Novi roman istaknutog književnika Damira Karakaša 'Sjećanje šume' povratak je tog autora u mjesto njegova odrastanja, Liku, u kojemu se ovaj put fokusira na djetinjstvo. Knjiga je objavljena u izdanju Sandorfa i dobila je odlične kritike. O 'Sjećanju šume' i drugim aktualnim temama Damir Karakaš govori u intervjuu za tportal.hr.

U ‘Sjećanju šume’ tematski se vraćate svom ličkom zavičaju, kojim ste se bavili i u prethodnim knjigama kao što je ‘Kino Lika’. Je li tu uvijek riječ o jednoj te istoj Lici ili se ona u vašem sjećanju - riječi koja je i u naslovu novog romana - mijenja?

Prije svega želim pisati knjige koje još nisu napisane jer po meni jedino tada književnost ima smisla, a ne da se umjetnim zubalima prežvakavaju stalno iste teme. Osim toga, volim tražiti u tom pisanju neke nove perspektive kako bih što bolje osvijetlio te neke mračne zakutke, a onda pokušao pisati o tome, jer pisanje i jest pokušaj da se postigne nemoguće. Kod ove knjige jako je bila važna šuma kao lik i način na koji je uključena u pričanje priče, a kad smo kod sjećanja - ono je nepouzdano, mi ga prizivamo i nesvjesno mijenjamo svoju prošlost, pa samim time stvaramo nove svjetove, a time se možda mijenja taj doživljaj Like.

Koliko je ta vaša literarna Lika mitsko mjesto, a koliko realna slika tog područja i mentaliteta? Naime, i vaše knjige stvaraju neku vrstu mita o Lici, Lika budućnosti će biti definirana i kroz ono što ste vi pisali, filmovima koji su iz toga nastali…

Što je u današnjem svijetu realno, a što nerealno; je li primjerice realno to da neki čovjek u Lici pokuša ugurati prst u anus žene, a sudac to mrtav hladan proglasi rukovanjem. Da ja to kojim slučajem imam u prozi, bi li to bilo realno ili nerealno?

Ovdje, na brdovitom Balkanu, realna je čini se jedino nesreća, nje uvijek ima u izobilju, no po nekima je nesreća dobra za pisanje jer je sreća sama sebi cilj, a nesreća se može pretvoriti u umjetničko djelo, u neki roman, priču, pjesmu.

Istovremeno je ‘Sjećanje šume’ roman o odrastanju i djetinjstvu. Dosad niste baš imali dječje protagoniste u knjigama - kako takva perspektiva utječe na pripovijedanje?

Dugo sam čekao da sve to sazrije u meni, a moram reći da je u realizaciji pomoglo i to što mi je ovo deveta knjiga, dakle imam već neko iskustvo, imam i dovoljno godina, pa sam se prije pisanja knjige o djetinjstvu, za koju sam uvijek smatrao da je pisac ima pravo napisati samo jednom u životu, mogao prije svega dobro uštimati. Naime, ovakvi romani u kojima, između ostaloga, treba ući u taj intimni svijet osjećaja i osjetljivosti, kriju jako puno zamki, od naknadne pameti do pronalaska pravog tona i glasa pripovjedača, a kao i uvijek, važno mi je bilo da svaka riječ bude na svome mjestu.

Vraćate se i jednoj od vaših književnih opsesija, a to je odnos oca i sina. U međuvremenu ste i vi sami postali otac. Kako gledate na patrijarhalni koncept oca kao glave obitelji, finalne instance koja odlučuje, i prepoznajete li sebe u takvoj poziciji?

Ne volim koncept iza kojeg se krije rečenica: ja sam te stvorio, ja te mogu i ubiti, što sam kroz djetinjstvo jako dobro osjetio na svojoj koži. U romanu 'Kadiš za nerođeno dijete' Imre Kertész ide tako daleko da u njegovom liku otac i Auschwitz potiču jednak odjek. No bez obzira na sve to, kada sam gradio lik oca u romanu, morao sam, kao i za sve likove, naći puno razumijevanja za njega. Isto tako znao sam da će, ako na pravi način, sa svim kompleksnostima, uspijem izgraditi taj lik te uklopiti neka svoja iskustva sa svojim ocem u tu strukturu fikcije, uspjeti i roman, a ako ne uspije lik oca, neće uspjeti ni roman.

Zanimljivo je i to kako tretirate bolest u ovom tekstu - ona je znak slabosti i nešto donekle neizrecivo. No je li taj donekle nesućutan lički odnos prema bolesti i posljedica ekonomske uvjetovanosti života u nemilosrdnom području? Bolest kao trošak, bolest kao nešto što si ljudi u Lici jednostavno ne mogu priuštiti?

Robert Perišić, čovjek važan za moju prozu, odlično je primijetio da nije isto biti nesposoban u Lici ili negdje drugdje jer čovjek u Lici vrijedi onoliko koliko može raditi, a taj pritisak utilitarnosti i funkcionalnosti prisutan je također i u današnjem sistemu, samo su kriteriji drugačiji pa možemo bez problema usporediti primitivni seoski život i kapitalizam. Jer kao što taj seoski život traži snagu, a sve drugo smatra manje vrijednim, ništavnim, bezveznim, tako danas i kapitalizam odbacuje one koji ne prihvaćaju njegove surove vrijednosti.

