Balet 'Opasne veze', najnoviji koreografski i redateljski uradak poznatog talijanskog koreografa Giorgija Madije, obogatio je repertoar zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta produkcijski raskošnim, vizualno atraktivnim te sofisticiranim i elegantnim, a plesački uigranim i glumački markantnim narativnim baletom, u kojem je sjajni ansambl iskazao i određenu dozu humorističkih, odnosno ironijskih elemenata. Međutim ne može se reći da je zadivio zahtjevnom i složenom koreografijom niti novom interpretacijom romana 'Opasne veze' Pierrea Choderlosa de Laclosa. No 'Opasne veze' će zbog svoje vizualne ljepote sigurno biti gledan balet.

Ispraćen je ovacijama publike, a zagrebački Balet tim je djelom nastavio promovirati zacrtanu repertoarnu politiku u kojoj važno mjesto imaju svjetske ili hrvatske praizvedbe velikih literarnih djela, kao što je bio slučaj s 'Gospodom Glembajevima' Lea Mujića i 'Smrti u Veneciji' Valentine Turku.

Premda su Valentina Turku i Leo Mujić prije dvije godine već koreografirali 'Opasne veze' u Dubrovniku, dakle dogodila se praizvedba, i ova nova baletna interpretacija tog romana može se nazvati praizvedbom jer donosi sasvim novu koreografiju Giorgija Madije. S obzirom na to da koreografiju, režiju, oblikovanje svjetla, dramaturgiju, uz Annegret Gertz, te kostimografiju, uz Domenica Franchija, koji je ujedno scenograf, potpisuje sam Madia, svojedobno ravnatelj Baleta bečke Volksopere, može se reći da je to njegov autorski projekt.

U Zagreb je došao na poziv ravnatelja zagrebačkog Baleta, koji je u Berlinu plesao njegovog Don Juana, a njegov rad već je upoznala i zagrebačka publika kad je u HNK-u koreografirao balet 'Petar Pan' na glazbu hrvatskog skladatelja i libretista Brune Bjelinskog. Inače, Madia rado radi dječje balete, a poznat je po preciznim i jasnim koreografijama i dramatizacijama.

S obzirom na to da se radi o epistolarnom romanu u kojem likovi komuniciraju pismima i često se uopće ne sretnu, postavljanje i koreografiranje tog djela sigurno je bilo izazovno i vrlo zahtjevno. Madia se odlučio za opciju narativnog baleta, u kojem je vjerno pratio osnovni zaplet romana: amoralna i ogorčena spletkarica markiza de Merteuil odluči se osvetiti svom trenutnom ljubavniku, koji se namjerava oženiti mladom i naivnom Cecile de Volanges. Stoga predlaže svojem bivšem ljubavniku, razvratnom ženskaru, vikontu de Valmontu da ju zavede i uništi, a zatim da zavede i kreposnu madam Tourvel. Kad obavi 'posao', slijedi nagrada – noć s njom. On prvo odbije, no zatim pristane. Siluje Cecile, a zatim nastavi vezu s njom, potom zavodi i madam de Tourvel itd. Madia je u svom redateljskom i koreografskom pristupu dramaturški doslovno ilustrirao događaje iz priče i zatim ih prenio u jednostavan, razigran i dinamičan plesni jezik, kojim su plesači dočaravali i čak oponašali situacije i odnose te emocionalna stanja protagonista.

Plesači zagrebačkog Baleta glumački su vrlo izražajno interpretirali svoje likove, često posežući za humorističkim elementima i ironijskim odmakom, kojima su komentirali događaje i uspostavljali vezu s našim vremenom. Ne može se reći da je Madijin plesni izraz u ovom baletu bogat i složen jer su plesačice zbog krinolina i perika očito bile prilično limitirane u kretanju.

Stoga je naglasak bio na glumačkoj interpretaciji i pomalo pretjeranom pantomimskom govoru tijela te ekspresivnim pokretima, kojima su plesačice i plesači oslikavali događaje, odnose i emocije. U tom kontekstu maksimalno su iskorištene mogućnosti lepeza, koje ne funkcioniraju samo kao rekvizit, nego i kao sredstvo igre. Također, posebno su lijepe grupne plesne slike, u kojima je došao do izražaja njegov koreografski rukopis.

