Na letu za New York sjetio sam se ranog ljetnog aviona za Pariz u kojem sam pročitao 'Garažu'. Večer prije na Sceni Gorica bila je premijera 'Ježeve kućice' Roberta Waltla. Na prijemu sam sa Sašom Antićem dogovarao 'libretto' za predstavu koju smo spremali za La Mamu. Ideja je bila da krenemo od skečeva kakve sam s TBF-om radio u Baš-betonu mnogo godina ranije, a da glazba bude okosnica za njihov novi album. Saša mi je slučajno spomenuo 'Garažu' Zdenka Mesareka, kako je mislio da se autor zove. Nisam ranije čuo za nju, ali prema temama koje je spomenuo odmah sam pomislio da je odličan scenski materijal. Mesarić piše zadivljujuće čisto, dijalozi su filmski. Teme obitelji, nasilja, zlostavljanja, društvene zapuštenosti i idolatrijski odnos prema turizmu su politički i teatarski poticajne.

Sletjeli smo i odmah se dovezli u East Village u 4. ulici u kojoj Ellen Stewart ima dvije zgrade, a nekoliko blokova dalje, na Great Jones joj je rezidencijski centar, nešto dalje galerija suvremene umjetnosti. Činjenica da nastupamo u kazalištu s tako senzacionalnom umjetničkom prošlosti, kojoj pripadaju fenomeni od Grotowskog do Sheparda, u kojem su započeli Al Pacino i Robert De Niro, uzbuđujuća je. Lokal preko puta osposobili smo u interni café. Oduševljeni smo dvoranom s balkonima i transformabilnom pozornicom koja nalikuje ZKM-ovoj. U La Mami i danas rade umjetnici iz cijelog svijeta. Dizajner svjetla je Kolumbijac, na prijemu rade glumica iz Afrike i mladi njujorški slikar. Prije nas na repertoaru je bila korejska 'Medeja', a odmah nakon suvremeni tekst baziran na svjedočenjima žena vojnika u Iraku. U La Mami se mladi glumci mogu osjećati kao članovi teatarske internacionale.

Dubravka Vrgoč dogovarala je s Ellen Stewart koprodukciju već nekoliko sezona. Ja sam prije četiri godine u ljetnoj školi La Mame u Umbriji za mlade američke redatelje vodio seminar 'Titoland', na kojem smo prizore iz Titovog života predstavljali u različitim izvedbenim kanalima, vezanim uz geografske i povijesne podatke iz njegovog života. Mjesec dana intenzivno sam se družio s Ellen Stewart i u bogatoj videoteci odgledao njezine radove od šezdesetih do danas. Otkrio sam da je prva izvedba teksta 'Borba crnca i pasa' tada nepoznatog Bernard-Marije Koltesa priređena na engleskom u dvorani Annex (sad Teatar Ellen Stewart) gdje igramo 'Garažu'.

Iz današnje informacijama i producentskim diktatima prezasićene svjetske scene teško je rekonstruirati estetski i politički kontekst u kojem je jedna crna umjetnica stvorila prvo kazalište off-off Broadwaya. La Mama je jedan od prvih teatara na svijetu koji je uveo koncept 'nove dramaturgije', predstavljanje mladih dramatičara. S Ellen me spaja zajednički pristup kazalištu kao kreativnom okupljalištu umjetnika iz različitih disciplina. Ellen nije vidjela predstavu jer je teško bolesna, posljednje putovanje izvan New Yorka bilo joj je ono za Zagreb, gdje je u ZKM-u radila na 'Projektu 12', ali smo razgovarali o 'Garaži', a upoznala je naše mlade glumce. Gotovo svuda po svijetu, od Seula, Tokija do Tel Aviva i Južne Amerike, postoje podružnice La Mame u kojima se njeguju estetski pluridisciplinarni pristupi, multikulturalnost i politika nenasilja, pomoći slabijima. Mnogi umjetnici koji su uspjeli pobjeći iz totalitarnih režima tu su našli utočište.

Naš dobri njujorški duh bila je teatrologinja Patricia Coleman koja nam je prvih dana bila i engleska lektorica što je brusila tvrde balkanske rezove i spajala ih u razumljivije govorne cjeline. Premijera je bila događaj. Pojavili su se kritičari iz kazališnih novina, iz Time Outa, Village Voicea, redatelji, glumci, promotorica hrvatske kulture Neda Young, članovi skupine Goat Island. Euforija zbog odličnih reakcija nije se stišavala danima, a zadnjih večeri bili su krcati i balkoni. Zadnji prizor u kojem Binat u remakeu scene s Ivicom Vidovićem iz 'Misterija organizma' Dušana Makavejeva pjeva punk-verziju Okudžavine 'Molitve' redovito je dizao publiku na noge.

Nakon nedjeljne ranopopodnevne predstave studenti s NYU razgovarali su s glumcima 'Garaže', s Mesarićem, Dubravkom, Slavenom Toljem i sa mnom o adaptaciji romana, europskom i hrvatskom teatru, usporedbama s američkim. Komplimenti su prštali Frani Maškoviću zbog sinteze naturalizma i ekstremnog fizičkog, Kseniji Marinković na savršenim melodramatskim scenama, Nini Violić na obrađenim scenama iz Tarantinovih filmova, a Doris Šarić Kukuljica na antropološkom predlošku koji je krenuo od azijskog teatra do folklorne deklamacije. Barbara Prpić oduševila je mjuzikl-točkom i komičnom intervencijom kao njemačka turistica Frau Muller. Sreten Mokrović zapanjio je kao borac ultimat fighta.

Ponosan sam na rad s mladim glumcima Goranom Bogdanom, koji je dijelom bio u naturalističkom 'svijetu', a dijelom u performansu, i Vedranom Živolićem, koji je u 'Garaži' razvio osjetljivu performersku strategiju. Svaka njegova izvedba je autentična u glasovnom, tjelesnom smislu. Mladen Badovinac, Saša Antić i Luka Barbić su kompletni umjetnici. Američke kolege su bile uvjerene da su glumci s dugačkim stažem. Zajedno radeći na Baš-betonu prije deset godina, istraživali smo fantastično i neke komične elemente koje sam koristio u kasnijim predstavama. Uz trojac, glazbenici Nikša Mandalinić, Ognjen Pavlović i Janko Novoselić napisali su originalnu glazbu i bili sjajna muzička pratnja kao u kabuki kazalištu.

Trener Marinko Petričević pripremao je prizore borbi, ali smo uz njih dijelom promijenili cijeli pristup. Kolektivna fizička igra je okvir koji je nekad nadjačavao minimalističke šumove iz nekih scena. Velik posao napravila je kostimografkinja Ana Savić Gecan jer je istovremeno sačuvala karakterizaciju kostima i njihovu čisto performativnu ulogu, kao i Slaven Tolj u adaptacijama različitih prostora.