Zagrepčanin Alen Žunić (1989.) studij arhitekture u Zagrebu završio je s prosjekom 5,0 i ukupnom ocjenom summa cum laude, što mu je jedinom pošlo za rukom u povijesti Arhitektonskog fakulteta. Dotad je već iza sebe imao pozamašan broj stručnih i znanstvenih članaka, kritika, prikaza i studija o arhitektonskim opusima i baštini, ali i cijelih knjiga, autorskih ili u suradnji s kolegama. Među njima se svakako ističu 'Boris Magaš – Misli o arhitekturi, izabrani tekstovi', 'Antologijski arhitektonski vodič Zagreba', koji je dobio i englesko izdanje, te '[Kon]Tekst arhitekture s tekstovima', što je četiri godine pisao za časopis Vijenac. Posljednje ukoričeno djelo mu je monografija 'Kincl' iz 2016., o opusu Branka Kincla, u suradnji s nekoliko autora i autorica.

Žunić u impresivnoj biografiji uz to ima poslijediplomski studij na Harvardu, na koji je otišao s 23 godine, nakon čega je slijedio doktorat na više od 700 stranica o opusu jednog od najvažnijih hrvatskih arhitekata druge polovice 20. stoljeća, Aleksandra Dragomanovića. Pred kraj prošle godine na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu izabran je za znanstvenog suradnika, a od srpnja je i u Zürichu na postdoktorskom usavršavanju na prestižnom ETH-u, Švicarskom federalnom institutu za tehnologiju, koji ocjenjuje kao vjerojatno najbolju školu arhitekture u Europi. U intervjuu za tportal govori o tome kako mu je sve to uspjelo u dobi od samo 28 godina, što je dosad najvažnije naučio te što u karijeri i životu namjerava dalje.

Kako ste se uopće odlučili za studij arhitekture?

Slučajno, zapravo. Mnogi moji kolege su već s recimo sedam godina znali da žele biti arhitekti jer im je netko od roditelja ili netko od obiteljskih prijatelja bio u tome poslu. U mojoj se obitelji nitko nije bavio arhitekturom, a za sam studij sam doznao u četvrtom razredu srednje škole preko tadašnje djevojke. Kad je krenula na pripreme, to što je na njima radila činilo mi se dovoljno zanimljivim da i sam probam. Kad se sad osvrnem, ta me slučajnost stvarno iznenađuje, to da sam tako doznao za nešto što mi je poslije odredilo sve. Da sam upisao medicinu ili FER, vjerujem da bih to uspio izgurati, ali ne vjerujem da bi meni osobno bilo ovako zanimljivo. Kad je došlo vrijeme za prijemni, odlučio sam sve karte položiti na arhitekturu. Mislio sam kako je bolje ostati fokusiran na samo jedan prijemni. Glavni cilj mi je bio upasti među prvih deset, ali zato što je to značilo da ću dotadašnju srednjoškolsku stipendiju Grada Zagreba moći prenijeti i na faks. Na kraju sam bio sedmi na listi.

Kako to da ste već s 18 godina bili tako usmjereni na cilj?

Mislim da je pomoglo to što sam odmalena trenirao, bavio se raznim sportovima, pri čemu je plivanje bilo osobito važno. Tako sam se naučio disciplini, radu prema cilju i tome da se onda kad je najpotrebnije znam dobro organizirati. Na račun sporta sam i dobio stipendiju koja me prva tri razreda tjerala da održavam odličan prosjek. Nisam nikad bio motiviran novcem, ali u tim godinama takav džeparac je ogromna stvar. Tako sam četvrti srednje dočekao u tom stanju discipline pa nije bio problem tu zadnju godinu organizirati pripreme za studij arhitekture.

Na studiju ste već na drugoj godini počeli raditi na arhitektonskom vodiču Zagreba s jednim od profesora. Kako je došlo do te suradnje?

Dotad sam u stručnim časopisima već objavio nekoliko članaka o arhitekturi pa je profesor predložio da priredimo knjigu koja će prvi put predstaviti odabir istaknutih primjera arhitekture Zagreba, od srednjeg vijeka do najnovijih realizacija. Dogovorili smo se da ćemo napraviti uniformirane preglede, svaki s kratkim tekstom, fotografijom, tlocrtom i presjekom, tako da je i arhitektonski, ali i dovoljno jasno i pregledno da može poslužiti svakome turistu. Profesor je uzeo 50 povijesnih zgrada, a ja 50 modernih i suvremenih, što je moje područje interesa. To mi je zvučalo izazovno, krenuli smo raditi i knjiga je izašla tijekom četvrte godine studija te je u međuvremenu dobila nova izdanja, pa i ono na engleskom.

