Sandro Đukić (1964) multimedijalni je umjetnik koji je do sada izlagao na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u klasi profesora Đure Sedera, a kao gostujući i redovni student 1989. - 1993. pohađao je Umjetničku akademiju u Düsseldorfu, najprije u klasi Nam June Paika, a zatim Nan Hoover. U istoj je ustanovi 1993. - 1994. pohađao majstorski studij (prof. Nan Hoover). Kao predavač sudjelovao je na više domaćih i međunarodnih simpozija, a 1991. godine dobitnik je Nagrade hrvatskih likovnih umjetnika.

Od smrti vašeg prijatelja i legende hrvatske umjetnosti Toma Gotovca prošlo je nešto više od godinu i pol dana. Vaš novi umjetnički rad posveta je prijatelju. Što vam je značio Tom Gotovac?

S umjetnikom Tomislavom Gotovcem susreo sam se sredinom 80-ih. Redovito sam odlazio na izložbe i događanja u galeriju PM i Galerije grada Zagreba na Katarinskom trgu, nukleus današnjeg Muzeja suvremene umjetnosti, i u nekom momentu smo počeli prijateljevati. U više navrata smo izlagali na istim izložbama, a kako smo oboje zaljubljenici u film, zadnjih smo godina često provodili vrijeme na večernjim projekcijama filmova po zagrebačkim kinima. Večernje projekcije završile bi noćnim šetnjama i razgovorima. Oduvijek me fasciniralo njegovo enciklopedijsko poznavanje filma i umjetnosti. Osjećao sam i izuzetno poštovanje prema njegovom senzibilitetu za stvarnost, kao i hrabrosti da o intimnim, ljudskim i društvenim odnosima govori na kritičan i umjetnički radikalan način.

Vaš videoobjekt na izložbi sastojat će se od 450-500 fotografija koje portretiraju Toma Gotovca u različitim pozama. Samo nekoliko fotografija iz tog ciklusa ste do sada izlagali. Možete li se prisjetiti kako su nastali njegovi portreti koje koristite u radu?

Serija fotografija koje koristim u radu 'Body Scan' nastala je pod sasvim specifičnim okolnostima i s potpuno drugačijim predumišljajem. U to vrijeme, 2005. godine, uz svoj umjetnički rad vodio sam i foto-stock agenciju CCN-images koja se bavila proizvodnjom, arhiviranjem i distribucijom fotografija za izdavačku i oglašivačku industriju. U kolekciji koju sam tada radio nedostajali su mi portreti muškarca i zamolio sam Toma da bude model, na što je on odmah pristao.

Od početne ideje portreta ubrzo je fotografska seansa poprimila sasvim drugačiji tijek i nakon šest-sedam sati snimanja nastala je kolekcija od približno 450 fotografija. Tomu je odmah bilo jasno da stvarnost onoga što smo proizveli nadilazi moju jednostavnu inicijalnu ideju o stock-fotografiji. Bio je istog mišljenja kao i ja, da je u promijenjenoj društvenoj paradigmi, nakon svih tranzicijskih procesa, došlo do rekolonizacije tijela. Da se danas možda i više nego prije vodi borba za pravo na vlastito tijelo. Tako se i ovaj rad djelomično bavi, s jedne strane, propitivanjem granice javnog prostora, kao i pravom na vlastito tijelo.

Videoobjekt 'Body Scan' napravio sam prije godinu dana, ali još iste godine kada su snimljene fotografije koristio sam dio materijala za videoinstalaciju na izložbi 'Strasti' kustosa Branka Cerovca u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Na izložbi 'arch_0001_089_output / 2008', u Galeriji Galženica, u suradnji s Klaudijom Štefančićem, izložio sam izbor iz kolekcije u formi printane fotografije. Nakon višegodišnje prakse rada u digitalnim medijima, projekcijama i nematerijalnim radovima odlučio sam razmotriti problem arhiva i njihovim mogućim outputima i transferu materijala u 'analogni' medij.

Kao što sam prethodno spomenuo, nije postojala neka konkretna ideja koja bi definirala ovakav ishod. Često su ishodi rezultat procesa koji nije potpuno jasan kada se u njega upustimo. U svemu tome intuicija, slučajnost, kao i kontekst igraju važnu ulogu. Problem reprodukcije realiteta i reprezentacije realnosti imanentna je tema mojih radova.

