Ovaj triler paranoje koji je svoju inspiraciju pronašao u američkim filmovima sličnog žanra sedamdesetih i ranih osamdesetih Serra je također i napisao, a u njemu je maestralnu glavnu ulogu ostvario francuski poznati glumac Benoît Magimel, koji je ujedno osvojio i prestižnu nagradu 'Cesar upravo za portret visokog povjerenika De Rollera. Mjesto odvijanja radnje je Tahiti, najveći otok Francuske Polinezije, gdje se De Roller upliće u lokalne sporove i postaje sve više paranoičan oko toga skriva li njegova vlada nuklearne podmornice uz obalu.

Redatelj Serra, koji je također i menadžer produkcijske kompanije Andergraun Films, svoja djela učestalo snima bez izričito napisanih dijaloga, već uglavnom u stilu improvizacije te istovremeno s trima kamerama, a 'Priča s Pacifika' niti ovdje nije izuzetak. Rezultat je napeti triler obojen proturječjima, nagađanjima i moralnom dvosmislenošću u pokušaju raskrinkavanja pritajene postkolonijalne strukture moći. Veliki američki redatelj David Fincher nedavno je izjavio da mu je upravo 'Priča s Pacifika' jedan od najdražih filmova koje je pogledao u posljednja dva desetljeća, a tportal vam u suradnji s domaćim distributerom filma MCF Hrvatska donosi ekskluzivni intervju s redateljem Albertom Serrom u kojem priča o samom filmu, kako se rodila i razvila ideja za ovo djelo, gdje se skrivala inspiracija te kako je bilo raditi s glumcima.

Triler 'Priča s Pacifika' od 22. lipnja stiže u domaća kina.

Film 'Priča s Pacifika' na mnogo načina predstavlja zaokret u vašoj filmografiji. To je moderan film, nije smješten u određeno razdoblje kao vaši dosadašnji projekti. Snimljen je prema originalnom scenariju, nije adaptacija nekog ranijeg književnog djela. Glavni glumac je francuska zvijezda koji je nedavno osvojio prestižnu nagradu 'Cesar' za glavnu ulogu upravo u ovom filmu. Naracija je puno klasičnija od vaših ranijih radova te se nalazi negdje između kronike i političkog trilera. Također, radnja se odvija na Tahitiju. Kako je uopće došlo do ovog neuobičajenog projekta?

- Da budem potpuno precizan, ovo nije prvi film koji sam snimio, a čija se radnja odvija 'u sadašnjosti'. Već sam ranije napravio nekoliko filmova, na svoje veliko zadovoljstvo, koji su bili dijelom suvremene umjetnosti. Originalno je zamišljeno da se radnja 'Priče s Pacifika' odvija u Francuskoj. No, nikako nisam želio snimati u Parizu, te u dosadnoj kontinentalnoj, buržujskoj Francuskoj. Želio sam nešto drugačije, želio sam otići negdje daleko. I zbog toga sam pomislio na francuske prekomorske teritorije. Malo po malo tema filma je proizašla iz svega toga te sam napisao kompletan scenarij koji je po svojoj konstrukciji poprilično tradicionalan. Bez obzira na ono što ljudi možda misle, uživam pisati scenarije. Ovaj je bio inspiriran memoarima Tarite Teriipaije. Tarita je deset godina bila udana za Marlona Branda. Upoznali su se na snimanju filma 'Pobuna na brodu Bounty' iz 1962. godine u kojoj je ona imala jednu od glavnih uloga. U svojim memoarima piše o svom životu s glumcem, ali također i o svojem djetinjstvu. Taj mi se kontrast učinio vrlo zanimljivim - potpuna nevinost njeznog djetinjstva u Papeeteu, nezdrava prisutnost ljudi sa Zapada u tom dijelu svijeta te ujedno i ta isprepletenost između netaknutog raja odakle ona potječe i snimateljske ekipe iz Hollywooda. Veza između idealnog raja i prave korupcije te također veza između stvarnosti i onoga što nam kinematografija predstavlja bili su mi velika inspiracija… Glumca Benoîta Magimela upoznao sam prije tri godine u Cannesu kad sam ga gledao u filmu 'An Easy Girl' redateljice Rebecce Zlotowski u kojem je bio briljantan. Službeno smo porazgovarali, a ja sam u njemu odmah uočio sposobnost da istovremeno bude iskren i plitak.