S 23 godine otišli ste u Ameriku, na prestižni poslijediplomski studij Harvard Graduate School of Design. Kako ste se odlučili na to?

Početkom četvrte godine studija čuo sam da na Harvardu postoji teorijski smjer arhitekture, na kojemu predaju neki od najboljih profesora. Mene je teorija sve više i više zanimala, kao i projektiranje, a na fakultetu u Zagrebu imamo je najmanje u odnosu na ostale dionice edukacije. Bilo mi je jasno da sam na tome području najslabiji i htio sam znati više. Osim toga, stalno sam pisao pa me zanimalo kako bi to funkcioniralo na nekoj višoj razini. Raspitao sam se i doznao što je sve potrebno za prijavu. Uz polaganje vrlo stresnih engleskih ispita, trebalo je naći profesore koji će mi napisati dobra pisma preporuke i, naravno, smisliti plan istraživanja. Kad dolaziš iz Hrvatske, ne znaš što će njima na Harvardu biti zanimljivo. Na kraju sam se odlučio za kombinaciju hrvatske i nizozemske arhitekture te pokazati kako u zadnjih pedesetak godina nizozemska arhitektura bitno utječe na hrvatsku, a tu vezu sam htio istraživati preko najpoznatijeg arhitekta na svijetu koji je Nizozemac, Rema Koolhaasa, inače predavača na Harvardu. Prijedlog je upalio, a tijekom studija Koolhaasa sam upoznao, intervjuirao i posjetio u uredu u Rotterdamu, u kojem sam dobio svu dokumentaciju što mi je trebala.

Kakav je ostavio dojam na vas?

Oduševio me. Osim gostujućih predavanja, na Harvardu je vodio vježbe iz projektiranja pa sam izbliza mogao doživjeti njegov pristup kombiniranja teorije i prakse. Njegova priča je fantastično nadahnuće jer je do 24. godine bio novinar i tek je tada upisao arhitekturu. Prvu je zgradu izgradio s 40-ak godina, a najprije je objavljivao knjige, puno pisao i istraživao. Danas je najpoznatiji arhitekt na svijetu i u radu uvijek uključuje ogroman udio istraživačkog, tek potom dizajnerskog. U nas je, za razliku od toga, dizajn uvijek na prvom mjestu, tako da sve izgleda dovoljno atraktivno da privuče investitora. Kod Koolhaasa je cilj riješiti srž problema, a tek onda dati arhitektonsko rješenje.

Na postdiplomski na Harvardu primili su vas i prije nego što ste dobili diplomu u Zagrebu.

Da, peta godina u Zagrebu bila je stresna jer sam morao položiti sve ispite kako bih mogao odmah upisati diplomu i braniti je ranije. Doslovno dva dana nakon obrane bio sam u avionu za Ameriku. To je jedna od stvari koje su mi odlične tamo. Primljen sam iako nisam ispunjavao sve formalne uvjete. Naravno, trebao sam donijeti neku privremenu potvrdu da sam diplomirao, ali ne drže se birokratskih natuknica kao kod nas. Jednostavno, kandidat im može biti odličan zbog raznih zanimljivosti, bez obzira na formalnosti. U Hrvatskoj vjerojatno ne bih ni stigao do žirija jer ne bih imao sve potrebne papire.

Kako su ljudi ovdje općenito reagirali na najavu da ćete se prijaviti na Harvard?

Dosta njih mi je govorilo da se uopće ne mučim time, da je nemoguće upasti ako nemam nekoliko godina radnog iskustva u arhitektonskom uredu ili akademskom okruženju, ali i još ponegdje, te da moram iza sebe imati još koju objavljenu knjigu iako sam ih u tom trenutku imao već šest. Ne vjerujem da su to govorili iz zlobe, kod nas su ljudi jednostavno često pesimistični. Još kad sam rekao da se prijavljujem bez diplome, tek onda su mi govorili da nemam šanse. Ipak, mislio sam kako nema ništa loše u tome da pokušam. U Americi se studenti prijavljuju na Harvard po pet puta, prijavljuju se zapravo na sve moguće fakultete pa gdje upadnu - upadnu. Kod nas se boje probati i jedanput.