U samu bit fotografije proizvedene digitalnom tehnologijom ugrađen je element hiperprodukcije, tako da sada, kada razmišljam o našoj fotografskoj seansi, teško da mogu zamisliti neki drugačiji ishod. Napraviti portret Tomislava Gotovca značilo je snimiti njegovo tijelo. Obratite li pažnju, vidjet ćete da svaki detalj snimljenog tijela na određen način oslikava totalitet i osobnost Tomislava Gotovca. Govoreći o narativnoj razini rada, ovakav pristup omogućio je da Tomislav za vrijeme snimanja odglumi cijeli niz svojih uloga; režisera, poklonika filma, patnika, pokajnika, ljubavnika, ratnika, mislioca... Od rekvizita pojavljuju se, od njega neodvojivi, prsten, koji je izradio kao posvetu trojici velikih režisera - Ozu, Wilderu i Hawksu - kao i pločica s imenom i osobnim podacima, identična pločicama koje smo viđali na vojnicima u američkim ratnim filmovima. Njegova posveta Hollywoodu i jedan od radikalnijih umjetničkih i životnih postupaka, kada u svojoj zreloj životnoj dobi, sređujući osobnu prošlost, mijenja ime i preuzima djevojačko prezime svoje majke.

Što je još karakteristično za rad i kako će konkretno izgledati na izložbi T-HTnagrada@msu.hr, odnosno kako će biti postavljen u prostoru MSU-a?

Radi se o manjem videoobjektu postavljenom na zidu galerije, koji se sastoji od drvene kutije presvučene ultrapasom s motivom imitacije drveta i videoekranom. Na ekranu se u loopu prikazuje video napravljen od fotografija. Važan aspekat ovog rada, a čime se ponovo bavim u zadnje vrijeme, njegova je 'objektnost'. Vjerojatno zamoren dugogodišnjom digitalnom euforijom i hiperprodukcijom, pokušavam ponovo posvetiti pažnju pojedinačnom i radu koji ima konkretnu fizičku pojavnost. Isto tako, posvetiti rad Tomislavu Gotovcu, usprkos formalnoj razlici u radu, za mene znači naglasiti pripadanje određenoj tradiciji, duhovnom svjetonazoru. Linija o kojoj govorimo ide od grupe Gorgona, preko tradicije eksperimentalnog filma 60-ih, Novih tendencija i medijske umjetnosti, pa sve do konceptualne umjetnosti i nove umjetničke prakse, a kojih je ključni vinovnik bio i Muzej suvremene umjetnosti.

Školovani ste u inozemstvu, a izlagali ste na međunarodnoj sceni. S obzirom na ta iskustva, kakav dojam na vas ostavlja izložba T-HTnagrada@msu.hr? Vidite li mogućnosti za poboljšanja?

U okolnostima promijenjene društvene paradigme, suradnja T-HT-a i MSU-a na liniji je suvremenih globalnih trendova. Spoj korporativnog i kulturnog sektora, koliko god se to može činiti i paradoksalnim, može biti zanimljiv i plodonosan. Pritom ne treba izgubiti iz vida činjenicu da male zajednice nemaju resurse i kapacitete u korporativnom sektoru koji bi mogao, kao u nekim većim zemljama, u značajnijoj mjeri preuzeti ulogu države u zastupanju javnog interesa i unutar toga kulture kao alata očuvanja identiteta i esencije društvenog razvoja. Paradoks proizlazi iz činjenice da suvremena umjetnost često vrlo kritički, i s pravom, komentira društvenu stvarnost u kojoj živimo, a da je upravo korporativni model globalne ekonomije jedna od ključnih pozicija na koju je kritika usmjerena. Kao društvo, u fazi smo traženja modela koji bi bio optimalan u smislu ravnoteže javnog i privatnog interesa i ova suradnja je primjer izuzetno zanimljivog modela. U slučaju ovog konkretnog projekta izgleda da se društveni razvoj i podrška kulturi prepoznaje kao obostrani dugoročni interes.

Upravo sam se vratio iz Amerike gdje sam u San Franciscu i LA-u sudjelovao u projektu Kaledioscop of Pacific Standar Time (K-pst.org) i cijeli program se financijski isključivo oslanja na korporativne i privatne donatore, ali se tu radi o sasvim drugačijoj tradiciji, ekonomskim i društvenim uvjetima koje nije moguće preslikati. Mislim da moramo tražiti neki model primjeren našim lokalnim okolnostima i mentalitetu.

Program izložbe u MSU-u se čini prilično otvoren i dobro pokazuje presjek određene scene i estetike koja reflektira kontinuirani interes MSU-a, a nagrada je, s obzirom na našu ekonomsku situaciju, sasvim respektabilna. Isto tako, muzej i umjetnici imaju dobru vidljivost u medijskom prostoru, a što je izuzetno važno da bi ideje dobile svoj život i izvan nekog elitističkog kruga.

Je li činjenica da ste pozvani na izložbu T-HTnagrada@msu.hr promijenila nešto u vašem uobičajenom pristupu umjetničkom radu?

Prvi put sam s Muzejom suvremene umjetnosti surađivao još 1990-91, kada sam u Gliptoteci radio izložbu s Damirom Babićem i Krešom Purgarom, a kustosica je bila Branka Stipančić. Muzej je doživio velike transformacije od laboratorija i mjesta eksperimenta do institucije koja modelira kulturni krajolik u širem smislu. Od tada pa do danas na različite sam načine sudjelovao u programima muzeja i ova izložba je kontinuitet tog dugogodišnjeg dijeljenja zajedničkog prostora.