Dok su nam brojne vrhunske TV drame - kao, primjerice, 'Breaking Bad' - pričale o tome kako obični ljudi naglo živnu kada postanu kriminalci, 'Barry' priča potpuno suprotnu priču. Glavnom liku iz te serije, naime, njegova je ubilačka karijera dosadila do katatonije, a srce mu brže zakuca tek kad naiđe na drugorazredni tečaj glume u L.A.-ju
Jedna od pomalo iritantnih konstanti u serijskoj ponudi američkih kabelskih televizija ona je da publika najviše cijeni i najglasnije hvali drame o okrutnim i nasilnim muškarcima. Snimi 'Breaking Bad', snimi 'Sopranose', snimi 'Momke s Madisona', gdje je okrutnost manje eksplicitna, ali definitivno postojeća, snimi 'Narcos', snimi 'Pravog detektiva' i tako redom - svi će se oduševiti kako je to GENIJALNO, slojevito, likovi portretirani do balčaka, huja-haj! S druge strane, snimi jednako kvalitetnu seriju o ženi koja želi promijeniti svijet tako što mijenja sebe, ali i razotkriva pokvarenost u svojoj okolini - kao što je, primjerice, 'Prosvjetljenje', snimi fenomenalnu i životnu seriju o samohranoj majci koja svojim kćerima želi pružiti najbolje od života, kao što je 'Bolje stvari" - i dobar će dio serijoljubaca uzdahnuti njah, opet OVE BABE nešto kompliciraju. Iako osobno volim i jedan i drugi tip serije, moram priznati da me pomalo nervira takav stav. Neću sada puno 'komplicirati' ni razlagati, ali mislim da je ta razlika u percepciji zapravo odraz patrijarhalnih vrijednosti koje čak i u novom dobu televizije diktiraju što je cool, a što nije. Previranja nasilnih gadova su ultimativni cool, priče o ženama i međuljudskim odnosima uvijek su nekako u B-kategoriji.
vezane vijesti
Zbog svega gore navedenog, moram priznati da me ugodno iznenadila serija 'Barry', koja se od prije koji mjesec prikazuje na HBO-u, a u kojoj glavni lik - iako JEST nasilan muškarac - nije netko tko živi za kriminal i u njemu pronalazi izvor svoje drame. 'Barry' je potpuno suprotna priča. Govori o muškarcu (glumi ga zvijezda SNL-a Bill Hader) koji radi kao plaćeni ubojica, ali taj posao uopće ne smatra uzbudljivim niti se zbog tog posla 'osjeća živim'. Dapače, toliko je vješt i učinkovit u tome što radi da mu je to postalo dosadno do katatonije. Zato mu se, kada dobije zadatak otići u Los Angeles i ondje ubiti ljubavnika žene čečenskog mafijaškog bossa, odjednom uzbudljivom učini jedna sasvim bezvezna stvar.
Ta bezvezna stvar jest tečaj glume u jednom lokalnom kazalištu koji predvodi karizmatični bullshit artist Gene Cousineau (superzabavni Henry Winkler), a pohodi ga grupica tipičnih hollywoodskih marginalaca koji si utvaraju da će jednog dana postati velike glumačke zvijezde. Barry se zbliži s polaznicima tog tečaja, jedna od polaznica mu se čak i svidi u romantičnom smislu, ali zapravo je baš sama gluma ono što ga počne zanimati, ono zbog čega se 'osjeća živim'. A niti mu gluma dobro ide niti je Gene Cousineau dobar učitelj glume niti su polaznici tečaja, na čelu sa Sally, neki doista posebno zanimljivi ljudi. Čečenski mafijaši, bolivijski kriminalci i ini mufljuzi s kojima Barry inače ima čast u svojem poslu bili bi mnogo zanimljiviji u svijetu koji voli priče kao što su 'Breaking Bad' i 'Narcos'. No Barryju je taj svijet dosadan. On je njegova svakodnevica. Na tečaju glume pronašao je nešto drugačije.
Dekonstrukcija i demistifikacija antijunaka u 'Barryju', dakako, nije totalna jer je serija itekako svjesna ironije na kojoj počiva, pa su svima osim samom Barryju stoput zanimljiviji Čečeni (posebice urnebesni Anthony Carrigan kao NoHo Hank), Barryjev mentor/menadžer Fuches (izvrsni Stephen Root), pa i Barryjevi šeprtljavi pokušaji da se izvuče iz posla plaćenog ubojice nego sitnoambiciozna grupica neuspješnih glumaca. Serija je tako i snimljena - Barryjeva težnja da se uklopi u običan život je komična, njegovi pokušaji da se bavi glumom katastrofalni kao, uostalom, i bilo kakav pokušaj da se prikaže kao ljudsko biće prilagođeno uobičajenoj društvenoj interakciji. I dalje je to serija koja pikira na onaj gore spomenuti, patrijahralni ukus publike, koji voli serije o previranjima nasilnih muškaraca jer je to uzbudljivo. Samo što se ovdje pikira na njihov osjećaj za komično.
No kako serija odmiče, Barry osim naginjanja običnom životu zbog toga što mu je život plaćenog ubojice postao dosadan, počinje i razvijati legitimne moralne dvojbe. Počevši od ključnog trenutka kada sa svojom glumačkom družinom počne uvježbavati dramu o izvjesnom Škotu, pa zaprepasti sve svoje kolege izjavom da je Machbet nevin jer je samo izvršavao naredbe, Barryjevo naginjanje običnom životu, koliko god blesav i 'luzerski' bio, odjednom poprima i jednu dublju dimenziju.
Bill Hader sjajan je kao Barry. Karijeru su mu obilježile karikaturne uloge likova poput Stephana u skeč-serijalu 'Saturday Night Live', pa i ovdje Barryja Berkmana dosta često glumi na rubu karikature ili barem na rubu autističnog spektra. No pokazuje i da se njegov glumački talent prostire i u dramske vode, posebice u drugom dijelu sezone, kada njegovi pokušaji napuštanja karijere plaćenog ubojice i svođenja ubijanja na minimum za sobom poluče ozbiljne posljedice.
'Barry', kao što je već gore napisano, sasvim ne gazi mitski status antijunaka u televizijskim serijama jer njegova dramska komponenta zapravo i dalje jaše na istom valu. No barem mu se dobro debelo ruga, postavljajući Barryja u položaj izvan dvaju svijeta - 'normalnog' i 'kriminalnog'. Sa svojom ukočenom, neprilagođenom personom Barry se ne uklapa ni u jedan i ni u jednom nije dovoljno frajer. No sasvim je jasno kojemu teži i zbog kojeg je spreman ubiti. A to je već dosta da bude zanimljiviji od svih gore pobrojanih, 'svetih' antijunaka.
