Na 18. stranici je već jasno kako je '2666' roman velike ambicije, ali još važnije i da iza nje stoji još veći talent i spisateljska mašta. Ona pripada čileanskom piscu Robertu Bolañu (1953. – 2003), koji je svoj magnum opus pisao utrkujući se s bolešću i nadolazećom smrti, za koju je znao da joj može izbjeći jedino književnom vječnošću. Nema sumnje kako mu je to uspjelo s '2666', napetom noćnom morom od romana, sastavljenim od pet dijelova koji se na kraju povezuju u jednu cjelinu, ali također funkcioniraju odvojeno, kao samosvojna književna djela.

No, što se to događa na 18. stranici? Bolaño započinje rečenicu koja se nastavlja sljedeće četiri stranice, ali napisana na takav način da ne privlači posebnu pažnju na svoju duljinu, nego s ciljem da čitatelja uvuče u sebe, fascinirajući ga prelijevanjem jedne pričice u drugu, od kulturnog života njemačke provincije poslije Drugog svjetskog rata pa do konjičke utrke na velikim argentinskim ravnicama.

I da sve to savršeno ima smisla! Roberto Bolaño se tako pokazuje piscem koji ne samo da želi (što ne treba samo po sebi podcjenjivati, jer mnogi autori padaju već na tom nivou), nego i može i zna pisati vrhunsku književnost, koja je istovremeno bogata značenjima, stilski razuzdana i inovativna, nevjerojatno uzbudljiva, ali potpuno prijemčiva za svakog čitatelja koji je spreman odvojiti malo vremena i koncentracije za uživanje u književnom remek-djelu. Još bolje, Bolaño se ne razbacuje svojim pripovjedačkim talentom, niti ga forsira kako bi ga vječno potvrđivao i tako pretvorio u teret, nego 'samo' piše svoju priču o seriji brutalnih ubojstava stotina žena u sjevernomeksičkom gradu Santa Teresa.

'2666' je podijeljen u pet dijelova, od kojih je prvi posvećen odnosu četvero sveučilišnih profesora književnosti koji dijele strast prema misterioznom njemačkom piscu Bennu von Archimboldiju. Bolaño ima nevjerojatan dar za precizno profiliranje likova, pa ne treba dugo da književni teoretičari Morini, Pelletier i Espinoza zažive kao potpuno oblikovane kreacije, jednako kao i njihov zajednički ljubavni interes, Engleskinja Liz Norton. Možda je najsnažnije Bolañovo oružje u profiliranju likova to što zasijeca do srži svakog od njih, deklarirajući njihove strahove, lude ideje i ambicije, slamanje istih na stvarnosti života, te sakupljanje komadića i njihovo bolno sastavljanje u nešto s čime se može živjeti, a sve to u nekoliko odjeljaka teksta.

Osim što ne obraća pažnju na zagušujuću paradigmu političke korektnosti, Bolaño je i pisac izvanrednog smisla za humor – koji doduše traži i nemali nivo intelektualne potkovanosti – pa je teško ne nasmijati se naglas kada opisuje bijesno premlaćivanje taksista pakistanskog porijekla od strane dvojice inače građanski pristojnih profesora književnosti. No baš ih njihov dobar odgoj potiče da se iživljavaju nad siromašnim emigrantom, koji pak zbog svojeg kulturno-religijskog habitusa ne može podnijeti slušati priču o ljubavnom trokutu između Pelletiera, Espinoze i Norton. Taksist profesoricu književnosti proglašava kurvom, što je povod njenim ljubavnicima da nasrnu na njega, pa i još da se u tom trenutku osjećaju kao osvetnički anđeli u ime radikalne feministkinje Valerie Solanas te pomalo zakašnjeli borci protiv fetve koju je Homeini izrekao zbog 'Sotonskih stihova' Salmana Rushdieja.

Od pet dijelova '2666', koje je Bolaño u jednom trenutku planirao objaviti kao serijal romana, najslabiji je – a i najkraći – onaj drugi, o rasapu svijesti profesora filozofije Amalfitana, koji se u prvom dijelu pojavljuje kao usputni lik, dok u trećem njegova kćerka Rosa ima važnu ulogu. Za razliku od svih ostalih dijelova knjige, kratki roman o Amalfitanu previše je solipsističan, iako postaje sve više zastrašujući kako nesretni profesor počinje razgovarati s malevolentnim glasom u svojoj glavi.

Četvrti dio, u kojem se detaljno opisuje serija bestijalnih silovanja i ubojstava u Santa Teresi, sadrži neke od najmučnijih stranica suvremene književnosti, kroz koje se nije uvijek lako probiti, možda baš i zato što Bolaño piše tako životno, ali istovremeno i darvinistički nemilosrdno, pa se svaki od tih unakaženih, zaklanih, izmrcvarenih leševa žena nalazi čitatelju pred očima. Previše otkriti o raspletu cijele priče, u kojoj ključnu ulogu ima spomenuti pisac Benno von Archimboldi, ne bi bilo u redu, iako Bolaño – dovoljno siguran u svoje spisateljske moći - ne igra na iznenađenje ili nekakav finalni preokret.

'2666' je roman o nasilju kao odrednici 20. stoljeća, ali i kolosalna osuda patrijarhata, ugnjetavačke ideologije koja nažalost i danas omogućava muškarcima primat u skoro svemu, pa i osjećaj vlasništva nad ženskim tijelom, bila riječ o pravu na pobačaj ili o silovanju. Ujedno je to i, unatoč svojoj čitljivosti, vrlo literarni roman, u kojem odjekuje štošta iz književne povijesti.

Bolaño je pisac koji se naslanja na južnoameričke književne velikane, poput Borgesa, ali se jednako tako u trećem dijelu '2666' prepoznaje odjek jednog europskog nobelovca: Oscaru Fateu, glavnom liku tog dijela knjige, umire majka, a on baš i nije siguran kako se u vezi s tim osjeća.

Odnosno, osjeća li bilo što. Nakon toga Fate, tamnoputi njujorški novinar, odlazi izvještavati o boks-meču u Santa Teresi, gdje je i zbog svojeg državljanstva, nepoznavanja jezika, ali i boje kože – stranac.

S druge strane, Roberto Bolaño nije nepodnošljivi mračnjak, niti morbidni perverznjak koji uživa u klanju i mučenju, bez obzira koliko ga uvjerljivo opisuje, nego kroz svih 900 stranica '2666', te desetine likova koje oblikuje, provlači nit ljubavi kao mogućnosti za spas. Od svega, a naročito od onoga što je najopasnije: nas samih.

Dobra vijest za kraj: Vuković & Runjić, koji su već objavili prijevod Bolañovih 'Divljih detektiva', pripremaju uskoro i objavu '2666' na hrvatskom.