Prozaist, kritičar i polihistor Claudio Magris (Trst, 1939) gostuje na Festivalu svjetske književnosti u petak 13. rujna na tribini Razotkrivanje

Autor je više od trideset knjiga, među kojima su 'Nagađanja o sablji' (1984), 'Stadelmann' (1988), 'Ono drugo more' (1991) i 'Mikrokozmi' (1997). Trst je opsesivna Magrisova tema te svoj grad istražuje u njegovoj prostornoj i vremenskoj dimenziji.

Najpoznatiji je po 'Dunavu' (1986), knjizi kroz koju, 'od izvora do ušća, prati tok središnje europske rijeke esejizirajući povijest svjetova i kultura koji su pokraj nje nastali'.

Roman je objavljen na svim frekventnijim europskim jezicima uključujući hrvatski te je snažno utjecao na kulturne i književne tokove Europe krajem prošlog stoljeća. 'Dunav' je nesumnjivo klasik talijanske i svjetske književnosti, nezaobilazna lektira, vodič i svjetionik svakome tko putuje srednjom Europom, tko se bavi poviješću i nadasve onima koji uživaju u lijepoj književnosti.

Sa slavnim talijanskim autorom razgovarali smo o njegovom epohalnom romanu, sudbini Europe te književnim utjecajima na život.

'Dunav' ste napisali prije više od četvrt stoljeća. Prateći rijeku, pisali ste o povijesti, prirodi, kulturi i ljudima te stvorili totalan žanr ili nadžanr kako biste ih sve obuhvatili. Rezultat je istovremeno enciklopedijski i kolažno-digresivan. Kakva je srednja Europa kojom ste putovali?

'Dunav' je podvodni, skriveni roman, priča o životu, ali na kraju i priča o smrti čovjeka koji putuje Mitteleuropom; on putuje zato što je Mitteleuropa krajolik njegova života i krajolik suvremena Babilona. On putuje po sadašnjici, ali i po prošlosti o koju se neprestano spotiče, prošlosti koja se na kraju pretvara u dio njegova bitka i njegove čuvstvenosti, uranja u krajolik kao što se uranja u različite naslage postojanja povijesti i, naravno, korača u budućnost sa svim oblicima, prikazima, idejama i nadama o toj budućnosti.

Sretan sam zbog definicije 'totalni književni žanr', to je upravo ono što bih želio da ta knjiga jest. Što se pak tiče srednje Europe danas, na stranu ogromne razlike između pojedinih zemalja, moramo priznati da smo se nadali drugačijem načinu razvoja situacije nakon raspadanja totalitarizama. Bogu hvala, ideološki zidovi su pali, ali su se na žalost pojavili novi zidovi, etnički i nacionalistički, koji su također nehumani.

U međuvremenu je hibridni putopisni žanr postao mnogo zapaženiji, donekle zahvaljujući velikom uspjehu W. G. Sebalda. Mislite li da taj novi kontekst daje novo značenje vašem 'Dunavu'?

I ja veoma cijenim Sebalda, putovanje je sastavni dio mojega života, kao što i proizlazi iz mnogih djela koja sam napisao, a posebice iz knjige 'L'infinito viaggiare' (Putovati beskrajno). Putovanje kao početak i kao povratak; veliko je pitanje je li povratak moguć ili nije, vraća li se suvremeni Odisej na svoju Itaku potkrijepljen, uvjeren, usprkos svim brodolomima njegovih putovanja, potkrijepljen i osviješten u svojem identitetu, u putovanju svojega života, ili se gubi negdje na putu, pretvarajući se uistinu, i prema samome sebi, u onoga čije je ime Nitko. Nije do mene da kažem pridaje li sve to novi smisao mom 'Dunavu', nadam se da je tako, ali ja to ne mogu reći.

Vaš sunarodnjak, filozof Giorgio Agamben, govoreći o životinjama, ustvrdio je da je pogrešno misliti da jezik služi komunikaciji te da s konjima i psima izvrsno komuniciramo bez jezika. U kojoj je mjeri za vas važna takva nejezična komunikacija, na što se ponajprije oslanjate kad nešto upoznajete - na govorne i pisane izvore ili vam je važno i ono nejezično?

