U Caru neuspjeha na pozornici vidimo klauna koji, poput Tommyja Coopera, sve tvrdoglavije pokušava prikazati nešto 'originalno' (‘jer vježba vodi savršenstvu'), čak i kad u tome neprestano podbacuje. Biti izvrgnut ruglu u javnosti dio je igre i on je toga svjestan. Ovaj je lik više od klauna, jer svoje postojanje s velikom odlučnošću shvaća ozbiljno, istovremeno bivajući potpuno svjestan naličja stvari: tragedije ljudskog postojanja, pa tako i njegove smiješne strane. Za vrijeme svojih 'radnji' on naširoko razglaba o filozofiji, nudeći svojevrsnu egzistencijalnu obranu svog raison d'être: ‘Zaboravljam sve osim odbacivanja'. To je nedvojben argument za potragu za lijepim, uzvišenim, za ‘sanjanje neostvarivoga sna’, a za Fabrea-pisca on govori i o stanju umjetničke uloge. Uloge umjetnika koji je, poput Sizifa, 'osuđen' na neprestano ponavljanje (‘jer vježba vodi savršenstvu') i koji je u svojem zadatku osuđen na neuspjeh, što objašnjava naslov. Umjetnik bi uistinu mogao biti car koji se bavi onim što je nematerijalno i nedostupno, i koji tom vještinom može ovladati, ali on unaprijed znade da su njegove želje prezahtjevne. I potpuno drugačijeg reda.

Car neuspjeha podastire svojevrsnu 'ljepotu neuspjeha' u ritmu otkucaja srca i u ritmu sna. Ovaj si lik hoće 'iščupati srce iz grudi', srce koje postaje veće od njega samog i zato mora živjeti vlastiti život izvan njegovoga tijela. Neposredno pred kraj on ovako proriče: ‘Jer imam osjećaj da mi među ramenima rastu krila. Sad sam u to siguran. Među ramenima mi rastu krila.’ Referencija na drugi dio trilogije.