'Kada propadaju carstva? Dogodi li se to u jednom trenutku? Ne. Carstva počnu propadati onda kada njihovi stanovnici prestanu vjerovati u njih…' O ovoj je premisi, koja se čuje u filmu 'Megalopolis', njegov redatelj i scenarist razmišljao proteklih pet desetljeća, u kojima je žarko i grčevito pokušao realizirati filmski manifest koji će istodobno postati i njegovom umjetničkom ostavštinom. Francis Ford Coppola, jedan od prvaka novog Hollywooda, pravca koji je od sredine 1960-ih do početka 1980-ih preobrazio američku kinematografiju, već je u 1970-ima ostvario takve radove da je njegova baština neupitna. Redateljeva prva dva 'Kuma' iz 1972. i 1974. te 'Apokalipsa danas' iz 1979. filmski su klasici koji i dandanas svojim konceptima, snagom te izražajnošću djeluju superiorno i avangardno.

No gotovo svaki umjetnik poput Coppole ima i projekt koji ga motivira doslovce ili do trijumfa ili do propasti. O ostvarenju koje je ove godine predstavio u službenoj konkurenciji 77. filmskog festivala u Cannesu, redatelj je počeo razmišljati nekoliko godina uoči trijumfa svoje 'Apokalipse danas', a koja je u Cannesu osvojila Zlatnu palmu s 'Limenim bubnjem' u režiji Volkera Schlöndorffa. Pet godina ranije Coppola je također osvojio glavnu festivalsku nagradu na Azurnoj obali (u to vrijeme Grand Prix) još jednim klasikom iz 1970-ih, 'Prisluškivanjem'. S obzirom na to da je zamisao o 'Megalopolisu' očito dobio u najkreativnijoj fazi svog stvaralaštva, činilo se da je veliki redatelj nakon niza desetljeća u kojima je umjetnički posrtao napokon u prilici da ostvari veliki povratak.

Kolosalan neuspjeh u najavi

On se ipak nije dogodio. Naprotiv. 'Megalopolis' bi u konačnici lako mogao biti kolosalni neuspjeh osamdesetpetogodišnjeg Coppole, a koji je u taj film uložio ne samo svoju autorsku strast održavanu gotovo pola stoljeća, od prvih ideja o samom projektu, nego i stotinu i dvadeset milijuna dolara vlastitih sredstava. Od svog mjuzikla 'Jedan od srca' iz 1981. Coppola uglavnom niže komercijalne neuspjehe koji su ga udaljavali od podrške velikih holivudskih studija, da bi tek filmom 'Dracula Brama Stokera' iz 1992. postigao uspjeh na svjetskim kinoblagajnama.

U tom je smislu 'Megalopolis' trebao biti 'novi' novi Hollywood koji će spojiti autorsku beskompromisnost što se tiče teme, stila i pristupa s komunikacijom s gledateljima zaintrigiranima za nešto izvan kanona. Koliko god je film promašio oba cilja, teško mu je osporiti robovanje kanonima. U svojoj je kombinaciji pozivanja na povijesne situacije i ličnosti i – pompozne akrobacije u tom pozivanju, toliko drukčiji i ekscentričan da odmah postaje kinodoživljaj sui generis. Takav – sam za sebe – možda u budućnosti ostvari kultni status, ali ne onakav kakvim se iskreno i nedvojbeno nadao njegov autor.

SAD kao stari Rim

'Amerika je danas Rim, i Amerikanci će proći kroz isto iskustvo, iz istih razloga zbog kojih je Rim izgubio svoju republiku i završio s carem.' Ustvrdio je to Coppola u jednom od intervjua vezanih uz premijeru filma i godinu u kojoj američki birači odlučuju o svom predsjedniku i zakonodavnom tijelu. Istaknuta paralela između starog Rima i Sjedinjenih Američkih Država više je nego naglašena u 'Megalopolisu', zapravo interpretaciji zbivanja u antičkoj prijestolnici u prvom stoljeću prije Krista, konkretno Katilinine urote iz 63. godine pr. Kr.

Tada je rimski političar i bivši Sulin pristalica Katilina, iza kojega su bili Cezar i Kras, spriječen u pokušaju kandidature za konzulat te je krenuo u rušenje postojeće senatske vlasti i likvidacije svojih protivnika. Tomu se usprotivio Ciceron u svojim čuvenim govorima, što će dovesti do Katilinina bijega iz Rima i kasnije pogibije. Međutim tijek povijesti nije se mogao promijeniti te će stari Rim od republike u kojoj je održavana ravnoteža moći postati carstvom u kojem će biti uspostavljena osobna vlast, zapravo diktatura.

To za SAD, još od kraja 1970-ih, u svom umjetničkom viđenju predviđa Coppola, ali u 'Megalopolisu' poprilično proizvoljno vuče usporedbe između antičkog Rima i suvremenog New Yorka. Zašto se nije odlučio za Washington DC, a koji čak urbanistički te arhitekturom svojih javnih zgrada podsjeća na Rim? Zasigurno zbog toga što New York ne samo simbolički predstavlja samo središte Novog svijeta. Zato je grad u filmu i nazvan Novi Rim, ali je u njemu sve ostalo njujorško, uključujući Chryslerovu zgradu podignutu 1930. u stilu art décoa, čiji piramidalni toranj služi kao ured, zapravo habitat glavnog junaka priče Cezara Katiline. Redatelj i scenarist, odmah je jasno, arbitrarno spaja imena i profile svojih likova s povijesnim uzorima gradeći u tome začudnu, dobrim dijelom karikaturalnu galeriju likova, što nije nužno trebalo krenuti po zlu.

