Takav je slučaj i s filmom Away mladog latvijskog autora Gintsa Zilbalodisa (r. 1994). Problematizirajući važnost individualnih stremljenja u vremenu globalne otuđenosti podjednako na profilmskoj i izvanfilmskoj razini, Away pripovijeda arhetipsku priču o putovanju kući, prateći avanture dječaka koji na motoru savladava fizičke i metafizičke prepreke uz pomoć malog ptičjeg prijatelja. Impresivni animirani totali i vožnje po beskrajnim šumskim, pustinjskim, spiljskim i primorskim krajolicima postižu zapanjujuće, često kontemplativne učinke u filmu nedvojbenih mijazakijevskih nadahnuća, ali koji će neke podsjetiti i na umjetnički rafinirane videoigre poput Journeyja ili Shadow of the Colossusa. Od režije i scenarija, preko animacije, do glazbe – sve je u filmu Away samostalno Zilbalodisovo djelo proizašlo iz puke želje da se „praksom nauči filmu“ te osam godina duge posvećenosti kojom je tu želju popratio. Ovaj animacijski Wunderkind koji je prvi film napravio već s 15 godina (i na Animafestu sudjelovao s diplomskim filmom Prioriteti 2015), pažnju animacijske javnosti na sebe je privukao i kratkim radovima Sljedbenici i Nečujno. Zilbalodis će osobno pribivati ovogodišnjem profesionalnom programu Animafesta, u sklopu kojega će predstaviti svoj dugometražni debi.

Vizualno mnogo manje upadljiv, ali podjednako poetičan kanadski film Ville Neuve Félixa Dufour-Laperrièrea crno-bijela je obiteljsko-psihološka etida koja se odvija na pozadini društveno-političkih gibanja te spaja kolektivne i intimne razine u karakterističnom Québécois kontekstu. Priča o pokušaju ponovnog povezivanja s bivšom suprugom i sinom, nadahnuta novelom Raymonda Carvera, u potpunosti je realizirana rukom iz više od 80 000 crteža, s naročitim senzibilitetom za sumorne vremenske prilike i psihološki nijansiranu karakterizaciju. Egzistencijalističke tjeskobe, nepovratnost prošlog, melankolija, emocionalne rane i uzaludnost idealizma, ali i zabavne intelektualističke aluzije također su odlike ovog, drugog dugometražnog filma kvebeškog autora Félixa Dufour-Laperrièrea.

Kriminalističko-artistički film Ruben Brandt, Collector slovenskog veterana s mađarskom adresom Milorada Krstića zasniva se, pak, na otkačenoj premisi o psihoterapiji krađom umjetnina iz velikih svjetskih muzeja. Ovaj animirani doprinos žanru heist filma, s prikladno elaboriranim scenama potjere, pritom je često duhovit u svojim mnogobrojnim i prštavim aluzijama (na Hitchcocka, Mélièsa, Kurosawu, Ejzenštejna, Friedkina, Disneya, Kazana, Godarda, Tarantina...), vizualnim, često onirički preoblikovanim referencama (na umjetnike u rasponu od Botticellija, Velázqueza, Goye i Caravaggija, preko Van Gogha, Picassa, Maneta, Chagalla i Degasa, do dadaista, Warhola, Hoppera i desetaka drugih), psihoanalitičkim udicama i podsmjehivanju likovnoj kritici, pri čemu niti u jednom trenutku ne šteti svojem neuobičajeno dinamičnom ritmu. Psihoanalitički triler s elementima noira rukom je tijekom više od šest godina na računalu crtala vojska od 150 animatora, stvarajući time i leksikon redateljevih slikarskih, filmskih, dramskih i glazbenih inspiracija, među kojima Picasso kada je riječ o oblikovanju likova svakako zauzima počasno mjesto. U svakom slučaju, da je kojim slučajem ostvaren kao igrani film ovog se uveseljavajućeg i vrtoglavog akcijskog krpeža žanrova i stilova ne bi posramili ni najveći holivudski studiji.

Ljubiteljima animiranog filma dobro je poznato kako je tehnika stop-animacije izuzetno zahvalan medij strave i užasa. Čileanski film The Wolf House Joaquína Cociñe i Cristóbala Leóna nije, međutim, tek još jedna potvrda otprije poznatoga, već i djelo koje horor, bajku i folklor iz dobro poznatih interpretativnih okvira "povratka potisnutog kao čudovišta" odvlači u vode angažiranog filma. Inicijalno izložbeni work in progress projekt tako se u filmskoj formi alegorijski dotiče ne samo bogate i uznemirujuće junakinjine podsvijesti, već i diktature, propagande, religije, kultizma i rasizma. Zastrašujuće metamorfoze, postignute modeliranjem papira od kojega su sačinjeni likovi, pomaknuti „međuljudski“ odnosi i krvave psihotične vizije u funkciji su zlokobnog komentara o patnji koja vreba u poznatim, bliskim prostorima – film je, naime, nadahnut njemačkim kultom Colonia Dignidad što ga je u Čileu vodio manijakalni zlostavljač Paul Schäfer. Iako se najvećim dijelom odvija u naslovnoj kući u kojoj junakinja Maria imaginira sebe kao zabrinutu majku, ovaj film svoju komornost rastače stalnim transformacijama i permutacijama objekata i likova te neprestanim kretanjem kamere, dok se u dizajnu osovio na ramena divova kakvi su Jan Švankmajer, braća Quay, David Lynch i Francis Bacon.

