Samouki dokumentarist i avanturist Bojan Bojić snimio je novi dokumentarni film 'Granice', koji prati njegovo desetodnevno putovanje Savom. Odlučio se za putovanje kajakom, mada je njegovo prethodno iskustvo u kajakarenju bilo mizerno. Projekcija filma održat će se 13. studenog - večeras - u 19:55 u Kinu SC. Ulaznice po cijeni od 25 kuna dostupne su u prodaji na blagajni Teatra &TD te na ulaznice.hr i njihovim prodajnim mjestima. Redatelj filma je sam putnik Bojan Bojić, dok je urednik i montažer Saša Dervišević.

'Ljubav prema putovanjima i amaterskom snimanju filmova Bojanu Bojiću zagarantirali su sudjelovanje na filmskim festivalima, a najnoviji film Granice prati njegovo putovanje Savom u kajaku. Film se bazira na njegovoj introspekciji, osobnom promišljanju te životnim uvidima o rijeci gdje je imao priliku upoznati i intervjuirati posve različite ljude. Bojan je u deset dana uvidio kako je to kajakariti rijekom koja i nije toliko mirna kako se čini', stoji u najavi filma 'Granice', a mi uoči večerašnje zagrebačke premijere donosimo razgovor s autorom Bojićem.

Bojan, otkud ljubav i interes za rijekama, specifično i za Savu?

To je unutarnji vapaj i poziv, nema tu ničega što bi se moglo reći da to je bio moment od kada sam postao zaljubljenik u rijeke. Voda je element koji pročišćava i smiruje, ona može biti ugodna i nježna, ali ima i onu drugu stranu – divlju i opasnu. Baš kao život, pa možda bih u tome mogao pronaći tu poveznicu između rijeke i mene – život je nekad siv, nekad žut. Sava mi je, kao većini Zagrepčana, totalno nepoznata rijeka, teče ispred zdravih očiju - a ne vidim njenu ljepotu. I kada na sve to dodam da volim drugačija putovanja, da ponekad volim biti sam sa sobom i da me doza neizvjesnosti ponekad 'rajca', dobijemo ovakvo putovanje.

Kakvoga je karaktera rijeka Sava? Vjerujem da se mijenja prostorom, da je negdje brža i divlja, negdje sporija…

U ljetnom periodu, kada sam putovao, bila je mirna i nježna, ponekada sam imao osjećaj da stojim. Znalo bi se dogoditi da u plićim dijelovima korita bude malo brža, ali i dalje je to bio nježan flow. Od Jasenovca je krivudava i moćnija, golema.

Otkud zanimanje za film? 'Granice' su tvoj peti dokumentarac. Kako si i zašto krenuo u filmski dokumentarizam?

Kreativnost te potreba da izrazim sebe, kao i puštanje unutarnjeg glasa, bili su neki od faktora nakon kojih je snimanje došlo samo po sebi. Bio je tu i prijateljičin mali poguranac. Naime, 2019. godine putovao sam Španjolskom, točnije hodao sam Camino de Santiago od Ovieda do Santiaga. Snimao sam random, bez ideje kako bih mogao napraviti putopisni film. I tako sam objavio jedan kratki filmić na FB-u na koji je prijateljica ostavila komentar: '’Bojane samo nastavi snimati, vrlo si inspirativan'’. To sam i učinio, poslušao sam znak i nastavio snimati. O znanju o tehnikama, detaljima i svim finesama koje krase jednog dokumentaristu, nisam imao pojma. Snimao sam kratke sekvence, najčešće do 20 sekundi.

To se poslije pokazalo kao ozbiljan problem prilikom montaže, sjećam se da me je urednik i montažer Saša Dervišević zvao i pitao: 'zašto je materijal tako srezan, zašto fale nastavci snimljenog materijala?'. Naravno, ja nisam imao pojma o tome kako se pravilno snima, ali eto snimao sam i sada sam na šestom dokumentarnom filmu.

Kako opisuješ sebe kao dokumentarista od prvog filma pa do danas? Je li se nešto u tvom pristupu promijenilo?