Kako ste pokrili troškove studiranja u Americi?

Naslušao sam se dosta komentara da je upad bio preko veze, da mi je tata sve platio i slično, a istina je to da ništa ne bi bilo moguće bez stipendije. Kad su mi dojavili da sam primljen na fakultet, nisam počeo slaviti sve dok nisam dobio i potvrdu da sam stipendiran jer godina tamo košta 100 tisuća dolara. U pitanju je stipendija iz Fonda Zlatka i Joyce Baloković, a koja se dodjeljuje godišnje jednom studentu iz Hrvatske za studiranje u bilo kojoj školi ili na odjelu harvardskog sveučilišta i pokriva sve troškove. Kriterij je izvrsnost, a prvi korak ide preko Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti koja napravi svoju selekciju i šalje na Harvard, na kojem je centrala stipendije. Amerikanci na koncu odluče o tome tko je dobitnik. Stipendija inače pokriva samo prvu godinu, ali ako si dovoljno dobar i to dokažeš te dobiješ i pismo preporuke jednog profesora s Harvarda, produže ti je i na drugu, što je bio moj slučaj.

Je li bilo zavisti među kolegama na fakultetu u Zagrebu?

Bilo je svega. Nisam imao nikakvih direktnih sukoba, ali čuo sam svakakve priče i opravdanja moga uspjeha, npr. da mi je tata ambasador s jako dobrim vezama, da je mama studirala arhitekturu sa svim mojim profesorima pa da me zato jako vole i slične besmislice... Osobno arhitekturu nisam nikad doživljavao kao natjecanje, niti još uvijek to tako doživljavam, a u zadnje vrijeme moram priznati da je zlobnih priča sve manje i da sve više ljudi vidi priliku za suradnju, doduše, obično više u inozemstvu nego u Hrvatskoj, ali to je valjda standardna priča.

Što se tiče samog Harvarda, što vas se najviše dojmilo?

Studij je ispunio sva očekivanja koja sam imao. Sve je izgledalo filmski, a ono na što mi se bilo najteže priviknuti su silne diskusije. Na svakom ih je satu jako mnogo. Kod nas nema te navike, studenti su uvijek oprezni oko toga što reći, međutim kod njih je u redu i ako izvališ činjenično potpune krive stvari. Profesori ih puštaju jer nakon što netko bubne deset stvari, kaže i onu jedanaestu koja je stvarno fantastična. I to se čeka. Nakon nekog vremena i ti se u svemu tome opustiš i shvatiš da je to dio isticanja, da moraš sudjelovati u razgovoru jer dok ti čekaš da kažeš nešto konkretno, ispada da nemaš pojma. Nema čekanja, naučiš se preživljavati.

Što vam je još bilo osobito novo u odnosu na studiranje u Hrvatskoj?

Najveći plus Harvarda svakako je to što svakodnevno na njemu imate priliku sretati velika imena, kako arhitektonska tako i nearhitektonska. Sasvim je normalno to da u svako doba neki nobelovac drži predavanje ili da kraj vas neki od njih sjedi dok slušate nekog trećeg govornika. Na Harvardu su svjetske face dio svakodnevne kulture, što te dodatno opusti i stvori zaista dojam da je puno toga moguće ostvariti. Oduševio me i njihov networking, u društvenim kontaktima su puno opušteniji nego mi, puno je mogućnosti za druženja na kojima otkrijete da s vama studira, primjerice, 19-godišnji dečko koji radi na doktoratu iz matematike i pokušava razviti neku ludu formulu. Jako je poticajno okruženje u svakom smislu riječi i stručnjaci su puno otvoreniji za razgovor sa studentima, dok se u Hrvatskoj često drže kao veličine. Vlada taj ljudski pristup, jednostavan, a i brzo se prelazi na 'ti', što olakšava suradnju. Još jedna stvar - profesori tamo zaista uz sebe žele najbolje ljude. Ako radim istraživanje i mogu zaposliti petero ljudi, onda ću zaposliti petero najboljih, a ne petero koji me osobno neće ugroziti. Dapače, tražit ću one koji su bolji od mene jer će tako i moje istraživanje napredovati. Kod nas je daleko od toga. Često vlada negativna selekcija. Ljudi koji su u prilici birati suradnike, ne samo na fakultetima, nego i u firmama, iz nekog razloga ne vide da će ono što rade biti kvalitetnije ako uzmu kvalitetne ljude.