Mislim da jezik nije jedina komunikacija, kao što dokazuje ne samo taj spomenuti odnos sa životinjama (kod kojega je ipak i jezik važan), već su to i ljudski odnosi, simpatije i antipatije, bliskost u prijateljstvu, koja nije sačinjena od jasno zacrtanih ideja ili zamisli, već od načina postojanja, onog tajanstvenog komuniciranja koje se odvija u ljubavi. Pisac je, dakako, ajme meni!, prisiljen svojim oskudnim riječima prevesti i takvu neverbalnu komunikaciju.

Kao autor posebno zaokupljen sudbinom Europe, mislite li da u aktualnim ekonomsko-geopolitičkim premještanjima snaga Europa treba tražiti ne samo novi ekonomsko-politički, nego i kulturalno-vrijednosni identitet? Može li Europa i po čemu i dalje biti 'uzor'?

U svojoj nevjerojatnoj, katkada i kontradiktornoj šarolikosti, Europa je obilježena, od samoga početka postojanja njezine kulture, odnosno civilizacije, više naglaskom na individuu nego na sveukupnost, pa je i u tom smislu bila kolijevka liberalizma i demokracije, iako su europske države vrlo često i vrlo brutalno narušavale ta načela. Osim toga, Europa je objavila postojanje nekih temeljnih i bespogovornih načela, načela koja nikakav zakon ne može prekršiti, sve do Antigoninih 'nepisanih zakona bogova', iako je i ona sama, Europa, vrlo često kršila ta univerzalna načela.

Mislim da budućnost Europe ovisi o postojanju ili nepostojanju sposobnosti da i sama postane istinska i prava Država – decentralizirana, federalna, ali uistinu Država, Država koja ima svoju vladu i parlament sposoban objavljivati zakone obvezne za sve. Danas problemi nisu više nacionalni, već europski, pa stoga imamo i potrebu da postoji Država Europa. Ako tako ne bude, Europe neće biti.

Gotovo svaka civilizacija, europska posebice, zasnovana je na zločinima, okrutnosti, bešćutnosti i barbarstvu. Kako po vašem mišljenju suvremeni osviješteni pojedinac može opravdati svoje privilegije ako zna da ih je omogućio taj povijesni užas?

Odgovorit ću riječima jednog velikog francuskog pisca s Kariba, Édouarda Glissanta, kao potomka robova ili potomka jednog od velikih povijesnih užasa koji se uvijek zdušno bori protiv svakog oblika diskriminacije i nepravde. Glissant kaže da onaj potomak robova koji traži ispriku od potomka robovlasnika sam sebe ponižava, da potomak robovlasnika ne treba tražiti oprost, već da mora znati da u kulturi čiji je on nasljednik postoje velike vrijednosti i velike gadosti o kojima je potrebno voditi računa. Dakako, svijest o strašnom povijesnom užasu mora nas navesti da se ne samo, i ne jedino, busamo u prsa boreći se protiv tog užasa, već da se borimo protiv svih užasa i strahota koji i sada postoje, pa i pod cijenu da se odreknemo nekih privilegija.

U vašem romanu 'Alla cieca' (kod nas prevedenom kao 'Naslijepo') riječ je o talijanskim radnicima komunistima koji dođu u Jugoslaviju pomagati u izgradnji komunizma, no ubrzo završe u jugoslavenskim logorima kao žrtve Titova obračuna sa staljinistima. Sami kažete da je riječ o 'osobama koje su se u pogrešnom trenutku pojavile na pogrešnome mjestu'. Jesu li u povijesti takve situacije iznimka ili pravilo?

Mislim da se svatko od nas osobno i kolektivno mnogo puta zna naći u krivo vrijeme na krivom mjestu te da su uragani suvremene povijesti samo pojačali takvo stanje. Dakako, slučaj Gologa otoka vodi do ekstremnih razmjera to i takvo stanje, pa sam i zbog toga njime bio opsjednut i prisiljen o njemu pisati.

