Yoriko Mizushiri jedna je od najuspješnijih japanskih umjetnica mlađe generacije i animatorica svjetskoga glasa kojoj je s tek nekolicinom filmova jedinstvene i posebne, samosvojne i prepoznatljive estetike i poetike već pošlo za rukom izvršiti nezaobilazan umjetnički utjecaj na globalna animacijska strujanja od SAD-a do Hrvatske.

Njezini filmovi poput Futona (2012), Kamakure (2013) i Vela (2014) snolike su i senzualne, pastelne studije osjeta – dijelom figurativne, a dijelom geometrijske reminiscencije dojmova i dodira koji proizlaze iz malih svakodnevnih užitaka i boli poput kave, kolača, topline kreveta, mekoće tepiha, uboda ili ljudskog dodira.

Senzitivni, fluidni, tjelesni, erotični, meditativni, melankolični i ženski, filmovi, instalacije, glazbeni videospotovi i dizajni Yoriko Mizushiri na izdvojene dijelove tijela nude neobične perspektive temeljene na beskrajno talentiranom vladanju linijom i pokretom, odabiru svijetlih, 'tjelesnih boja' poput nijansi ružičaste i ljubičaste te lišenosti suvišne emocionalnosti lica i očiju.

Ova rukom crtana remek-djela pritom pri upotrebi animacije za haptičke sugestije ne poniru tek u fragmente svakodnevice, sitne geste i trenutke, već i u duboke ponore podsvjesnog – u proustovska sjećanja prizvana čuvstvima, u putene žudnje i fetiše, u fenomenologiju ljepote. Smireni ritam Mizushirinih djela ostavlja pritom širom otvorena vrata gledateljskom prepuštanju i intimnoj reinterpretaciji.

Nominirana i nagrađivana ne samo na najvažnijim svjetskim festivalima animacije poput Zagreba i Annecyja, već i na najvećim filmskim festivalima poput Berlinalea, Yoriko Mizushiri na sebe je pažnju privukla još kao članica produkcijskog kolektiva Shiripro te studentica Sveučilišta za umjetnost i dizajn Joshibi u okviru kojega je, nadahnuta legendarnim crtačem mangi Yasujijem Taniokom i mladom slikaricom Tomoko Kashiki, ostvarila neke od svojih ranijih radova kao što su Shiri-play (2005), Kappo (2006), Enyogu (2007), Lena Lena (2009) i Sushi (2011).