Jako dobro pitanje. Nakon nekoliko snimljenih dox-ova naučio sam par caka, malkice sam se odmaknuo od početka. Izgleda da sporo učim. U biti, učim uz put i slušajući savjete iskusnijih ljudi. No, to je i dalje nedovoljno da bih mogao reći da sam dosta napredovao. Putujem sam i sve je na meni – plan puta, organizacija, PR, snimatelj, novinar, putnik, sve to kad zbrojiš dobiješ jako puno obaveza za jednog dokumentaristu. Ali ne marim previše za to, jednostavno radim što volim i briga me za rezultat.

Snimajući svoj film 'All is nothing, nothing is all' proveo si sedam dana na zabačenoj planini u Bosni, u kolibi bez vode, jedući samo rižu. Kakvo je bilo iskustvo snimati taj film, što si tom misijom / avanturom htio postići / dokazati? Što si naučio?

Odlazeći u Peru na seanse s amazonskim biljkama prolazio sam kroz put ‘La diete’. To je višednevna izolacija s minimalnim obrocima, bolje rečeno jedna zdjelica riže na dan bez začina, a sve u svrhu čišćenja tijela i jasnijeg unutarnjeg zarona. Tako sam došao na ideju da se povučem u rodnu kuću moje majke koja se nalazi na planini iznad Sarajeva. Bila je zima i nikada nisam bio na tom mjestu kada je sve bijelo i hladno.

To su vrlo ekstremni uvjeti, kuća je hladna kao grobnica, nema vode te unutar nje nema sanitarnog čvora i nema ljudi u krugu od 2 km. Topio sam snijeg kako bih imao vodu za piti i kuhati, tuširao sam se vani na snijegu i minusu. Kada je čovjek čist iznutra, tada mu je sve jasnije iz vana, pa je tako snimanje spomenutog dox-a teklo kao planinski potok. Prepreke nisu postojale, sve se odvijalo bez napora.

U većini je neka avantura u tvojim filmovima… što ti ona znači?

Nemiran duh i konstantna potraga za samim sobom naslućuje iskustvo putnika koji želi nešto drugačije te kroz taj drugačiji put dobiva sve što spada u avanturistu. Uglavnom su to zahtjevna putovanja, a moj život nije život putnika i dokumentarista. U tom životnom vlakiću se nalaze moja djeca (sada ih je troje), zatim dvoje unučadi, kao i srednja kćerka po imenu Korina, koja je drugačije dijete. Korina ne hoda i ne priča, a samim time i mene kao roditelja ta situacija stavlja u poziciju vječite neizvjesnosti i prisutnosti. Vrlo intenzivan odnos.

Uz posao vrtlara, imam i dva psa. Rekao bih da mi je potreba za odmakom i druženjem sa samim sobom neophodno kako bih sagledao život sa što čišćim naočalama.

Vratimo se na posljednji film. Kako je bilo ploviti Savom, upoznavati ljude uz rijeku? Kako izgleda kraj uz rijeku, mijenja li se? Koje je tvoje prethodno iskustvo bilo s kajakom?

Moje iskustvo u kajaku bilo je mizerno, gotovo pa čitava dva sata spuštanja niz Mrežnicu kojoj je vodostaj bio vrlo nizak. Nisam znao držati veslo, nisam imao pojma o matici rijeke, a kamoli što činiti ako se iz nekoga razloga prevrnem. Fakat sam bio zelen i pomalo luckast, ali eto sve je dobro prošlo. Voda odmara, ljudi dolaze na Savu kako bi pecali, odmarali i punili svoje biće zdravim vibracijama. Ljudi na i pokraj rijeke su opušteni, vrlo brzo sam i ja upao u taj film – zeniranje na Savi. Slaba fizička sprema uzrokovala je bol u ramenu, mentalno sam padao, sunce je znalo grijati vrlo intenzivno, ali taj mir i ljepota prirode su mi davali snagu za dalje.

Kakva je rijeka u vidu čistoće? Ima li ribe, ribara uz rijeku? Kažu da je Sava čišća no ikad, da se vraćaju kečige, da ribolov cvjeta i da smeća nema. Je li tome tako?