Giorgio Madia je u ovom baletu pokazao visokoestetiziranu, gotovo spektakularnu interpretaciju tog provokativnog i subverzivnog romana, u kojem gledamo i naga tijela (Tomislav Petranović) i stilizirane erotske prizore, opatice na hoverboardima i slapove kiše, no nemamo dojam da taj vjerno oživljeni svijet aristokratskih salona i budoara, perika i krinolina zapravo skriva dekadenciju, razvrat i spletke predrevolucionarne francuske aristokracije. Naime, sve je lijepo, sofisticirano i nadasve zabavno, ali suviše ilustrativno, nema pitanja ni nedoumica, a nema niti jakih strasti, tako da iz baleta uopće nije jasno zašto je taj roman 'Opasne veze', koji je bio predložak za predstavu, u svoje vrijeme smatran kontroverznim te bio čak zabranjen i spaljen.

Naime, roman 'Opasne veze' po mnogim tumačenjima zapravo predstavlja kritiku francuske aristokracije 18. stoljeća, koja je bila naslonjena na monarhiju i ancien régime. Autor romana Pierre Choderlos de Laclos donosi demonske likove markize de Merteuil i vikonta de Valmonta te njihovu okrutnu igru zavođenja i osvajanja, a zatim tome suprotstavlja tankoćutni svijet kreposne madame de Tourvel. Znači, glavna tema nije ljubav, nego okrutno poigravanje i manipuliranje ljudima, pretvaranje i spletkarenje, dekadencija i skandal, zavođenje i seksualno osvajanje, što je vidljivo u baletu, dakle plesne slike naznačuju te motive, ali oni su pročišćeni, uljepšani i zaslađeni, kao uostalom i uloge glavnih likova.

Valja reći da je roman u 20. stoljeću doživio nekoliko kazališnih inscenacija i filmskih ekranizacija, a najpoznatija je zasigurno ona redatelja Stephena Frearsa, koja je zapravo nastala prema drami Christophera Hamptona. U njemu su glavne uloge utjelovili Glenn Close kao markiza de Merteuil, John Malkovich kao vikont de Valmont i Michelle Pfeiffer kao madame de Tourvel te Uma Thurman kao Cécile de Volanges. Taj Frearsov film dobio je vrlo laskave ocjene kritičara, od toga da je to 'britka studija seksa kao arene za manipulativne igre' do 'smrtonosne salonske komedije'.

Dakle, balet 'Opasne veze' je produkcijski savršen, vizualno dorađen i zaokružen, tako da niti jedan detalj u scenografiji i kostimografiji nije prepušten slučaju. Kostimi likova i scena u toj provokativnoj priči vjerno oslikavaju povijesno razdoblje prije Francuske revolucije u 18. stoljeću, kad je u francuskom društvu dolazila na vidjelo sva dekadencija aristokracije te njihove spletke, intrige i skandali. Madia potpisuje i kostimografiju, uz Domenica Franchija, koji je ujedno scenograf. Scenografija je suvremena, jednostavna, funkcionalna i stilizirana, uglavnom bijela, te uspješno oživljuje svijet salona i budoara francuske aristokracije.

Velik dio baleta gleda se kroz mrežu prozirnih, pokretnih kulisa, čime se gledatelji postavljaju u voajersku poziciju, što je odlično rješenje jer tako publika stječe dojam da gleda nešto zabranjeno, a samim time i vrlo zanimljivo. Kostimi su vrlo sofisticirani, elegantni i ženstveni, dizajnirani u tri tona plave boje i zaokruženi nezaobilaznim svijetlim perikama, čime gledatelje dodatno uvlače u svijet baroknih dvorova. Međutim, sličnost kostima i perika otežavala je razlikovanje likova na sceni, tako da je povremeno dolazilo do zabune, a to je otežavalo i praćenje radnje.

Važan element u baletu izvrsno je odabrana glazba austrijskog skladatelja Josepha Haydena (simfonije, kvarteti i uvertire), koju uživo izvodi orkestar HNK pod ravnanjem stalnog dirigenta Diana Tchobanova, koji je ravnao mnogim opernim, baletnim i koncertnim izvedbama diljem svijeta. U glazbi se izmjenjuju komorna dvorska muzika s dramatičnim dionicama, a prisutna je i doza dokumentarnosti ostvarena inkorporiranjem zbiljskih efekata kao što su zvuk kiše, koraci, konjski topot ili zatvaranje vrata.

U baletu se pojavljuje čitav niz likova, a na premijeri su nastupili izvrsna Natalia Kosovac kao markiza de Merteuil, Tomislav Petranović kao vikont de Valmont, Takuya Sumitomo kao Azolan, vikontov majordom, Iva Vitić Gameiro kao gospođa de Tourvel, Edina Pličanić kao gospođa de Volanges, Asuka Maruo kao Cécile de Volanges, kći gospođe Volanges, Andrea Schifano kao vitez Danceny, ljubavnik markize de Merteuil, George Stanciu kao grof Gercourt, ljubavnik markize de Merteuil, te drugi solisti i članovi zagrebačkog ansambla.