U slučaju sadašnje izložbe Saše Novkovića posrijedi je i jedno i drugo. I rezimiranje i potpuna tematska zaokruženost jer je riječ o kazališnoj fotografiji kojom se on profesionalno bavi četrdesetak godina.

Vrijedi pomalo kao kuriozitet navesti da je svoj posebni senzibilitet za kazališni umjetnički izraz razvijao u respektabilnu nizu teatara kao što su HNK Zagreb, ZGK Komedija, Jazavac - Kerempuh, HNK Split, HNK Ivan pl. Zajc – Rijeka, HNK Varaždin, Histrioni, Kazalište lutaka Zadar, Kazalište lutaka Zagreb, SNG Opera in balet – Ljubljana, SNG Maribor, ZKM, Teatar u gostima, Mala scena… i to je to što piše u izložbenom afišu. Pisca ovih redaka, koji dotičnoga fotografa poznaje desetljećima, pomalo čudi činjenica da je istovremeno stalno surađivao u novinskim izdanjima kao Polet, Pop express te u naslovima olim claribus koncerna Vjesnik, a ponajviše u ženskoj reviji Svijet, ponajčešće s prilozima o modi pa je valjda pri svjetlima modnih pista pomalo pekao zanat za snimanje scenskih događaja uopće.

Seviljski brijač, 2011.

Tada su gotovo sva Vjesnikova izdanja imala za današnje prilike nezamislive tiraže, a remitendu (povrat neprodanih primjeraka) kao današnje jače tiraže hrvatskih dnevnika i tjednika. U takvim izdanjima radio je Saša razvijajući fotografski reportažni refleks, uvijek spreman stići (na događaj) i uteći (u labos na razvijanje), te na strašnu mjesta postojati, tj. tamo gdje je objekt teško pristupan, a svjetlo uvijek na rubu dovoljnosti. Tako radeći u fotografskoj analognoj paleologiji Saša je zapaženo sudjelovao u podizanju novinskoga fotografijskoga standarda prema suvremenim kreacijskim kanonima i to kao jedan od viđenijih vinovnika toga novoga vala.

Valja reći svakako i da je suradnja s kazalištima krenula iz iznimno tiražnoga tjednika te kuće Studio, medija svih medija, kakav mu je bio reklamni slogan. Suradnik Studija Novković pozvan je u kazalište Komedija da pripremi sav foto-materijal za, danas bi se reklo, medijsku propagandu 'Čovjeka iz Manče', jednoga od prvih mjuzikla u ovome dijelu svijetu. I tako je počelo. Ostalo je povijest, kako bi se reklo, koja je djelomice povod i razlog ovome tekstu o kazališnoj fotografiji Saše Novkovića u posljednjem desetljeću, a koja se događala uglavnom u zagrebačkom HNK-u.

Tamo su nastale sve fotografije s izložbe o kojoj je ovdje riječ, a u tome posebnome, vrlo specifičnu fotografskome žanru uvijek kao da se polazi od one vječne dvojbe - što je vrhunaravna svrha snimanja u kazalištu, posebice kada je o fotografiji riječ. Je li to samo dokumentiranje scenskoga umjetničkoga čina ili se fotografijom može još nešto više. Postiže li se i neka nova umjetnička vrijednost, a za koju se može zahvaliti samo fotografu? Iako je znano da se mnogi ozbiljni fotografi groze riječi umjetnost, kada je u pitanju njihov rad općenito, ipak onda kada je riječ o posebnim pregnućima, o situacijama kada se, ukratko, na fotografiji nađe nešto što nadilazi puke tehničke mogućnosti objektiva, onda i takvi prešutno pristaju i na takav uznositi kvalifikativ.

Labuđe jezero, 2012.

Inače, notorni je početak svakoga pisanja o kazališnoj fotografiji, ali i o svim ostalim medijskim protegnućima koja se usmjeruju iz sebe na kazališni čin po sebi, pitanje o onome što je u bîti njihova produkta - samo bilježenje umjetnosti koja nestaje u istom trenutku kad nastaje ili to može biti i sublimacija te iste umjetnosti u neku novu možda. Takva sublimacija rijetko se događa u filmskim, i televizijskim pokušajima fiksiranja, prezervacije kazališne umjetnosti; ti su produkti kao i materijalni artefakti iz kazališnih predstava tek predmeti za nekakvu muzealsku vremensku kapsulu, ali i fotografija pak može biti samo dokument u takvoj konstelaciji, ali može biti i nešto više. Ono fotografijski umjetnosno što je izlučeno iz integralne kazališne umjetnosti, a što je posebno vidio samo fotograf.

Fotograf Saša Novković, sudeći po predmetnoj izložbi i radovima u ovdje priloženoj fotogaleriji često vidi to posebno - novi umjetnosni scenski valer. Kako Saša vidi 'Trnoružicu' u izvedbi Erine Takahashi, primabalerine, zvijezde Engleskoga nacionalnog baleta. Drukčije vjerojatno nego scenski umjetnik Derek Deane, redatelj predstave. Fotograf je izvlači iz konteksta bajke, ali njezinu bajkovitost pronalazi u trenutnu mirovanju, bajku daje po principu pars pro toto. Balerina je sama u kadru, kao da je u trenu između sna i buđenja snimljena na elipsastu fonu njene raskošne baletne opravice koja se doima kao projekcija njene dijademe. Trenutak dinamike mira.

'Seviljski brijač' u režiji Kreše Dolenčića predstavljen je scenom poklona, spektakl balona, ozarena lica izvođača zagledana u vis i naglašen crveni štih cijelog prizora. Uhvaćena je tu sva radost igre koja ne prestaje krajem predstave, kao da se čuje pljesak iz te slike. Trenutak ushita.

'Hasanagnica' u režiji Mustafe Nadarevića, u naslovnoj ulozi Alma Prica, fotografski je viđena kroz scenografiju Slavice Radović. Kroz jedva providan prvi plan vitičasta uzorka, gotovo crno-bijel, nazire se Alma u crvenoj haljini bijela lica i crvenih usana, zagledana u nešto, ali oborena pogleda. Trenutak tragične istine.

Wagnerov dugočasni 'Parsifal', u režiji Kurta Josefa Schildknechta, viđen je kao slika klasičnoga slikarstva. U prvom planu lijevo u rakursu operna je diva Dubravka Šeparović Mušović, na koljenima, dramatična izraza lica, a u drugom planu prava je šuma križeva s dodatnim grobljanskim rekvizitarijem. Atmosfera je teška. Trenutak Wagnera.

'Orašar' u HNK-u bio je u režiji Waczlava Orlikovskoga. Sašina amblematska fotografija te predstave nastala je pak iza pozornice, George Stanciu prikazao je mogućnosti izvođačke ekspresije i usput zanimljiv maskerski rad. Trenutak šale i zaborava.

'Važno je zvati se Ernest' u režiji Tomislava Pavkovića. Na slici iz te predstave, koja je po po tipu ogledna, uzorkovna novkovićevska kazališna fotografija troje je glumaca: Olga Pakalović, Zrinka Cvitešić i Luka Dragić. Snimljeni su u očito u samom klimaksu dinamične scene, svatko u svom pokretu i s drukčijim izrazom lica, na pozadini koja očito podcrtava radnju te ozbiljne komedije, scenografija Dinke Jeričević, a fotograf je samo još jednom iskazao svoj poznati brzi refleks, očito razvijan u novinskim fotoreportažama. Trenutak brzine.

Sve u svemu Saša Novković slikovni je i meritoran dugovječni kroničar kazališne umjetnosti s često dodanim umjetnosnim viškom vrijednosti.