Prije nekoliko godina negdje sam u bespućima interneta naišla na članak u kojem jedan ugledan profesor političke ekonomije objašnjava kako u budućnosti rad više neće moći biti primarni način osiguravanja egzistencije. Drugim riječima, neće više biti dovoljno poslova na kojima će ljudi moći raditi da bi zaradili za život. Prije svega se to odnosi na fizički rad (što je nešto uži pojam od engleskog labor koji se koristio kao pojam u članku), ali i na neke oblike 'kancelarijskog', nadgledničkog i stručnog rada. Zahvaljujući automatizaciji više neće biti dovoljno poslova na kojima će se moći nuditi rad u zamjenu za novac.

Da bi se u takvoj situaciji izbjeglo da oni koji su dosad nudili rad u zamjenu za novac pomru od gladi i ostanu bez krova nad glavom, morali bi se potpuno promijeniti socioekonomski odnosi u društvu, odnosno, većina bi ljudi trebala moći živjeti od resursa, a ne od rada. A da bi to bilo moguće, bila bi potrebna preraspodjela resursa. Kako stvari sad izgledaju, međutim, do te preraspodjele neće doći tako lako. Odnosno, čini se da takvo što neće biti moguće bez krvi.

Američki dokumentarac 'Američka tvornica', ovogodišnji dobitnik Oscara za najbolji dokumentarac, jedan je od zlogukih glasnika toga trenda i društvenog razvoja. Govori o bivšoj tvornici General Motorsa koja je zatvorena 2008. godine, zbog čega je više od 2000 radnika u gradiću Moraineu nedaleko od Daytona u Ohiju - ostalo bez posla. Depresivni i izgubljeni radnici, navikli na dugogodišnju sigurnost i dobro plaćene radničke poslove, s oduševljenjem dočekuju dobre vijesti 2015. godine, kada kineski poduzetnik Cao Dewang odlučuje u istom postrojenju otvoriti tvornicu za automobilsko staklo, ogranak svoje tvrtke Fuyao. No početno oduševljenje brzo splašnjava, kada se ispostavi da novi kineski poslodavac, osim što osjetno slabije plaća, zahtijeva nadljudsku produktivnost i posvećenost poslu, brutalno krši radnička prava, a na svako spominjanje uvođenja sindikata u tvornicu - prijeti zatvaranjem.

U prvom dijelu dokmentarca podvučene su i velike razlike u navikama, mentalitetu i općenito, radnoj kulturi domicilnih američkih radnika i stotinjak kineskih, koje je Cao Dewang doveo sa sobom u SAD. Posebno su zapanjujući prizori kineske radne kulture i predanosti kompaniji koje ekipa dokumentarca snima tijekom posjeta američkih nadglednika matičnoj, kineskoj tvornici Fuyaa. Vojnička disciplina radnika i 'raporti' prije početka svake smjene, bespogovorno prihvaćanje 12-satnih radnih smjena i samo dva slobodna dana mjesečno, majke koje svoju djecu viđaju dvaput godišnje jer previše rade, himne koje se zborski pjevaju u čast kompanije i njegovu generalnom direktoru, partijski sindikat koji je usko povezan s vodstvom tvrtke, proslave s igrokazima i blještećim mjuzikl-numerama o divnom životu koji radnicima omogućuje njihova kompanija... Čak i brutalni američki, kapitalistički nadzornici ostaju paf nad tim prizorima (problem je jedino u tome što su neki od njih ganuti).

No unatoč jasno vidljivim, ali i od rukovodstva snažno poticanim kulturnim razlikama između američkih i kineskih radnika, koje rađaju brojne sukobe u samom proizvodnom pogonu, i kineski i američki radnici u Ohiju uskoro postaju svjesni da ih mnogo više povezuje nego što ih razdvaja - i jedne i druge se izrabljuje. Pod navalom brutalnog novog oblika kapitalizma, zakonski još koliko-toliko onemogućivanog u Americi, ali vrlo plodno razvijenog u Kini, i jedni i drugi shvaćaju da na udaru takve pohlepe nisu samo njihova prava, nego i sam njihov opstanak kao radnika. Kao što je u jednom od zadnjih obilazaka tvornice u filmu vidljivo, radnici su danas više nego ikada potrošna roba - rukovodstvo ih smatra presporima, preskupima i prevelikom odgovornošću u slučaju ozlijeda pa se automatizacija dočekuje s velikim oduševljenjem, a radnički zahtjevi za poštovanjem njihovih prava rješavaju - otpuštanjem 'tehnološkog viška'.

Na kraju filma cijela je ta situacija ilustrirana gomilom radnika koji napuštaju tvornicu, kako u Kini, tako i u Americi. Vojska ljudi za koju se ne zna kamo zapravo odlazi i kakva joj je budućnost jer, baš kao u predviđanjima uglednog profesora političke ekonomije, njihov rad više nije dovoljno dobra zamjena za novac.

Američki dokumentaristi Steven Bognar i Julia Reichert svoj su Oscarom nagrađeni film snimili za produikcijsku kuću Higher Ground Productions, čiji su vlasnici Michelle i Barrack Obama i ne skrivaju svoju političku opredijeljenost. No unatoč tome, film je snimljen pametno, nijansirano, politički, ali i osobno-emotivno, bez posebnog isticanja 'zlih sila' i 'nevinih žrtava' koje zapravo itekako postoje u ovoj situaciji. Najveća kvaliteta ovog dokumentarca leži upravo u tome što autori toliko ne inzistiraju na sukobu, koliko na samoj situaciji i na činjenici da problem sve veće vojske radnika koji svoj rad ne mogu zamijeniti za novac doista postoji, da će se s vremenom još pogoršavati i da sistem kakav postoji samo otežava situaciju. K tome još u sve to uspijevaju i ukomponirati dosta živopisnih, osobnih detalja iz života onih čiju sudbinu prate pa je film zanimljiv čak i ako vas naročito ne zanimaju njegove socijalno-ekonomske implikacije. Do svojeg kraja gotovo će vas neprimjetno natjerati da ipak razmišljate o njima.