Sa svojim poetiziranim jezikom i moćnim slikama ‘Sjećanje šume’ definitivno ima i filmske kvalitete, tj. mogućnosti. Jeste li razmišljali o filmskoj adaptaciji ovog romana?

Da sam htio, moglo se nakon 'Kina Lika' po mojim pričama, romanima, dramama snimiti još filmova. No iako živim samo od pisanja, odbio sam mnoge redatelje jer u startu kužim da to ne bi bio čak ni značajan promašaj. A dok pišem neku svoju knjigu, mene ne zanimaju nikakvi filmovi, nikakve predstave, moj film je knjiga. U razgovorima između Borgesa i Sabata o razlikama između knjiga i filmova koji su nastali po njima, mislim da Sabato kaže, i to mi se dopalo, da se knjiga pročita, a kad se po toj knjizi snima film, da je to kao da tu knjigu nekome prepričavamo.

Izjavili ste da se ‘Sjećanje šume’ u vama ‘kuhalo’ nekoliko godina. Možete li malo razotkriti taj proces pisanja knjige prije pisanja u smislu tipkanja slova na računalu ili pisanja slova na papiru, tj. što sve od teksta nastaje prije nego ga se uopće počne zapisivati?

Pišem i kad jedem, spavam, sviram harmoniku, vozim bicikl, lunjam, a volim lunjati i to sam, najviše po šumi. Kasnije, kad završim neki tekst, čitam ga na razne načine, a obavezno printam pa onda mali milijun puta čitam na papiru. Sve više razmišljam o tome da napišem novu knjigu na pisaćoj mašini. Volim zvuk pisaće mašine, to iskrenje riječi kada tučeš prstima po njoj. Ponekad zažmirim i pokušavam zamisliti Danila Kiša kako svira na svojoj pisaćoj mašini, kao na nekoj božjoj harmonici.

Sudeći po reakcijama čitatelja koje se mogu pročitati online, ‘Sjećanje šume’ je našlo svoju publiku, prilično oduševljenu pročitanim. Što vam znači takva pozitivna recepcija?

Veseli me kad na nekoj književnoj promociji vidiš masu ljudi, bila to moja, bila nečija druga promocija. To znači da je, unatoč svoj toj brzini, površnosti, vremenu u kojem ni većina studenata književnosti ne čita knjige, nego skida sažetke 'Zločina i kazne' s interneta, vrat knjige jako žilav i teško ga je prerezati, koliko god se neki zdušno trudili. U samo dva mjeseca rasprodano je prvo izdanje, moram reći i zahvaljujući nekim ljudima koji su pisali o knjizi, a čija riječ ima težinu. Javljaju se i strani izdavači, a u ožujku ću biti gost književnog sajma u Leipzigu.

Objavljeno je da sada radite na knjizi drama ‘Avijatičari’, kao i da se prema vašem prethodnom romanu ‘Blue Moon’ priprema kazališna predstava. Kako to napreduje?

Drama 'Avijatičari' je priča o dvojici muškaraca - sve počinje u hotelskoj sobi u gradu jednog od junaka jer mi je uvijek bio zanimljiv taj kut gledanja kada u svom rodnom gradu živite u hotelu, kao i sve ono što se krije iza toga. Po ovoj drami zvat će se i knjiga, u kojoj ću objaviti još i dramu 'Skoro nikad ne zaključavamo', koju je svojedobno u sklopu predstave 'Zagrebački pentagram' u ZKM-u režirao Paolo Magelli, te 'Snajper', dramu koju je u ZKM-u režirala Franka Perković, a u Africi na francuskom Ivica Buljan. Za nekoliko tjedana će u režiji Dine Mustafića drama 'Snajper' biti postavljena na albanskom jeziku u Makedoniji. 'Blue Moon' će pak u jednom zagrebačkom kazalištu, bar se tome nadam, tijekom 2018. režirati Boris Liješević.

Hrvatska je u proteklih godinu i pol prošla kroz buran politički period, u kojemu je odjednom Ministarstvo kulture postalo ključna tema. Kako gledate na sve to što se događa(lo) u resoru koji je zadužen i za područje vašeg rada?

Poznato je da je najbolji način da se uništi ljude taj da im se uskrati razumijevanje vlastite povijesti, a mi to ovdje imamo na svakom mogućem koraku. Zakazao je i obrazovani sustav, pa ako pod hitno nešto ne učinimo, omladina će nam od slova abecede jedino znati za slovo U. K tomu, političari na vodećim mjestima ništa ne čine da se to zaustavi, nego nas i dalje na svim razinama vode u propast. U Srbiji ljudi čak imaju novu riječ za laganje i kažu 'nemoj me, bre, političiti', a možemo je i mi u Hrvatskoj početi primjenjivati. Sve se to naravno odražava i na kulturu u svim njezinim segmentima pa nam se nakon Hasanbegovića čak i nova ministrica, inače bivša činovnica iz hadezeovske vlade, učinila kao preporoditeljica hrvatske kulture. Ali kako vidim, kola i dalje idu nizbrdo, novac za knjigu ponovno je smanjen, a sudeći po nedavnim događajima i govoru o tome kakve knjige moramo pisati i kakve filmove snimati, očito se pokušava uspostaviti novi kriterij vrednovanja umjetnosti u Hrvata. A taj kriterij se izgleda svodi na to da tko bude jače urlao da je veliki Hrvat, taj će biti i veći umjetnik. Takvima bih poručio da je umjetnost prije svega teritorij slobode i da je Staljin odavno umro.