Kada smo dogovarali ovaj intervju, spomenuli ste kako upravo dovršavate književnu turneju. Kako iz perspektive autora izgleda taj 'book tour', je li to za Vas obaveza koju morate odraditi ili uživate u tome?

Vanjski svijet je za mene, kao možda za svakog pisca i umjetnika, uvijek vezan s konfliktom koji može biti i kreativan i naporan. S jedne strane je lijepo putovati, biti u dodiru s ljudima koji se zanimaju za estetičke procese u jeziku, a s druge uvijek tražim tišinu. To je za mene vječni konflikt koji ne osjećam dok se nalazim u stvaralačkoj dimenziji i dok pišem svoje knjige. Kao za sve u životu, uvijek ni treba vremena. Kad sam na putu dan za danom, pomalo taj put postaje važan i svi detalji, svaka scena, svaki dodir s ritmom života je važan. Vanjski svijet mi je potreban za balans izraza.

Vaš roman 'Balada o zvjezdanom moru' ima vrlo poetičan naslov. No u njemačkom originalu naslov glasi 'Das Gedaechtnis der Libellen'. Što Vam znači jedan, a što drugi naslov?

Oba naslova lijepo pokazuju posebnu melodioznost tih jezika, nekada u prijevodu treba napraviti veći korak prema ritmu ideje koja stoji iza jednog romana. A to je na hrvatskom jako lijepo riješeno, jer je roman baš i neka vrsta balade, velika unutarnja pjesma otpjevana u momentu rastanka koji postaje tišina.

Corto Malteze poznatog strip-autora Huga Pratta predstavlja važan motiv u romanu. Jeste li ljubiteljica stripova, otkud fascinacija Cortom Maltezeom?

Corto Malteze ima poseban izraz i jako je fascinantan, a meni je zanimljivo da ga Nijemci skoro i ne poznaju dok Francuzi i Talijani odmah imaju tu referencu u glavi - možda zbog načina života koji Hugo Pratt pokazuje. Nisam baš ljubiteljica stripova, ali Corto Maltese je iznimka, jer je arhetip putnika - a to je moja vječna tema.

U knjizi ste spojili dvoje ljudi iz bivše Jugoslavije. Zašto ste se odlučili tako odrediti porijeklo likova, jesu li ljubavnici 'Balade o zvjezdanom moru' mogli biti, recimo, Šveđanka i Francuz? Nose li jedna Dalmatinka i jedan Sarajlija drugu vrstu emocionalnosti sa sobom?

Ljubavnici su ljubavnici, to je u prvom koraku njihov identitet; tek onda su nešto drugo - a to drugo je vezano uz njihov život, njihovu biografiju, uz sve kolektivne i osobne priče koje mi ljudi sebi pričamo dok živimo. Možda je baš to i definicija života: mi živimo jer pričamo. Dobro poznajem unutarnji svijet ljudi iz naših krajeva, zbog toga mi je lakše i sasvim prirodno pisati o tome to poznajem. Ima u mojim knjigama i Francuza i Nijemaca, ali, eto, ima i naših ljudi, to mi je potrebno, ali ne zbog emocionalnosti, nego zbog iskustva tog mentaliteta. Nisu ljudi s Balkana senzibilniji ili nježniji; to je bajka koju ljudi sebi rado ponavljaju. Možda nekada imaju više snage za veće odluke, što je vezano uz odlaske i dolaske koji u našem svijetu postaju sve više i više normalni.

Vaša junakinja Nadežda zapravo se nalazi u ljubavnoj vezi koja nije sretna niti doista ima budućnost. Zašto je Nadeždina ljubav za oženjenog Iliju tako snažna, zbog čega se ona tu žrtvuje?

