Filmska kritičarka koja nastupa kao jedna od komentatorica u dokumentarnoj seriji 'Allen protiv Farrow' izgovorila je ono što i mene već godinama muči u vezi s Woodyjem Allenom. Za nju, kaže, Woody Allen nije bio samo genijalan filmaš, kompletan autor koji snima filmove koji pomiču granice te umjetnosti. Vidjela ga je i kao svojeg predstavnika u umjetnosti i javnosti. Njegov duhovit i suosjećajan prikaz modernog, urbanog intelektualca, njegovih mudrih promišljanja o svijetu i životu, ali i iracionalnih strahova, glupih pogrešaka i nedostataka - kao da su nam 'sjeli' na ono prazno mjesto u srcu i umu u kojemu smo jednako voljeli i prezirali sebe.

I ja sam se tako osjećala u vezi s Woodyjem Allenom. Imala sam samo šesnaest godina kada sam pogledala njegov film 'Hannah i njezine sestre', koji me u toj nježnoj dobi jednako emotivno vezao uza se i natjerao me da razmišljam o smislu života i nikada to nije prestao činiti, posebice u onom dijelu kada Mickey Hanninoj sestri Lee objašnjava kako se skoro ubio, ali se onda ipak izvukao iz depresije u mračnoj kinodvorani, uz film braće Marx. Obožavala sam i brojne njegove druge filmove - težak i znakovit 'Zločini i prekršaji', urnebesan 'Povampireni Miles', romantičan i dirljiv 'Purpurna ruža Kaira' te predivnu satiru na klasike ruske književnosti, 'Ljubav i smrt'. Neko sam vrijeme i stalno uza se, kamo god bih krenula, nosila knjigu 'Woody Allen Companion', zbirku svih njegovih objavljenih proznih djela i svako malo zavirivala u nju, iznova čitajući brojne priče, ponajviše superduhovitu 'The Whore of Mensa'. No onda je Woody Allen učinio ono i za mene se sve promijenilo.

Ne, nisam mogla 'odvojiti djelo od autora', kao što to stalno preporučuju oni koji ne žele prihvatiti dokle seže užas onoga što je učinio. Nisam to mogla učiniti upravo zato što sam Woodyja toliko usvojila, smatrala ga svojim i, kao što reče filmska kritičarka u dokumentarcu 'Allen protiv Farrow' - svojim (talentiranijim, pametnijim, nadahnutijim) predstavnikom. Prevario me. Zaveo manipulativnim trikovima. Preko oči mi kao koprenu nabacio svoju slatkorječivost, duhovitost, inteligenciju zbog koje je vješto manipulirao emocijama pa nisam vidjela ono što sada vidim čak i u tim filmovima i pričama koje sam obožavala. Sada vidim - gotovo je u svima od njih barem spomenuta veza između starijeg muškarca i jedva punoljetne djevojke. I u dokumentarcu 'Allen protiv Farrow' skreću nam pozornost na to, razgovarajući s čovjekom koji radi u arhivu Allenovih djela na Sveučilištu Princeton. Među stotinama objavljenih i neobjavljenih Allenovih radova gotovo se u pravilu nižu opisi djevojaka koje su dvadeset ili više godina mlađe od glavnoga junaka, a u jednom od njegovih najboljih filmova - 'Manhattanu' - riječ je o vezi između 42-godišnjeg muškarca i 17-godišnje djevojke.

Užasavanju nad tim, naravno, može se uputiti kritika da tadašnje Allenove filmove i djela mjerimo današnjim standardima, no osim što se tom prigovoru može bez problema odgovoriti da 'tadašnji' standardi nisu bili u redu ni tada, samo što je patrijarhalno poimanje 'dopuštenog' za muškarce bilo šire i nepravednije - ostaje i činjenica da je ono što je Allen učinio svojoj kćeri i svojoj obitelji ne razlikuje po užasu, bez obzira na današnje ili nekadašnje standarde. A to što je učinio jest glavna tema ovog dokumentarnog serijala - Allenovo seksualno zlostavljanje njegove posvojene kćeri Dylan Farrow.