Koliko je originalnog scenarija u konačnici završilo u finalnoj verziji filma?

- I jako malo i jako puno. Scenarij ima određenu speficičnost koja je doduše i dalje prisutna u filmu, ali u njemu nije bilo dijaloga. S druge strane, sve unutarnje misli likova poprilično su detaljno opisane. Radi se o razmišljanjima koje glavni lik u nekim trenucima može iskomunicirati s ljudima koje susreće, ali i koje ne može pa oni funkcioniraju poput unutarnjeg monologa. Lik visokopozicioniranog državnog djelatnika kojeg tumači Magimel od početka postoji u priči i prisutan je u velikom broju scena. On uvijek prati nekoga, poznaje sve s kojima dolazi u kontakt, sposoban je promotriti situaciju iz perspektive druge strane… Sve te stvari jako me privlače tom liku. U filmu 'Kineska četvrt” redatelja Romana Polanskog, naprimjer, Jack Nicholson prisutan je u doslovno svakoj sceni pa gledatelj skupa s njim otkriva priču u isto vrijeme, dobiva informacije istovremeno s Nicholsonom. U 'Priči s Pacifika' slična je situacija; gledatelj se uvijek nalazi uz Magimelovog lika, osim jedne vrlo kratke scene u noćnom klubu koja ionako nema pretjerane veze s glavnom radnjom. Gledatelj u stvarnom vremenu skupa s likom dijeli taj osjećaj paranoje koji ga cijelo vrijeme proganja.

Kad ste snimali film?

- Tijekom kolovoza 2021. godine, snimanje je trajalo sveukupno 25 dana i to u vrijeme kad je Tahiti bio u potpunoj karanteni uslijed epidemije koronavirusa. Činilo nam se kao da se nalazimo na napuštenom otoku, kao da smo i sami dio filmskog seta odnosno filma koji se snima. A kako su i glumci i ostatak filmske ekipe oboljeli od Covida u jednom trenutku, sve je to dodatno pojačalo taj dojam maglovitosti i praznoće.

Čak i ako on ostane zagonetan, možete li nam u nekoliko riječi reći nešto o glavnom liku kojeg tumači Benoît Magimel?

- Njegovo je ime De Roller i on je visoko pozicionirani službenik koji predstavlja Francusku. U svakoj francuskoj regiji postoje tzv. prefekti, svugdje osim u Francuskoj Polineziji gdje se ta titula zove visokim povjerenikom. De Roller funkcionira na dvije razine - kao državni službenik i političar; on se nalazi na najvišoj poziciji francuske vlade u Polineziji. Tijekom snimanja filma čak smo i upoznali stvarnu osobu koja obnaša tu funkciju na Tahitiju - koji apsolutno nimalo nije sličan liku iz filma - i u čijoj smo rezidenciji snimili scenu ručka. Dok smo snimali film posjetio nas je i francuski predsjednik Macron.

Ovaj je film jedan od onih u kojem dijalozi igraju veliku ulogu. Kako ste radili na njima? Obično u svojim filmovima dopuštate improvizaciju; jeste li i ovdje na sličan način radili s glumcem Benoîtom Magimelom?

- Uvijek sam radio na identičan način koristeći istu metodu koja je, doduše, s vremenom postala sofisticiranijom. Snimio sam film s tri kamere. Glumcima ne dajem scenarij odnosno ne kažem im koju ćemo scenu snimati dok ne dođe dan njezinog snimanja ili eventualno dan ranije. To naravno može dovesti do određenih tenzija, ali vjerujem da ovakav način rada svima nama daje potrebnu energiju. U slučaju ovog konkretnog filma, Benoît i ja koristili smo slušalice. Budući je moje znanje francuskog jezika daleko od savršenog sa mnom je radio asistent Baptiste Pinteaux koji je glumio u mom prethodnom filmu 'Liberté' i koji je nekad radio za izdavačku kuću. On ima tu nevjerojatnu sposobnost preformuliravanja onoga što ja kažem glumcima. S druge strane, Magimel sjajno radi sa slušalicom. Nikada nisam vidio nekoga tko toliko brzo izgovori rečenicu poput njega, a kamoli kad se još mora adaptirati ili ju čak na neki način i poboljšati. Jako je prirodan u svemu tome. Njegov lik De Roller vrlo se često nalazi u apsurdnim, nesvakidašnjim situacijama. Kad gledam Magimela na ekranu ne vidim niti tračka glume. Zbilja je sjajan. Postoji nešto ključno u ovakvom načinu snimanja filmova, a što ljudi teško razumiju. Kad snimate s tri kamere istovremeno, glumac se ne može postaviti kao da se obraća samo jednoj. On svoju energiju umjesto toga mora usmjeriti prema unutra, a ne prema van. Slušalica u uhu potiče takav način glumačkog izražaja, kreirajući vertikalnu i unutarnju energiju koju smatram jedinstvenom. Umjesto komuniciranja s kamerom i predstavljanja sebe pred njom, glumac ulazi u stanoviti trans.

