Film 'Mare' svoj je festivalski put započeo na Berlinaleu, da bi potom u kolovozu bio prikazan na filmskom festivalu u Sarajevu te je ovjenčan s dva priznanja: nagradom CICAE - Međunarodne konfederacije umjetničkih kina, kao i Srcem Sarajeva Mariji Škaričić za upečatljivu interpretaciju naslovne junakinje. Škaričić je inače prva glumica koja je dosad osvojila čak tri Srca Sarajeva, tj. nagradu za najbolju žensku ulogu na sarajevskom festivalu. Nakon Sarajeva film 'Mare' otvorio je Pulski filmski festival te sada započinje svoj put do šire domaće publike.

Inače je ovo treći dugometražni film hrvatsko-švicarske redateljice Andree Štake ('Gospođica', 'Cure – život druge'), a prati peteročlanu obitelj u kojoj glavna junakinja Mare (Škaričić) ima sve elemente za zadovoljavajući život, no istovremeno žudi za promjenom i intenzitetom koji joj svakodnevica ne omogućuje. Nakon slučajnog susreta sa strancem ona stavlja dosadašnji život na kušnju. Pored Škaričić, glume Goran Navojec, Ivana Roščić, Nikša Butijer, Mirjana Karanović, Zdenko Jelčić te poljski glumac Mateuzs Kosciukiewicz.

'Mare' je prvi cjelovečernji autorski film snimljen u potpunosti na području Konavala. Što ih je učinilo idealnom lokacijom?

Dio porodice mi je iz Konavala, dosta sam vremena provela tamo kao dijete, a kako mi je nono bio jedan od najdražih ljudi na svijetu, valjda me on vezao uz taj kraj. Imam neku duboku emociju, vezu prema prirodi, ljudima i konavoskim vilama, za koje se kaže da ih tamo stvarno ima… i ima ih! Konavle su i bitan kraj za Dubrovnik, danas i oduvijek. Prije su se Dubrovčani hranili konavoskim plodovima, kaže se da su najljepše žene bile Konavoke i (većinom mimo svoje volje) bile ljubavnice dubrovačkoj vlasteli, a danas je tamo dubrovački aerodrom koji spaja Grad sa svijetom. Ali iako su Konavle centralni dio Grada, kao da je Grad jako, jako daleko od tog kraja. Čudna je veza između Dubrovnika i Konavala. To me oduvijek fasciniralo. U Konavlima osjetim snagu, neobičnu ljepotu, krutost koja je katalizator mojoj priči. Ponosna sam na taj udaljeni krajolik, snažan, svojeglav, lijep. Tako da smo vrlo prirodno odlučili tamo snimati. A možda Konavljani i ne bi prije nekoliko godina dali svakome da se tako intimno uvuče u njihove živote.

Film je dosad prikazivan u Berlinu, Sarajevu, Puli, Münchenu, Haifi, Luxemburgu, pa i u švicarskim kinima prije i poslije lockdowna. Što kažete na dosadašnje reakcije na njega, jesu li vas neke i iznenadile?

Prve reakcije muške publike u Berlinu su me iznenadile. Ti gledatelji su mi rekli da se i oni često nalaze u 'lijepoj' klopci familije i da tri puta dnevno imaju želju izići iz nje. 'Naši' muškarci zafrkavali su se nakon projekcije da hvala što sam ih podsjetila da pitaju svoje žene/partnerice/supruge 'Kako si?'. Puno žena je klimalo glavom na diskusiju o kompleksnosti teme kako živjeti svoj život, raditi i brinuti se paralelno o familiji. Takozvani multitasking. Sinoć je jedan stariji čovjek rekao da mu je film pokazao koliko su dijalog i financijska nezavisnost žene bitne u vezi...

'Mare' je, kako ste objasnili u ranijem intervjuu, portret žene od 40+ godina, njene svakodnevnice i njenih emocija. Koliko je za njih, junakinje od 40+, inače interesa i mjesta na filmu i televiziji?

Nema ih dovoljno. Interes je tu! Do sada su heroine u filmu – ako ih uopće ima – mlade ili stare, nema puno ženskih likova između 35 i 55, to je do sada bilo 'nevidljivo doba'. To je i doba u kojem žena, ako ima djecu, ponekad odustaje od posla i same sebe. Ali to nije točno. To je odlično doba u životu i treba ga prikazati u svim njegovim 'fasetama': intimnim, društvenim, radikalnim.

Ulogu ste pisali za Mariju Škaričić, s kojom ste surađivali i na ranijem filmu, svom dugometražnom debiju 'Gospođica', za koji je svojedobno također dobila sve pohvale. Zašto je Marija bila idealna za Mare i kako je reagirala kad je tek pročitala scenarij?