Kao i svake godine, Veliko natjecanje dugometražnog filma Animafesta 2019. ponovno donosi i jedan impresivni anime. Aragne: Sign of Vermillion Sakua Sakamota još je jedan psihološki horor koji prati studenticu Rin u tjeskobnom iznajmljenom stanu, smještenom u malo je reći "problematičnoj" četvrti. Zločini, duhovi, čudovišta, šamani i misteriji, kao i mitološki, groteskni korporealni, entomološki i medicinski motivi prožimaju ovaj vizualno spektakularan film autora koji je ime stekao na digitalnim efektima uspješnica poput Ghost in the Shell 2 prije negoli nam je predstavio ovaj, u potpunosti samostalno ostvareni dugometražni debi u kombinaciji 3D-a i klasične animacije. Bizarna ljepota ovoga filma povest će nas na uznemirujuće putovanje noćnom morom u kojoj se klasična priča raspada na dijelove poput psihe junakinje, dok se mašta i stvarnost spajaju u dezorijentirajuće sklopove. Inovativna sugestija "kamere iz ruke", djelomično skicozna narav likova u kombinaciji s nevjerojatno detaljnim okolišem i obilata upotreba lens flare efekta formalni su vrhunci ovog impresivnog djela.

Uzevši u obzir učestalost nadrealističke poetike u animiranom filmu uslijed njegove sposobnosti da san i javu stapa u jedinstvenu cjelinu, pojava filma posvećenog najvećem filmskom nadrealistu u potpunosti je razumljiva. Španjolsko-nizozemska koprodukcija Buñuel in the Labyrinth of the Turtles Salvadora Sima biografski je film o nastanku Buñuelova dokumentarnog filma Zemlja bez kruha (Las Hurdes [Tiera sin Pan]). Neposredno nakon šokantnog Zlatnog doba, Buñuel se, pomalo zasićen ispraznim artizmom, okreće angažiranom projektu izrazitog socijalnog senzibiliteta koji je prema apokrifnoj priči (koju film uzima za istinitu) novcem što ga je dobio na lutriji financirao anarhist Ramón Acín koji s Buñuelom tvori svojevrsni buddy-buddy avanturistički duo. Dijelom i stoga što je prikazala jezivo siromaštvo zaostalih sela i okrutne narodne običaje te odražavala redateljeve provokativne političke stavove Zemlja bez kruha mučila se s cenzurom gotovo dva desetljeća. Iako je formalno bila riječ o dokumentarnom filmu, Buñuel in the Labyrinth of the Turtles otkriva kako je režiser u Zemlju bez kruha ipak ugradio svoj nadaleko poznati specifični senzibilitet. Dakako, moderni animirani film donosi nam osim izvrsne karakterizacije protagonista i brojne reference na preostalo stvaralaštvo nadrealističkog genija, kao i prikaze njegovih snova, sjećanja i intime. Koristeći i fragmente iz Zemlje bez kruha, Buñuel in the Labyrinth of the Turtles oslanja se ipak ponajviše na stil grafičkog romana Fermína Solísa koji se odlikuje naročito razigranom ekspresivnošću lica i kojega je ovaj film vjerna adaptacija.

Another Day of Life Raúla de la Fuentea i Damiana Nenowa, nastao u koprodukciji pet europskih zemalja, također je adaptacija (istoimene publicistike poljskog novinara Ryszarda Kapuścińskog) i dokumentarno djelo o građanskom ratu u Angoli. Tijekom tri mjeseca 1975. godine film prati događaje u Luandi i na prvim linijama sukoba kroz oči i psihu legendarnog ratnog reportera jedinstvenog stila izvještavanja koji svojom halucinantnom poetičnošću dostojno zahvaća kaotičan i prljav rat s mnoštvom zaraćenih frakcija. Prelamajući tragične događaje kroz nekolicinu individualiziranih protagonista te junakovo propitivanje vlastite uloge, film briljantno povezuje rotoskopsku animaciju s mnoštvom dodatnih vizualnih efekata i dokumentarne snimke u stilu ponajboljih predstavnika ovoga hibridnog filmskog roda. Nagrađen Europskom filmskom nagradom i Goyom te premijerno prikazan u Cannesu, dinamični ratni film s antiratnom porukom Another Day of Life dojmit će se podjednako onih koje zanimaju hladnoratovski proxy ratovi u tzv. Trećem svijetu, kao i onih koji tragaju za emocionalnim i angažiranim prikazom dubokih emocija u kontekstu ljudskog stradanja.

Funan Denisa Doa (Francuska – Luksemburg – Belgija), pobjednik festivala u Annecyju, također je povijesni, hladnoratovski, ali prije svega obiteljski film koji se odvija u istoj godini kao i Another Day of Life, ali na drugim meridijanima – u Kambodži u vrijeme vladavine Crvenih Kmera. Prateći jednu ženu u potrazi za prisilno oduzetim četverogodišnjim sinom kroz zloglasna polja smrti, prisilnog rada i preodgoja, uzduž prekrasne zemlje u kojoj se zbiva jedan od najvećih genocida u povijesti, redatelj pažljivo ocrtava njezin karakter koji je zasnovao na vlastitoj majci. Iako je dijelom prati i suprug, junakinja Chou kojoj je glas posudila Bérénice Bejo dominira filmom koji u najvećoj mjeri izbjegava eksplicitne prikaze zločina, ali svejedno svojom tragičnošću tjera u suze. Funan je, između ostalog, i emocionalna priča o preživljavanju te zadržavanju humanosti u uvjetima nasilja, gladi i razdvojenosti.