Je li vam, s obzirom na sve to, bilo žao kad ste se vratili u Hrvatsku?

Dok sam bio na Harvardu, te dvije godine zaista mi se činilo da je moguće postići bilo što jer sam iz prve ruke vidio kako je to kad stvari besprijekorno funkcioniraju. Naravno, nadao sam se da ću dio toga moći prenijeti i u Hrvatsku, ali vrlo brzo shvatiš da ne ide to baš jednostavno, da moraš pregovarati s jako puno ljudi kako bi se napravio i mali pomak. S vremenom ipak očvrsneš pa ne izgubiš entuzijazam. Vjerujem da je dobra kombinacija to što sam trenutno na relaciji Zagreb-Zürich. Tamo se napunim pozitivnom energijom i onda tu mogu efikasnije raditi dio posla. Imam svoj cilj, idem u tom smjeru i kad-tad će to uspjeti. Ne namjeravam odustati zbog nekoliko negativnih ljudi.

Što su po vama glavni problemi hrvatske arhitekture zadnjih godina?

To što su publicirani i sa svojim projektima prisutni prije svega arhitekti koji nisu prava razina, a koje se prezentira kao naše najbolje. S druge strane, arhitekti koji su neopisivo talentirani i rade odlično gotovo da i nemaju posla, zatvaraju urede, a ako i dobiju neki arhitektonski natječaj preko kojega bi mogli odraditi super projekt, za to obično na koncu ne bude novca. S vremenom zato oni realno najbolji padaju u zaborav, a svako malo u prvi plan izbije arhitekt za kojega nikad nisam ni čuo, koji nema nijednu realizaciju, a već mu je preko 40 godina. Stvar je u tome što isticanjem takvih šira publika dobiva krivi dojam o tome što je dobra arhitektura. Onda nije ni čudo kad se po obali, primjerice, grade silne vile i kuće koje su uglavnom ispod razine. Primjeri uspješnosti obično su stvari preuzete izvana i obično s kašnjenjem od nekoliko godina. Događa se stalno da se nešto što je po web stranicama o arhitekturi izlazilo 2010. kod nas najavljuje kao čudesno novo. Teško mi je vjerovati da su ovdje ljudi toliko nespremni usporediti se sa scenom izvan Hrvatske. Nije da se moramo uspoređivati sa Švicarskom ili Amerikom, ali možda postoji šansa da smislimo neke druge oblike arhitekture ili načine projektiranja koji će biti bliži nama, ne toliko skupi, ali drugačiji od drugih. Kroz svoju bih karijeru zaista htio otkriti što je to novo i posebno u Hrvatskoj da može biti konkurentna u svijetu. Možda možemo neke discipline spojiti bolje od ostalih, smisliti neku svoju formulu, nišu, pa da naše arhitekte zovu da negdje vani prezentiraju i primjenjuju naša rješenja. Slovenija, s kojom se možemo usporediti, to dobro izvodi. Imaju Alpe, pa kad i dođu u Ameriku, rade projekt na Aljaski jer su to slični uvjeti i u tome imaju ekspertizu. U arhitekturi trenutno stoje daleko bolje od nas. Dvoje njihovih arhitekata predaje na Harvardu, dvoje u najboljoj školi arhitekture u Londonu, dvoje u Berlinu... Kod nas, izvan balkanskih krugova, gotovo nitko osim Hrvoja Njirića nije snažnije prisutan. Kad se uzme pet naših najboljih i pet najboljih slovenskih arhitekata, svih njihovih pet je studiralo vani. Od hrvatskih možda jedan, a ostali su se uglavnom zadovoljili znanjem koje se nudi kod nas, eventualno ga malo proširili literaturom s interneta. Po meni to nije dovoljno za arhitekta.

Koje biste od novijih domaćih projekata izdvojili kao dobre?