Benoît Magimel u filmu je također okružen glumcima i likovima koji su poprilično jedinstveni… Možete li nam reći nešto više o njima?

- Sergi Lopez glumi vlasnika noćnog kluba koji ne govori puno, ali je poprilično učinkovit. Marc Susini, koji je glumio u moja dva prethodna filma, nastupa u ulozi čudnjikavog admirala, mogućeg ovisnika o drogama te koji na kraju filma izgovara posljednje rečenice. Autor koji se došao odmoriti na otok je inače pisac u stvarnom životu, Cécile Guilbert - inače stručnjak za Andyja Warhola i Henrija Saint-Simona - kojeg sam upoznao zahvaljujući našoj zajedničkoj prijateljici. Lluis Serrat također glumi u filmu. S druge strane, kroz casting koji smo odradili putem Facebooka, pronašli smo lokalnog glumca Matahija Pambruna koji u filmu tumači mladog poglavicu s kojim De Roller ima buran odnos. On je zbilja bio fascinantan. Drugi član lokalne glumačke ekipe je Pahoa Mahagafanau koja tumači lik Shannah čija je važnost rasla dok smo snimali sam film. Shannah predstavlja ono što lokalna tradicija zove RaeRae ili Mahu - muškarci koji su odgojeni kao žene i od kojih obitelj i zajednica u cjelini očekuju da rade 'ženske poslove'. Svjestan sam da je transeksualnost tema kojoj se danas učestalo pristupa, ali to nikako nije bio razlog zbog čega je taj lik u filmu postao toliko važnim; jednostavno se dogodilo zbog toga što obožavam Shannah. Jedna od mojih opsesija, da ih tako nazovem, oduvijek je bila da stvorim situacije koje nemaju presedana u kinematografiji. Bizarna i dirljiva scena na terasi u kojoj De Roller piše u svoju malu crnu knjižicu dok istovremeno razgovara sa Shannah, uspoređujući je s lavicom, njihovi osmijesi, nedefinirana veza između njih dvoje… To je nešto za što vjerujem da još nije prikazano na filmu.

Uz osvjetljenje, preciznost kadrova, grubost zagonetnih lica - prvenstveno tu mislim na lika sa sunčanim naočalama kojeg u filmu u nekoliko trenutaka vidimo u pozadini - film 'Priča s Pacifika' čini se da priziva neke starije, popularne američke trilere.

- U potpunosti se slažem! Dok smo snimali film, razmišljao sam o filmovima iz sedamdesetih i ranih osamdesetih, pogotovo 'Ubojice i svjedoci' redatelja Alana J. Pakule ili 'Cutter’s Way' redatelja Ivana Passera. To su filmovi o paranoji, o završetku sna, o gubljenju kontrole. De Roller je zapravo sve to u jednom. On ne uspijeva manevrirati situacijom, boji se da će ga njegova hijerarhija - koju otvoreno kritizira - u konačnici prognati, uvjeren je da će uskoro dobiti otkaz… On umišlja da su odluke već donesene u nekakvoj visokoj sferi moći, da se radi o skrivenim tajnama, a u stvarnosti gledatelj shvaća da je riječ o poprilično malenim događajima potpuno nebitnim za njegov položaj i budućnost.

Radite li već na nekom novom i uzbudljivom projektu koji će se uskoro pojaviti na horizontu?

- Radim. To će biti film o modernoj umjetnosti za kojeg se nadam da će imati veliku glumačku zvijezdu, a jedina stvar koju vam u ovom trenutku o njemu mogu reći jest naslov: 'Ja sam umjetnik'.