Izjava Nadana Vidoševića da je svog Bukovca kupio putem interneta na prvu je mogla zvučati neozbiljno, no vrijednu sliku itekako je moguće nabaviti na internetu ako ste dobro upućeni u umjetnine, prava mjesta gdje ih treba tražiti ili jednostavno prave ljude koji će to učiniti za vas
Vjerojatnost da se na internetu za velik novac kupi lažnjak, ogromna je. Ta se greška potkrada i najupućenijima. Od Jasne Mrakovčić, suvlasnice zagrebačke galerije Grubić koja trguje najvećim imenima domaće scene, doznajemo da joj se i samoj dogodio propust kad je na eBayu kupovala sliku poznatog srpskog autora Marka Čelebonovića da bi se na kraju ispostavilo kako se radi o falsifikatu. No Mrakovčić kaže da oni što se, poput nje, bave pronalaženjem vrijednih slika putem interneta itekako znaju koja su odredišta pouzdana. Navodi tek polaznu stranicu Art Price. Ostalo je profesionalna tajna. Otkriva da se radi o satima i satima listanja online kataloga iz te 'osnovne banke podataka'.
U tajne profesije se, smatra, dobro razumije i sam Nadan Vidošević, po njezinu mišljenju, rasni poznavatelj umjetnosti. Posjedovati Vlahu Bukovca danas, a pogotovo Bukovca koji je kupljen prije desetak godina, znači da ste sklopili dobar biznis ranijih godina. Naime, vrijednost slika Vlahe Bukovca bilježi indeks rasta od nevjerojatnih 1.000 posto unazad deset godina
U tom kontekstu može se gledati i vrijednost 'Krpanje mreže', slika Vlahe Bukovca koju posjeduje bivši premijer Ivo Sanader. Prema napisima u medijima, kupio ju je u prvoj polovici devedesetih za sedam tisuća tadašnjih njemačkih maraka. Sudeći prema rastu vrijednosti, itekako je oplodio svoju investiciju i pametno uložio u pravom trenutku.
Učestalo spominjanje imena slavnog Bukovca unazad par tjedana, otkako traju medijska okapanja oko umjetničkih kolekcija hrvatskih političara, ipak nisu donijela neki veći interes za njegovim radovima. Zanimljivo je i, ističe galeristica Mrakovičić, da Vlaho Bukovac kod nas postiže veliku vrijednost, no izvan granica nije ni približno cijenjen, kao uostalom i drugi autori značajni za nacionalnu baštinu poput Kraljevića, Račića, Medovića, Uzelca. Iz toga se da zaključiti da domaći strastveni kolekcionari imaju svoj zatvoreni krug u kojem funkcioniraju, a radi se o tek nekoliko stotina sakupljača i kupaca umjetnina. Prođu vani eventualno imaju radovi Ivana Meštrovića, i to oni ocijenjeni kao remek-djela.
'Kod nas je tržište umjetnina u povojima premda u Hrvatskoj ima veći broj potencijalnih kupaca nego što ih ima u stvarnosti', kaže Mrakovčić tumačeći to pomanjkanjem afiniteta prema umjetnosti i time što ljudi nisu upoznati s činjenicom da je ulaganje u umjetnine trajno i isplativo, posebno ako se pametno kupuje autore čija vrijednost raste.
'Nedostaje nam finih snobova', tumači Mrakovčić inertno tržište umjetnina i navodi suprotan primjer jednog građevinskog poduzetnika koji je, pritisnut financijskim poteškoćama, želio prodati svoju umjetničku kolekciju i tek je tada, izlaskom na tržište, uvidio kako posjeduje same lažnjake. 'Jednostavno nije realno očekivati da ćete upola cijene nabaviti vrijednu sliku', komentira.
Analizirajući aktualno tržište umjetnina u Hrvatskoj, Mrakovčić kaže da se ono polariziralo kao i samo hrvatsko društvo. Ne prolaze prosječni radovi. Prodaju se i kupuju samo vrhunska djela. Primjerice, za portret Vlahe Bukovca iz 80-ih 19. stoljeća procijenjen na 15 tisuća eura unazad godinu dana nisu imali nijednog interesenta. Kao novost na tržištu ističe izniman interes za radove iz 50-ih i 60-ih godina kojima raste vrijednost. Suvremenoj umjetnosti pale su cijene, a postojane su još uvijek one radova moderne.