Priča o njegovu zlostavljanju Dylan nije nova. Sud je, doduše, odbacio optužbe jer se, prema psihološkim vještačenjima, nije moglo utvrditi je li Dylan u svojoj priči 'što joj je tata radio' vjerodostojna ili nije. U doba kada je priča 'puknula' u javnosti i kada su potegnuti prvi sudski procesi, međutim, javnost nije imala pristup detaljima i snimkama, a ovaj ih dokumentarac iznosi. Ne samo snimke i svjedočenja o samom groznom činu, nego i ostale pojedinosti koje pokazuju kako je Woody Allen funkcionirao u toj obitelji, kako se odnosio prema djeci, prema Miji Farrow i ostalima.

Iako sam uvijek bila sklonija povjerovati da malena Dylan govori istinu, sada sam, nakon gledanja dvije epizode ovog četverodijelnog dokumentarca, još više uvjerena. Nikada mi nije bilo jasno zašto je ljudima lakše povjerovati da je Mia Farrow namjerno kćer 'istrenirala' da optužuje oca za takvu stvar, nego da je čovjek o čijemu su neprimjerenom ponašanju prema djeci svjedočili mnogi, a o čijim je prilično ljigavim seksualnim sklonostima svjedočilo i to što je ušao u vezu s jedva punoljetnom kćeri svoje partnerice - učinio takvo što. Danas, mnogo godina poslije, još je uvjerljivije da je Woody Allen Dylan učinio nešto strašno. Teško bi inače bilo objašnjivo zašto ga Dylan i dalje, pa onda i toliko javno optužuje. Što bi dobila time da laže? Baš ništa.

Problem je jedino to što sam se već na prvoj epizodi upitala što dobiva i ovime. Ovaj je dokumentarac, naime, izrazito razotkrivajući, detaljan u svojem istraživanju i nemilosrdan u prikazu raznih obiteljskih videosnimaka. Vrlo brzo nakon početka počela me prožimati jeza zbog toga što ulazim tako duboko u intimu ne samo jedne obitelji, nego i MALE DJECE iz te obitelji.

Dodatni je problem to što je ovo priča ispričana iz perspektive Mije Farrow i dijela obitelji koji je stao uz nju nakon velikog raspada i sukoba zbog Allenove afere sa Soon Yi i saznanja da je zlostavljao Dylan. Autori svoju jednostranost brane time da Woody Allen i Soon Yi nisu htjeli razgovarati s njima niti sudjelovati u stvaranju dokumentarca, ali ton i stav s kojim je dokumentarac snimljen implicira da ne bi bilo mnogo drugačije ni da Allen i njegova supruga jesu pristali na razgovore. Iako ne dvojim da Allen jest jeziv tip i da jest zlostavljao svoju kćer, prve dvije epizode ovog dokumentarca čak i meni izgledaju kao isključivo uvjeravanje Mije Farrow da je sve bilo točno onako kako ona kaže. A to onda, bez obzira vjerujete li joj ili ne, izgleda više kao PR nego kao dokumentarac.

Vidjet ćemo još što će donijeti druge dvije epizode, ali zasad je glavni dojam koji ostavlja 'Allen protiv Farrow' - mučan. Mučna je to i strašna priča o obitelji koja ni po čemu nikada nije bila normalna, a onda se još i u njihov način života upleo moćan muškarac koji smatra da mu je sve dopušteno i koji, kada zagusti, izvrsno barata svojim šarmom, javnom personom i ugledom. Mia Farrow na trenutke također ispada slična, posebice kada se i ona pokušava prikazati kao Allenova žrtva, što je u kontekstu cijele priče podosta neukusno, ali ipak se čini da je u toj obitelji bila manji problem od njezina slavnog partnera. Djeca su u svemu tome, pogotovo danas 35-godišnja Dylan, čije razotkrivanje u ovoj seriji sigurno nije prošlo bez ponovnog proživljavanja traume - definitivno žrtve. Žrtve moćnog i očito poremećenog oca, žrtve života koji ni po čemu nije bio normalan i žrtve javnosti. Teško je zbog toga odlučiti što je u ovom serijalu jezovitije - ono što se dogodilo ili sama činjenica da je snimljen.