće li se odazvati navijači kojima je dao klub, polupismeni nasilnici kojima je dijelio poslove, naše učene glave, koje su još nedavno apelirale da mu se pruži prilika, pa neka mu se, u ovakvom ambijentu, pruža u beskraj? Ili će se družina, radi zadovoljenja parazitskih potreba, nastaviti kolektivno seliti na vitalnije političke organizme?