Marija je glumica koja radi iznutra, ima lijep, tajanstven, snažan i kompleksan unutarnji život koji se vidi na njenom licu i platnu. Ima iskrenost kad glumi, eto baš jednu snagu, koju sam htjela za Mare. Scenarij nije bio klasično napisan, nego više kao scenaristički predložak. Pričao je o momentima, situacijama, svakodnevnici, nije bilo glumačkih indikacija, tako da smo Marija i ja kroz dug proces tražile taj lik. Nije bilo lako, sad na platnu to prirodno izgleda, ali smo puno diskutirale o tome kako doći do ambivalentnosti koja je životna, do krhkosti koja je snažna, do fizikalnosti koja je prirodna i jasna unutar te zone svakodnevnice koja nije crno-bijela.

Koliko ste sveukupno radili na filmu i kako je protekao proces od samog pisanja scenarija pa do postprodukcije, osobito u smislu njegovog budžeta i financiranja?

Prve crte priče napisala sam 2015. Godinu kasnije imala sam scenaristički predložak i preko Marije Škaričić upoznala producenticu Tenu Gojić. 'Mare' je tad bila dio Cinelinka na SFF-u. Kako sam i producentica s mojom firmom Okofilm, paralelno radim na scenariju, probama i financiranju filma. Za 'Mare' sam napisala scenaristički predložak i onda probala odmah s glumcima, pa bih se vratila na pisanje. Htjela sam da proces bude prirodniji, da probe konstantno integriram u scenarij. Zatim smo 2017., uz švicarske i hrvatske fondove, Tena i ja uspjele oduševiti ZDF/Arte, jer za film je bilo bitno imati i europski fond. Za europske budžete 'Mare' je niskobudžetni film, za hrvatske uvjete imali smo prosječan budžet. Tu je Tena odradila s njenom ekipom i dobar posao pripreme snimanja s malom ekipom, involvirali smo ljude u regiji da rade s nama itd.

Na dosadašnjim filmovima redovito ste surađivali sa scenaristima, a u 'Mare' sami potpisujete scenarij. Kako to da ste ovdje izabrali samostalan put?

Kad pišem sama, proces je intimniji i intuitivniji, što mi je za ovaj projekt bilo bitno. Inače nisam sama radila, glumci su mi na probama dali ideje za daljnje pisanje priče, tu je bila i moja porodica koja me inspirirala (nećaci i nećakinja glume djecu u filmu, snimali smo u kući moje rodice), Tena i moji partneri u Okofilmu su mi produkcijski držali leđa slobodna. I sretna sam stvarno s cijelom ekipom. Za vrijeme proba Jana Plećaš već je radila sa mnom na scenografiji, snimala probe, s Erolom Zubčevićem sam puno vremena prije snimanja provela u Konavlima, smišljajući kako ćemo snimati film, tako da su svi bliski suradnici dobro upoznali taj kraj prije snimanja. Cijeli proces kroz to bio je dosta prirodan, što je novo iskustvo za mene u igranom filmu i točno za 'Mare'.

Koronavirus je uzdrmao sve pa tako i filmsku industriju te naglasio neke od gorućih problema, poput pitanja budućnosti prikazivanja filmova u kinima. Što su po vama neke od najvažnijih lekcija koje je industrija mogla i još uvijek može izvući iz pandemije?

Nakon Berlinalea 'Mare' je u Švicarskoj krenula u kinima i nakon tri dana desio se lockdown. Inače se strastveno zalažem za kino, ali tu sam vrlo brzo shvatila da želim imati svoju publiku... i da može i na drugi način. Vrlo brzo smo morali odlučiti kako dalje. Kako je 'Mare' imala odlične kritike i ljudi su baš htjeli vidjeti film, dva dana kasnije krenuli smo na VOD, ali preko kinomreže. Znači svaka online kupnja brojana je kao ulaznica za kino. Nakon lockdowna opet ide u kino. Mislim da nije ista publika ona koja doma gleda filmove preko VOD-a i koja ide u kino, tako da paralelni release, koji se u SAD-u već odavno radi za nezavisni film (kino i VOD) - funkcionira. Boli me srce jer sve manje ljudi ide u kino, zapravo jednostavno ne mogu razumjeti da taj čar kina, u kojem te ne smetaju mobitel, večera, radio, djeca itd., nije privlačniji, ali to sam ja. Vidim oko sebe da je tendencija drugačija i nju treba uzeti ozbiljno. Lekcija? Moramo kao filmski radnici biti agilni, raditi dalje, prihvatiti promjene i proaktivno ih koristiti. Ali isto tako, dok recimo, smišljamo nove priče, moramo sve to zaboraviti jer inače nikad više neće biti novih filmova... Ma nema recepta, film je kreativna stvar, ali i ekonomski produkt, tako da smo vezani za to kako se razvijaju svijet, ekonomija i pandemija.

Kako komentirate domaću filmsku scenu, gdje vidite najveće potencijale?

Fan sam Hane Jušić i Bobe Jelčića. Volim autore koji imaju stav, ličan pristup i vizualni svijet. Super mi je što ima sve više redateljica koje pričaju priče iz ženske perspektive. Ali to sam ja. To mene zanima. Dobro je da se što više miješamo s drugim zemljama, što se već dešava s glumcima, snimateljima, montažerima... Naši filmovi trebaju biti nezavisni, raznoliki, govoriti o raznim društvenim slojevima, kolorima, problemima i lijepim stvarima... Bez tabua.