Tako je središnji junak mladi i genijalni inženjer koji je u alternativnoj sadašnjosti SAD-a i svijeta upravo dobio Nobelovu nagradu za pronalazak višenamjenskoga građevinskog materijala nazvanog megalon. Želja mu je pomoću njega izgraditi novo središte Novog Rima, čija će organska arhitektura i urbanistička rješenja, koja u svemu idu na ruku stanovnicima, omogućiti revoluciju u načinu života. Cezar Katilina pripadnik je svemoćne obitelji čiji je ujak Hamilton Kras na čelu najveće banke na svijetu. No na meti je novoizabranog gradonačelnika Frankylna Cicerona, kojemu rapidno pada popularnost i kao bivši državni odvjetnik optužio je Katilinu za ubojstvo njegove supruge stradale u prometnoj nesreći. Optužnica je povučena, a u Katilinu se zaljubi gradonačelnikova kći Julia odlučivši mu pomoći u realizaciji njegova grandioznog projekta. U isto vrijeme i vlasti u gradu i Krasove banke želi se domoći njegov opscenom životu sklon unuk Klaudije Pulcher te neće prezati ni od Katilinina ubojstva…

Nenamjerna travestija

Ovako posloženog zapleta, 'Megalopolis' djeluje kao ekstravagantan spoj poučnog iščitavanja povijesti kao učiteljice života, neprikrivene kritike suvremene američke politike, ali i cijelog društva koje je samo naizgled republikansko, a u biti imperijalno, te logike i estetike svojevrsne antičke sapunice. Problem je taj što od prvih kadrova filma nije ugođen njegov ton te je umjesto vizualno razbarušene, a sadržajno seriozne alegorije o političkoj i financijskoj moći, cjelina neprestance na rubu nenamjerne travestije u kojoj gotovo svaki uvedeni protagonist sa svojim motivima i postupcima djeluje sam sebi svrhom, a ne kao dio u biti lucidno osmišljenog mozaika. Coppolina su nadahnuća neprijeporna, posebice odjek znanstvenofantastičnog klasika 'Metropolis' iz 1927. redatelja Fritza Langa, u kojem je ovaj majstor njemačkog ekspresionizma oživio utopijski grad i – društvo u kojem jedino jednakost može biti pogonskim gorivom razvoja u svakom pogledu.

I Coppolina vizija nudi nešto slično, samo preko čovjekova odricanja od podjarmljivanja, što stvarnog, što prikrivenog, i drugih ljudi i prirode te su možda najdojmljiviji dijelovi filma oni u kojima redatelj dočarava vizure Katilinina grada nastaloga nakon što središte Novog Rima unište ostaci sovjetskog satelita. Možda je redatelj kao u svojim najboljim radovima, 'Kumu', 'Kumu 2' i 'Apokalipsi danas', trebao prilagoditi neki od postojećih literarnih predložaka, a ne sam krenuti u pisanje odveć ambiciozno zamišljenog scenarija, što je na kraju nužno rezultiralo nizom promjena, improvizacija i ishitrenih rješenja. Način na koji je Coppola ranije filmski iščitao romane 'Kum' Marija Puza i 'Srce tame' Josepha Conrada odavno je postavio najviše standarde.

Previše konfuzije

K tome, 'Megalopolis', u odnosu na koherentne strukture spomenutih Coppolinih remek-djela, odveć odvlači pažnju vizualnim poveznicama sa starim Rimom nego što uspostavlja čvrste temelje priče kojoj je prošlost samo referenca, a sadašnjost itekako ostvariva u svojim zloslutnim devijacijama. Međutim za takvo je što ponajprije trebalo profilirati plastične karaktere, počevši od Cezara Katiline, za kojega ni do same završnice nije posve jasno je li i sam negator promovirane slobode i harmonije života u društvu i prirodi ili uistinu entuzijastičan vizionar kojemu, primjerice, moć zaustavljanja vremena daje mogućnost raspoznavanja onoga što je trenutačno od onoga što je trajno. Tumači ga Adam Driver, koji ima sposobnost dvojakosti glumačke izvedbe, ali je ona ovdje iskorištena tek djelomice.

Potencijalno najintrigantniji antagonist priče Klaudije, u interpretaciji potpuno pogrešno izabranog Shije LaBeoufa, koji osmišljava populistički dolazak na vlast hineći da je kao pripadnik privilegirane elite na strani siromašnog puka i imigranata, žaoka je na račun Donalda Trumpa. Više su prostora za karakterizaciju imali i gradonačelnik Ciceron, kojega tumači Giancarlo Esposito, te John Voight kao financijski mogul Kras, dok su ženski likovi jednostavno ostali u sjeni onih muških. Je li to kritika položaja žena u društvu, i onom suvremenom, i onom antičkom? 'Megalopolis' ukratko postavlja niz relevantnih pitanja, scenski to čini itekako privlačnim, ali Coppolin forte – priča i likovi – ovdje izostaju. Sva sreća da se redatelj u međuvremenu obogatio vinogradarstvom jer će ga posljednji film skupo stajati. Srećom, ne i reputacije.