Bazenski kompleks Svetice koji su radili Vjera Bakić i Matthias Kulstrunk, a za koji su 2017. dobili Vladimira Nazora za arhitekturu i urbanizam. Napravili su zaista fantastičan spoj konstrukcije i stakla u kombinaciji s lijepom površinom bazena. Koliko znam, i Vjera je jedno vrijeme bila na ETH-u, gdje joj je i partner na projektu radio kao asistent.

Općenito, što se tiče hrvatskih arhitekata, koga biste izdvojili?

Boris Magaš je po meni naš najbolji arhitekt uopće. Radio je na Građevinskom fakultetu, kasnije na Arhitektonskom predavao Teoriju arhitekture, a u međuvremenu napravio kapitalna djela, stadion Poljud u Splitu, hotel Haludovo na Krku, hotel Solaris u Šibeniku i Muzej revolucije u Sarajevu. I još je uz to pred kraj karijere objavio monumentalnu teorijsku knjigu. Po meni je zato najuspješniji arhitekt u punom smislu te riječi i sumnjam da će ga tako skoro itko nadmašiti. A arhitekt koji je u povijesti domaće arhitekture internacionalno bio najviše prisutan na jakim lokacijama, poput UN-a u Americi, svakako je Ernest Weissmann, koji je jedno vrijeme gostovao i kao predavač na Harvardu.

Za vrijeme studija s kolegom ste radili na 'Arhitektonskim dijalozima', knjigama intervjua s dvadesetak vodećih hrvatskih arhitekata. Koja je bila motivacija za taj projekt i tko se od sugovornika po vama najviše istaknuo?

Shvatili smo da kao arhitekti nemamo nikakav ozbiljniji kontakt sa širom publikom, da sve te dobre ideje i fantastični projekti ostaju među nama studentima i u užem krugu arhitekata. U širem smislu ideja je bila popularizirati arhitekturu kroz publikacije razgovora, čega se ovdje mnogi boje, tvrdeći da se radi o banalizaciji struke. Po meni, to su strahovi koji proizlaze iz nesigurnosti određenih arhitekata koji se brinu da će se otkriti neki njihovi nedostaci - da možda nisu toliko ozbiljni. Nema ništa loše u tome da se arhitekturu približi ljudima izvan struke jer sam siguran da bi ih to zanimalo i da bi se mogli uključiti. Ideja je bila i ovim intervjuima, za početak barem, studentima ponuditi širi uvid u struku, predstaviti im ključne ljude i projekte, ali i ono čime se bave izvan arhitekture. Među pitanjima su bila, primjerice, to s kojim bi se još disciplinama arhitekti trebali jače povezati, što bi još trebali studirati paralelno s arhitekturom, filozofiju ili možda novinarstvo - da se mogu bolje izražavati i pisati. Jednostavno, da pokažemo koliko su se stvari proširile u svijetu i što sve danas treba znati. Mnogi su sugovornici iskoristili priliku da opet budu ozbiljni i učeni, a među intervjuima koji su se istaknuli u smislu pristupačnosti i zanimljivosti onaj je Vedrana Mimice, nekadašnjeg direktora nizozemskog Berlagea, koji je u međuvremenu postao prodekan za arhitekturu u Chicagu i koji je pokazao progresivnost i svjetsko iskustvo na sasvim normalan i svima razumljiv način, što mislim da jest najbolji pokazatelj stručnosti - biti u stanju jednostavnim jezikom ispričati ono što znaš.

Koji biste od vaših dosadašnjih projekata izdvojili kao najveće izazove?

Uvijek mi je najveći izazov naći neko šire pitanje kod projekta. Radio sam, primjerice, na Centru za autizam, ali ostali smo ispod liste na natječaju. Uložili smo jako puno vremena u njega, išli razgovarati s ljudima koji rade po centrima za autizam u Zagrebu i prema njihovim inputima osmislili tipologiju kakva u Hrvatskoj ni ne postoji. Neke od odrednica bile su da ispred svake jedinice bude mali vrt, da osvjetljenje bude minimalno jer djecu s autizmom odsjaj može uznemiriti, da u određenim zonama nema stakla jer su neka djeca sklona samoozljeđivanju pa bi ga mogli razbiti, da je namještaj fleksibilan, da su boje prikladne, nikako previše jarke. Uključili smo i produkt dizajnera da napravi namještaj za sobu koju smo projektirali, mada natječaj to nije zahtijevao, surađivali i s grafičkim dizajnerima. Iako nismo dobili nagradu, drago mi je da smo to radili jer smo puno naučili i shvatili koliki je problem autizam kod nas i u svijetu.