Kažete također da vas najviše zanimaju 'neispričane priče, priče bjegunaca, žrtava, zaboravljenih, zatvorenika'. Što to ima u pričama žrtava?

Sigurno, ako ne poznajemo ili čak ako ne želimo spoznati povijest i prošlost žrtava, nećemo shvatiti najvažniju stranu života ljudske povijesti, individualne i kolektivne. Zaborav žrtava dodatno je nasilje nad njima. Zbog toga pisati, za mene, znači i kopati i prekapati, kao poslije potresa, u potrazi za sudbinama, licima, uništenim i zaboravljenim bićima. Dakako, to sjećanje, ta memorija ne smije biti ni opsesivna ni osvetnička, kako se na žalost zna često dogoditi kada, stvarajući lanac beskrajnoga nasilja, navalimo i tražimo osvetu spram nedužnih potomaka onih koji su bili nasilnici nad našim precima.

Mislite li da u određenim okolnostima svi ljudi mogu postati zločinci? Točnije, s koje pozicije možemo braniti vjeru u čovjeka – vjerom u neku dubinsku ljudsku dobrotu ili vjerom u stvaranje 'dobrih' okolnosti?

Da, mislim da nitko ne može biti siguran u to da nikada neće postati kriminalac, autor nasilja, osvetnik ili čak ubojica. Samo ako spoznamo snagu i težinu zla možemo se boriti protiv takva stanja. Istina, stvarati 'dobre, pogodne uvjete' vrlo je korisno, jer u pravednom i mirnodopskom svijetu ima manje nasilja nego u svijetu koji je nepravedan i nasilan.

Mnogi misle da je književnost izgubila moć, pa i moć pridonošenja ostvarenju humanističkih vrijednosti. Što vi mislite, utječe li književnost danas na to kakvi će ljudi biti, kako će živjeti i razmišljati?

Ne mislim da je književnost potrebno precjenjivati, ona u svakom slučaju može doprinijeti stvaranju vrijednosti, ali ni u kom slučaju više ili bolje nego neki drugi oblici kreativnosti, ne samo u umjetnosti, nego, rekao bih, prije svega u svakodnevnom životu, u svakodnevnom poslu. Književnost nema moralnih zadaća, ona ne propovijeda; pa ipak, kad nam ispripovijeda ono što se dogodilo kada je počinjen zločin ili kada se trpi zbog nanesena zla, kad ona nešto ispripovijeda, bez moralističkih komentara, može mnogo pomoći u razumijevanju razlike između dobrote i zla, između poštenja i nepoštenja, hrabrosti i životnosti. Veliki su se pisci uvijek hvatali u koštac s opasnim ponavljanjem i ispreplitanjem dobra i zla.

Bojite li se utjecaja tehnologije na ljudsku budućnost? I općenito, mislite li da se ljudska povijest događa naslijepo ili prema nečemu vodi?

Uistinu ne znam kreće li povijest naslijepo i kamo nas ona vodi, a mislim da si i nema smisla postavljati to pitanje; ono što je važno jest doprinijeti tome da bismo je, svatko prema svojim mogućnostima, usmjerili i pogurnuli u smjeru za koji mislimo da je onaj pravi. Ne postoji jedna 'Povijest', neovisna o milijunima i milijardama onih drugih od kojih je sačinjena, koji su njezin sastavni dio, koji su njome određeni i koji je određuju. A što se pak tehnologija tiče, mislim da one, pogotovo biotehnologije, doprinose transformaciji čovjeka što ju je predvidio Nietzsche, istinskoj antropološkoj transformaciji koja se odvija, ali ne u strašno dugačkim vremenima prošlosti, već u strmoglavo kratko vrijeme.

Što nam pripremate tijekom gostovanja na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu? Na kojim će temama biti naglasak?

Uistinu nemam nikakav tekst koji bih pročitao ili konferenciju na kojoj bih govorio, želio bih više slušati nego govoriti; zanima me Festival i rado ću odgovoriti na eventualna pitanja o tom novom izdanju 'Dunava' ili općenito o onome o čemu se trudim pisati.