Sava je nevjerojatno čista rijeka, na nekim dionicama i bistra. Ta spoznaja razveseli čovjeka u najdubljem smislu postojanja, jer znamo da smo bez pitke vode ništa. Redovito sam viđao kupače na rijeci, a i ja sam se kupao pa čak i pio vodu. Žao mi je vidjeti nemarnost pojedinaca koji koriste rijeku za rješavanje svog otpada, ali na sreću svjesnost se širi pa je samim tim i čistoća Save solidna.

Što u torbu spakira čovjek koji se odluči na takvu avanturu? Što si jeo, gdje si spavao?

Kajakaranje te odmiče od luksuza i bilo kakve namjere razbacivanja sa željama. Skromnost je na prvom mjestu! Kako nisam imao iskustva s takvim oblikom putovanja, tražio sam ljude koji će mi pomoći sa svojim savjetima i iskustvom. Nosio sam po dva para kratkih majica i hlačica, jedan par dugih hlača i majice, zatim kapu, naočale, natikače i češke cipelice za vodu. Imao sam i mali ručnik, šator, vreću za spavanje, prostirku, 7 L vode, orašaste plodove, teglu slatkoga, domaće energetske pločice, rižu i dvije-tri konzerve.

Stvari se spremaju u komore koje valja dobro zatvoriti jer mokra hrana ili vreća za spavanje nisu baš sreća za ugodno putovanje.

Dokle si stigao Savom u tih 330 km, zašto si se baš tamo zaustavio?

Nadobudno sam planirao put, oslanjao sam se na struju rijeke i poznati osobni stav – ‘kako ćemo, lako ćemo’. Nisam ozbiljno shvatio pripreme, u računicu nisu ušli intervjui koje sam snimao s ljudima jer nikad ne znaš koliko će kome trebati da se opusti i prepusti kameri.

Jednostavno nisam mogao veslati zamišljenu kilometražu, a svakim novim danom bio sam sve bliže dogovoru koji sam morao ispoštovati u Zagrebu. Detalje ostavljam za film.

Filmove snimaš u vlastitom aranžmanu i produkciji, one man show varijanta. Plasiraš ih na Youtube. To mi je super, često se ne može doći do hrvatskih dokumentaraca (ali i igranih filmova) online. Zašto si se odlučio na takav pristup, što ti je on donio?

Snimam filmove jer to je jedan vid moje terapije i strasti. Ne patim od zarade i nekog uspjeha, pa samim time se ne opterećujem taštinom, moći i popularnosti. Postoji određen krug ljudi koji me financijski podržavaju kada pitam za sponzorstva i donacije, to su duše koje osjete i nije im do promocije i da budu viđeni - jednostavno podržavaju moj Put. Većinu troškova snosim sam, no nemam problem s tim jer sam svjestan da svaki san ima svoju cijenu. Često znam prije puštanja filma u bespuća interneta održati javna prikazivanja, a to činim jer smatram da treba ljude osobno doživjeti i prenijeti im iskustvo kakvo god da je. Volim takav oblik izlaganja, volim vidjeti emociju na čovjeku, volim ju i pokazati. Valja širiti prema zajednici nešto iskreno i zdravo, to nam je prijeko potrebno za razvoj.

Koje je najčudnije iskustvo koje si doživio tijekom tih 10 dana na Savi?

Uvijek se iznova iznenadim čaroliji života i njenoj kreativnosti kada je u pitanju tijek događaja. Kada smo opušteni i prepušteni da Ona kao takva radi za nas, tada se dešavaju najčudnije i najmagičnije stvari u životu. Svaki susret je bio doživljaj, ali možda spoznaja o Savi kao rijeci koja tiho teče i posjeduje moć da vjekovima smiruje i daje život živim bićima oko nje je pik cijelog mog putovanja.

Što očekuješ od večerašnje premijere u SC-u?

Očekujem dobru zabavu prije svega, gledatelji će imati priliku razgovarati s autorom i urednikom filma. Moram napomenuti da mi je ovo prvo kino prikazivanje filma, jako sam uzbuđen i optimističan.

Najavljuješ li neki idući film, projekt, avanturu?

Kako stvari stoje, čini mi se da će najveća avantura biti kako pronaći svoj unutarnji mir pokraj toliko distrakcija. Nedavno smo dobili sina i s njim su stigli i novi izazovi, zabava je zagarantirana!