Slično je i sa školom u Borovu (Vukovaru), u koju su prvi put od reintegracije Podunavlja trebala zajedno ići djeca srpske i hrvatske nacionalnosti. Tu nam je glavno pitanje bilo pronaći ono što ih povezuje. To kako treba biti dizajnirana učionica dobro se zna, postoje pravila maksimalne dubine, kako treba padati svjetlo, ali nas je zanimalo kako napraviti to da djeci u tom zajedničkom prostoru bude što ljepše i ugodnije. I na projektima koji su bili komercijalni, npr. na natječaju za hotel u Maksimirskoj, gledali smo da objekt ima neku dodatnu vrijednost, da doprinosi okolišu. Fasadu smo zamislili u vertikalnom zelenilu, s idejom da se dio Maksimira, koji je stotinjak metara dalje, na nju 'zalijepi'. Mislili smo da time dajemo plus investitoru koji ionako gradi na super lokaciji, da mu je to prilika da uloži malo više i nekako vrati gradu i toj ulici. Ipak, ništa od toga.

Kakvi su vam dalje planovi?

Trenutno sam na postdoktorskom usavršavanju na ETH-u u Zürichu te radim na znanstveno-istraživačkom projektu vezanom za mogućnosti transformacije neiskorištene hrvatske industrijske baštine na obali. Namjera mi je u budućnosti osmisliti kako da se svi ti objekti zadrže, urede i prenamijene u nešto što nije eksploativno, recimo hotel, već korisnije za šire društvo. Uz to, ukoliko sve bude po planu, u Hrvatskoj bi od 1. listopada trebala početi suradnja Arhitektonskog fakulteta i ETH-a koju trenutno iniciram s dvoje kolega iz Züricha, što je u formatima arhitekture kao da nam dođe CERN za područje fizike. Krenuli bismo od Pule i Rovinja, probali bismo ih programski povezati s okolnim otocima, primjerice s Brijunima, na kojima ima dosta vojnih objekata koji imaju potencijala za prenamjenu i mogli bi se koristiti za još nešto pored zarade i turizma. Osobno su mi od sve te industrijske baštine na obali u fokusu istraživanja zapravo tri grada, od kojih je jedan gotovo potpuno napušten - Uble na Lastovu. Ostali su Podlabin u Istri, na kojemu već rade, i Raša, malo dalje od njega. Sva tri su ab ovo nastala za vrijeme modernizma za potrebe industrije, a pritom je zanimljivo i to što je ta arhitektura nastala za vrijeme fašizma, što ju čini ideološki problematičnom. Vani se o takvim industrijskim gradovima mnogo piše, istražuje, predlažu se nove mogućnosti, a u nas je to tek u začecima. Time ću se sigurno samostalno nastaviti baviti i nakon usavršavanja na ETH-u. Uz to, cijelo vrijeme radim kao znanstveni suradnik na projektu akademika Mladena Obada Šćitarocija u Zagrebu, a u fokusu mi je transformacija moderne arhitekture. U Zagrebu i čitavoj Hrvatskoj ima mnogo objekata fantastične likovnosti koji su napušteni ili pretvoreni u nešto što im apsolutno nije primjereno. I taj projekt završava 1. listopada ove godine, nakon čega mi kreće nova faza.

Hoćete li otvarati vlastiti ured ili ipak ostati u akademskim krugovima?

Volio bih i jedno i drugo, ali sam si dao vremena do 30., kad 'krećem ozbiljno'. Među idejama je pokretanje nekog novog koncepta, odnosno otvaranje možda eksperimentalnog laboratorija kao kombinacije ureda i fakulteta koji ne bi bio klasično komercijalni, tako da samo preživljavaš, nego usmjeren na izvrsnost i razvoj domaćih znanja i rješenja u suradnji s investitorima. Nekakav krajnji cilj je zaista uključiti ljude iz stvarnog vremena da radimo na konkretnim projektima i stvaramo nešto naše umjesto da uvozimo projekte koji nemaju veze s Hrvatskom te na sve moguće načine štete ljudima i njihovoj okolini, posebno na obali.