Prije jedno pet-šest godina bila sam na jednoj 'svečanoj akademiji' u Lisinskom, pri kraju koje su veliki orkestar i zbor izveli pjesmu 'Moja domovina'. Obično kad negdje zasvira ta pjesma i ja je čujem, reakcije mi se kreću od toga da je nesvjesno pjevušim dok dinstam luk do toga da imitiram veličanstveni urlik Josipe Lisac u 'cijeli svijet je sada sa nama', koji mi digne sve susjede iz kreveta, pokojnu baku iz groba i petsto kuna s najbližeg bankomata. No dok sam se tamo, u Lisinskom, suzdržavala od toga da pokušam imitirati Josipu Lisac, sa zaprepaštenjem sam shvatila da većina gledateljstva oko mene ustaje u stav mirno, neki čak i polažu ruku na grud junačku, iako autori pjesme nisu Runjanin/Mihanović, nego Tutić/Dujmić. Do kraja pjesme toliko ih je oko mene ustalo da sam se već pobojala kako će me neki ekstradomoljubni medij sutra stavit na stup srama jer sam bila jedna od pet koja nije ustala, dakle, garant mrzim Hrvatsku. Srećom, nisam toliko poznata. No tada mi je postalo jasno nešto što je par puta spomenuto u sinoć prikazanom dokumentarcu 'Moja domovina: 11 000 dana poslije' - da ljudi tu pjesmu doživljavaju kao dodatnu ili alternativnu hrvatsku himnu.

Unatoč tome što u gore opisanoj anegdoti nisam ustala s rukom na srcu, i ja mislim da je riječ o sjajnoj pjesmi i da nije bez razloga što je, za razliku od mnogih drugih domoljubnih pop-hitova s početka devedesetih, popularna i danas. Dapače, čak sam spremna na raspravu s nekim sugovornicima ekipe ovoga filma, koji su pred kamerom izjavili da se ta pjesma odnedavna vratila. Koliko ja vidim i znam, ona nikamo nije bila ni otišla svih ovih trideset godina. Svi je znaju. Oni navijači koji se prikazuju na početku dokumentarca kako slave uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije pjevajući 'Moju domovinu' nisu tu pjesmu naučili zato što je neki hipster među njima prekopao arhiv tatinih kaseta, nego se to, brate, pjeva, svira, reproducira i improvizira bez prekida već trideset godina. Jedan od anegdotalnih dokaza je i to što ja svih tih trideset godina živim preko puta hotela u kojem se često odvijaju razne fešte, od svadbi do maturalnih priredbi pa me nerijetko pred zoru budi ekipa koja izlazi s takvi IVENATA pjevajući. Uz koloplet hitova Novih Fosila, Magazina i Miše Kovača, 'Moja domovina' jedna je od najčešćih pjesama na repertoaru takvih improviziranih klapa.

E, sad, zašto je tomu tako. Prvo i prvo, to je odlična pop-pjesma himničkog tipa. Dobra pop pjesma po definiciji je ona koju čuješ samo jedanput ili dvaput i već napamet znaš cijeli refren, više od pola teksta, kad dolazi gitarski solo, kad onaj na sintesajzeru, melodici ili blok-flauti, a u konkretnom slučaju i kad će Ivo Robić u crvenom sakou jer, ako ste dio moje ekipe s faksa, onda u tom trenutku morate popit rakiju. 'Moja domovina' upravo je takva pjesma, a još je i fora u tome što se uspjela isfurati u glazbeni stil koji je dovoljno općenit da bude prihvatljiv uhu čeljadi od sedam do sedamdes'edam. Nakon par dana njezina postojanja, možda je samo još tu i tamo koji antitalent bio nesiguran je li kao sreća osvaja ili kao vreća osvaja, ali inače je to to.

Drugo - a o tome su naveliko pričali sudionici sinoćnjeg dokumentarca i sudionici ove pjesme - pjesma je, unatoč vrlo negativnim okolnostima (rat), snimljena u vrlo pozitivnom duhu. Oni koji su početkom devedesetih bili svjesne dobi sigurno će se sjetiti da su radiovalovi bili PREPLAVLJENI raznoraznim domoljubno-ratnim pop-hitovima, ali i da je velik dio tih hitova bio ubibože agresivan, s raznim ustajanjima, krvavim bojevima, ?@&(*# majke neprijatelju, marširanjima te patetičnim zazivanjem svetinja, od Boga do Alaha pa čak i do niprija. Sav taj đir funkcionirao je tada, u doba straha, panike, užasa i stradanja, ali kad su se vremena malo smirila, ljudima je malo manje bilo do toga da se kunu u polaganje života na oltar pedlja svete zemlje, ali im je objektivno lijep i lirski opis ljepota vlastite zemlje i dalje ostao drag. Tako nešto gotovo doslovno govori i Josipa Lisac u jednom od prvih isječaka iz razgovora u dokumentarcu (citiram po sjećanju): 'Netko je opisao tu domovinu i stavio je u pjesmu'.

Treće zbog čega je ova pjesma ostala popularna sve ovo vrijeme jest i efekt Band Aida, što je djelomično povezano s onim drugim razlogom opisanim u prethodnom odlomku, odnosno s time što je tu sudjelovao stvarno širok dijapazon izvođača, da su se svi okupili u zajedništvu, suradnji, čojstvu i junaštvu pa zapjevali. Pritom su još gledatelji u spotu mogli komentirati: 'Ajme, vidi Josipinu haljinu!', 'Aha, tu je i Danijela, vidi je kako pleše!', 'Čuj ove mamurne rokere sa sunčanim džozlucima!', pa sve do današnjeg tužno-nostalgičnog: 'Ajooooj, njega više nema'. Više omiljenih celebrityja na kupu u pravilu će donijeti i više popularnosti od samo jedne poznate ličnosti, a još kad ih ljudi vide kako se za domovinu vole i Mišo i Gobac, i Sevka i Josipa - to može proizvesti samo pozitivne osjećaje.

Sinoćnji je dokumentarac otprilike prikazao sve to, samo kroz riječi onih koji su sudjelovali u stvaranju i snimanju 'Moje domovine'. Kao pripadnici publike koja je u to doba gledala i slušala premijeru te pjesme te svih ovih godina svjedočila održavanju njezine popularnosti, jedino imam dojam da su sve te priče pomalo profiltrirane kroz optimizam pamćenja, ali tako je uvijek s tim 'XY dana/mjeseci/godina nakon' dokumentarcima. I dalje mi, za razliku od onih koji su bili na istoj 'svečanoj akademiji' u Lisinskom, nikad neće pasti na pamet da uz 'Moju domovinu' ustajem kao na himnu, ali taj fenomen instrumentaliziranja i kanoniziranja nekih pjesama tema je jednog sasvim drugačijeg dokumentarca koji se ne bi odnosio SAMO na 'Moju domovinu'. Ovaj je ispričao sve ono što je trebalo ispričati i učinio je to sasvim solidno.