Konstatacijom da je knjiga o kruhu u Hrvatskoj prošla nezapaženo – dijelom zbog reputacije samog autora, koji u službenim hrvatskim kulturnim krugovima baš i nije omiljen, a dijelom i zato što se u Hrvatskoj o knjigama više i nema gdje pisati – Miljenko Jergović se požalio da je Zagreb jedina metropola u Europi u kojoj se ne tiska ni jedna novina koja ima stranice kulture. 'Stoga ne čudi što je knjiga 'Kruh naš' prošla bez odjeka u javnosti, iako se radi o važnoj, izazovnoj i nezaobilaznoj temi, pa prema tome i knjizi', rekao je Jergović, napominjući da je knjigu o kruhu – općoj i sveprisutnoj, gotovo konstitucijskoj temi naše civilizacije – napisati teško, opasno, a istovremeno izazovno i veličanstveno.

Predrag Matvejević napisao je malu povijest kruha u našoj civilizaciji i onima koje se na nju reflektiraju, a pokušao je ponešto reći i o simbolici kruha. Riječ kruh jedna je od najupotrebljavanijih riječi – sve počinje i završava kruhom – kao da je kruh jedini razlog našeg života. 'Ovom knjigom Matvejević nagovještava neke od razloga zbog čega je to tako', zaključio je Jergović, između ostalog ističući Matvejevićevu tezu: 'Kod sirotinje se jede najbolji, najukusniji kruh!' kao pravilo svih pravila.

Autor je rekao da je ideja za knjigu o kruhu čučala u njemu desetljećima, a temeljno uporište je našla u gladi zatočenika u koncentracijskim logorima: 'O kruhu sam slušao još kao dječak, moj otac je 1942/43. poslan na prinudni rad u sjevernu Njemačku, gdje je bio željan kruha, a do smrti nije zaboravio protestantskog svećenika koji je izmučene i izgladnjele logoraše pozvao u svoju kuću i ponudio kruhom i vinom.' Kada je pored naše kuće 1945. prolazila kolona zarobljenih Nijemaca, otac me poslao da (skriven ispod košulje) odnesem Nijemcima kruh. Kad sam ga kriomice pružio jednom mladom, plavokosom mladiću – on se rasplakao. U Odesi sam sedamdesetih godina posjetio obitelj mog oca, s kojom je izgubio svaki kontakt i doznao da mi je stric umro u gulagu – gladan kruha…'

Matvejević je knjigu pisao živeći u inozemstvu 'između azila i egzila', jer svoje se zemlje nije želio odreći, a ipak ju je dobrovoljno napustio ne slažući se s politikom devedesetih godina, a kada je istraživao tekstove o kruhu, putovao je svijetom, pohodio biblioteke i svoja saznanja objedinio u knjizi.

Bogata rasprava koje je uslijedila dovela je pisce do razgovora o rasističkoj i za Europu neprihvatljivoj politici Nicolasa Sarkozya prema Romima koji su Matvejeviću dali možda i najbolje stranice ove knjige nadahnutim mislima poput one romske poslovice da bi crkve i sudnice bile praznije da u svijetu ima više kruha.

Nakon Matvejevićeva proslavljena 'Mediteranskog brevijara', i 'Kruh naš' počinje svoju međunarodnu avanturu pa je ovih dana ugledni talijanski izdavač 'Garzanti', objavio Matvejevićev 'Pane nostro' u prijevodu Silvija Ferrarija.