Prije nekoliko godina akademik Luko Paljetak ugodno je iznenadio domaću književnu javnost svojim romanom 'Skriveni vrt', posvećenome životu legendarne Dubrovčanke Cvijete Zuzorić. Paljetak je taj roman zamislio kao dnevnik te ga je ispisao iz ženske perspektive, pokazujući tako neuobičajen senzibilitet koji se ne susreće tako često među hrvatskim piscima. Sada se Paljetak opet vraća romanom o slavnoj dubrovačkoj povijesnoj ličnosti, ovoga puta vjerojatno i najvažnijoj. Riječ je o Marinu Držiću, piscu 'Dunda Maroja' i drugih klasičnih dramskih tekstova, koji je bio i vrlo politički aktivan u svoje vrijeme.

Paljetak se u 'Marinu' prihvatio ne tako jednostavnog posla romansiranja Držićeva života, a tekst je na kraju narastao na skoro tisuću stranica. Kako je rekao na zagrebačkoj promociji, roman je većinom diktirao, dok je za pisaćim strojem sjedila njegova supruga Anuška, kojoj se zahvalio na kraju svojeg izlaganja.

Da bi stvorio što potpuniju sliku Marina Držića, Paljetak se, naravno, koristio raspoloživim činjenicama, ali je i znao 'šture podatke ispuniti značenjem i obogatiti', a ključno je bilo i 'poniranje u Držićevo djelo'. To je možda bio lakši dio za Paljetka, koji bi i probuđen usred noći mogao odgovoriti na svako pitanje o Držiću na koje postoji odgovor, a sigurno i na nekoliko njih za koje odgovora prije nije bilo. Izazov je bio reinterpretirati pojedine trenutke Držićeva života, poput tzv. urotničkih pisama, te im dati dosad neslućeno značenje, što je Paljetku uspjelo, ako je vjerovati promotorima knjige.

Oni su u ovom slučaju bili dvojica akademika, Pavao Pavličić i Tonko Maroević, te urednik 'Marina' Velimir Visković. Potonji se prvo prisjetio da mu je Paljetak donio veliku kutiju papira, što je kod Viskovića izazvalo određenu nervozu, no čitanje rukopisa ga je iste u potpunosti oslobodilo. 'Marin' je, smatra njegov urednik, 'roman o Držiću, koji je i danas aktualan autor, jer svaka nova generacija upisuje svoje interpretacije. Priča vrlo blisko prati Držićev život te nudi autentičnu biografiju, ali je istovremeno i prikaz renesansnog doba, života jednoga grada i njegovih različitih društvenih slojeva'. Za Viskovića je važno i to što Paljetkov roman 'produbljuje Držićev lik' te pokazuje razumijevanje za činjenicu da 'Držić talentom nadmašuje svoju sredinu, ali se to ne vidi na društvenoj ljestvici te se velikog umjetnika odbacuje'.

Tonko Maroević je istaknuo jednu od najvažnijih stvari u vezi 'Marina', a to je da je 'pisan u trajnom prezentu, čime se dobiva živa slika vremena'. To svakako pomaže i brzom tempu romana, kroz čija se dva toma prolazi prilično brzo. Maroevića je posebno oduševila 'virtuozna transplantacija Držićevih pjesama i drama u tkivo romana', pa zaključuje da je Luko Paljetak 'odgovorio na izazov koji Držić predstavlja'.

O tome kako se danas većinski percipira Držića, govorio je Pavao Pavličić: 'On ima neku vrstu povlaštenog mjesta u književnom proučavanju, jer ga se tumači uvijek uz njegovu biografiju. Tako se i ozloglašena urotnička pisma čitaju kao apoteoza Držićeve književnosti, a riječ je bila o političkom sukobu.' U 'Marinu' je zato zanimljiv 'naglasak na izvanjskoj akciji, opisima što likovi govore i čine, sve se događa vrlo brzo i u neku ruku podsjeća na filmski scenarij', rekao je Pavličić.

Možda je to izazov domaćim filmašima za snimanje miniserije po 'Marinu'? Doduše, Držića se prije koju godinu dohvatio Veljko Bulajić, snimivši film koje ne spada ni u kategoriju 'toliko loš da je dobar', pa je pitanje koji bi se hrvatski autor mogao pozabaviti ekranizacijom 'Marina', a da pritom pokaže barem pola Držićeva talenta za svoju umjetnost. Pitanje je, naravno, retoričko.