Ljubav je tako snažna jer je simbol granice; svaka ljubav otvara nova vrata, ali i postavlja nove granice, svako 'ja' je u ljubavi limitirano i samo osobe koje su spremne otkriti svoju ličnost mogu ostvariti onu pravu ljubav koja ništa ne traži. Ilija još nešto traži, dok Nadežda shvaća da se za nju radi o svemu - o životu i o smrti, o lucidnosti i o sreći, o mraku i o svjetlu. Ta ljubav nije samo romantična, ona je eksplozija, metafizički vulkan; činjenica da je Ilija oženjen nije toliko važna koliko je granica u njihovoj vezi. Ta je ljubavna veza limitirana, transformacija je važnija, nego neka slika sreće. Nadežda to dobro shvaća, gleda i traži već vrata iza bola, iza te granice koja je vodi do unutarnje pjesme. Također, ova je knjiga hommageAndréu Bretonu i njegovu romanu 'Nadja' u kojem žena koja voli odlazi u ludnicu. Nadežda poznaju priču Nadje i odlučuje se ići u život; to je košta više snage nego ludnica. I to je za mene ovaj roman: za pravu sreću čovjek treba više snage nego za strah i za suze, strah je još daleko udaljen od granice o kojoj pričam, strah je zatvor i ludnica u jednom, a većina ljudi se samovoljno nalazi baš tu. Moja junakinja pak samovoljno ide u nepoznato, u pravi život. Taj prostor se ne može objasniti, on se samo može živjeti. Ljubavna priča u svemu je tome katalizator.

U romanu prođete skoro cijelu Europu, od Amsterdama do Splita. Gdje se osjećate da ste kod kuće, da ste doma, je li to Berlin, Hrvatska ili pak cijela Europa?

Doma sam tamo gdje su ljudi koje volim, a to je prvo u Berlinu, onda i u Dalmaciji, a nekada i u Zagrebu, no kako mi je život prošao i kroz Francusku, Španjolsku, Ameriku, imam i tamo svoje omiljene osobe, moja draga osobna svjetla - tako da mi je dom gdje je radost i duhovna povezanost.

U zbirci priča 'Tito je mrtav' opisali ste odrastanje u malom dalmatinskom selu. Jesu li se ta mjesta u međuvremenu promijenila, čini li Vam se, kad ste u Hrvatskoj, da ste došli u nešto poznato i blisko ili u nešto što Vam je u međuvremenu postalo strano?

Da, mjesta su se promijenila, ali mentalitet ljudi je još uvijek isti, priroda se nije promijenila, ona je za konstantno ogledalo ljudi, jer kroz nju i njenu ljepotu vidim destrukciju, ali i snagu. U našim krajevima postoji neka vrsta čudnog fatalizma, jer ljudi misle da ništa ne mogu promijeniti. Ali samo pojedinac mijenja svijet u kojemu živi, ta alkemija nije samo apstraktna niti samo poetična, ta alkemija unutarnjeg svijeta je konkretna koliko je i važna - treba ono što osjećamo na neki način materijalizirati, a to se ne može kukanjem, nego samo  konstruktivnim djelovanjem. U našim krajevima ljudi se više koncentriraju na svijet koji vide i misle da im je određen. A to nije tako! Ništa nije određeno, sve se mijenja ako se mi mijenjamo.

Suvremena njemačka književnost ima nekoliko odličnih autora s prostora bivše Jugoslavije, poput Vas, Saše Stanišića, Nicola Ljubića... Osjećate li se ponekad kao 'Auslaender' u njemačkoj književnosti, koliko Vašu percepciju među čitateljima i kritikom određuje Vaše nenjemačko ime?

Svaki čovjek je stranac na ovom planetu. Ja formalno gledano jesam stranac u Njemačkoj, ali po svemu što znam o životu ne želim biti identična s nečim. Ja sam po prirodi promatrač, volim gledati stvari sa strane. Tako se vide svi detalji, sitnice - one su važne, odlučuju o svemu. To Dostojevski lijepo kaže, sitnice pokvare sve. Ali sitnice i grade sve, sitnice su kao koraci koji vas konačno vode do cilja, a svaki korak je važan, jer pokazuje naš osobni način hodanja. Obratite pozornost na način na koji hodate - to je roman bez kraja!

Kako iz Vaše perspektive izgleda ulazak Hrvatske u Europsku uniju i ta prva godina? Koliko se uopće u njemačkoj javnosti percipira postojanje nove, 28. članice EU-a?

Da je Hrvatska u Europskoj uniji, to se itekako primijetilo u Njemačkoj. Za mene osobno taj je moment bio jako lijep, konkretan, ali i simboličan. Mislim da je dobro spajati svijet, a ne razdvajati ga. Mi živimo u eri u kojoj se sve odlučuje za čovječanstvo, a mi spavamo! Imamo izbor sinteze ili destrukcije. Za sintezu treba više snage, više svijesti i uma, više zrelosti u duhu. To su skoro nevidljive revolucije u kojima danas živimo, a koje ne primjećujemo.