Damira Agičića teško je uhvatiti. Ovaj agilni povjesničar, rođen 1963. godine u Davoru, redoviti je profesor Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Premda rad sa studentima nipošto nije za podcijeniti, njegova je misija znatno šireg opsega, pogotovo ako se govori o popularizaciji povijesne znanosti. Zajedno sa suprugom Magadalenom Najbar-Agičić je prije više od 20 godina pokrenuo izdavačku kuću Srednja Europa, specijaliziranu za povijesnu knjigu u najširem smislu, pri kojoj je izdan nepregledan niz izuzetno važnih knjiga za svakoga tko je studirao povijest ili je povijesni entuzijast. Također je pokrenuo najvažniji portal posvećen hrvatskoj i susjednim historiografijama - Historiografija.hr, nezaobilazno mjesto za svakoga tko želi pratiti zbivanja u tom svijetu. Povod ovom razgovoru bilo je deseto izdanje Kliofesta, festivala koji "tjera" povjesničare da izađu iz svojih kabineta i suoče se sa zainteresiranom javnošću. S Agičićem smo popričali o tome što ga je nagnalo da pokrene festival povijesti, najznačajnim trenucima u 10 godina postojanja festivala, nesigurnom svijetu nakladništva i o perspektivi humanistike u eri tzv. "STEM revolucije". Ispočetka suzdržan, profesor se do kraja našeg polusatnog razgovora opustio i ponudio neke zanimljive uvide.

Povod ovom razgovoru deseto je izdanje Kliofesta. Što vas je potaknulo da pokrenete festival povijesti?

- Prije desetak godina bio sam u Krakovu na jednoj konferenciji, gdje se održavao sajam povijesne knjige, a bio sam i čest gost sajma knjige u Puli. Također je bilo povika izdavača izdavača i šire javnosti kako nedostaje nekakav festival, odnosno promotivni događaj za povijesne znanosti. Onda smo u jednom užem krugu prijatelja osmislili festival povijesne knjige, ali ne samo povijesti, nego i arheologije, etnologije, povijesti umjetnosti i drugih povijesnih znanosti. Ideja je bila da se prodajna izložba knjiga poprati okruglim stolovima, promocijama knjiga, tribinama i prikladnim izložbama.

Vrijedi pozdraviti izlazak povjesničara iz tzv. "bjelokosne kule", odnosno pokušaj popularizacije povijesne znanosti, pogotovo jer to radite s mjerom. S kakvim se izazovima susrećete?

- Povjesničari često izlaze iz svojih kabineta, predstavljaju knjige i sudjeluju na konferencijama, ali predstavljanja izdanja su u organizaciji nakladnika, a konferencije su za užu stručnu javnost. Ovdje smo htjeli napraviti iskorak, u smislu da se koncentrira veći broj promocija, da se organizira niz okruglih stolova o temama koje su kontroverzne i zanimljive. Ponekad možda nismo pogodili – nekad stvari ostanu zanimljive samo užoj javnosti. Nastojimo privući širu javnost i mlađe ljude, prvenstveno studente.

Postoji li opasnost u festivalizaciji kulture, odnosno u festivalizaciji nekad suviše ozbiljne znanosti?

- Uvijek postoji opasnost da se nešto trivijalizira, ali mi program nastojimo oblikovati tako da postoji nekoliko događanja koji su smisleno povezani, da se okupe svi ljudi koji se bave nekom temom. Mislim da smo u tih 10 godina uspjeli osigurati interes šire stručne javnosti, no još uvijek nedostaje šira kulturna javnost. Nadam se da će uz pomoć medija – tiskanih, portala i televizije – i šira publika čuti kako se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, na polovici svibnja, nekoliko dana održava sajam povijesne knjige. Znam se u posljednje vrijeme našaliti da imamo mali, proljetni Interliber povijesne knjige. Dakle, radi se o jednom sajmu na kojem niz izdavača pokazuje i, naravno, s popustima prodaje svoja povijesna izdanja.

Možete li izdvojiti neke značajne trenutke prvih 10 godina festivala?

- 2019. godine smo prvi puta iskoračili na dvije pozornice. Dakle, ponestalo je prostora na onoj glavnoj, dotadašnjoj pozornici. Pandemijska godina nas je skoro zaustavila, ali smo uspjeli organizirati virtualni Kliofest. 2021. godine smo imali tzv. "hibridne uvjete", u čemu nam je pomoglo Sveučilište VERN – bilo je bitno održati kontinuitet. Na tom je izdanju bila jedna značajna konferencija o revizionizmu u povijesti i o reviziji povijesti, na kojoj su sudjelovali povjesničari iz regije i šire. Razgovarali su o tome što je povijesni revizionizam a što revizija povijesti. Često se u javnosti zna isticati kako je povijest u biti revizionistička znanost, sa čime se ne bih složio. Naravno da su rezultati istraživanja podložni reviziji i novom pogledu; svaka generacija ima svoj, novi pogled. Zato danas postoje i povjesničari koji istražuju Francusku revoluciju, o kojoj se sve zna, ali svaka nova generacija postavlja nova pitanja. Imali smo svojedobno jednu značajnu raspravu o hrvatskoj historiografiji, o prošlosti i aktualnom trenutku naše znanosti. Imali smo rasprave o emocijama u povijesti. Otvarali smo neke nove teme, kao što smo i na ovogodišnjem Kliofestu imali značajnu raspravu o intelektualnoj povijesti žena.

Kako gledate na manifestacije tzv. "oživljene povijesti"?

- Mi smo imali volontere odjevene u kostime iz nekog starijeg razdoblja, što je efektno i privlačno kamerama, ali ako me pitate za manifestacije oživljene povijesti u turističke svrhe, smatram da je to u redu dok se ne iskrivljuje povijesne činjenice. Loše je ako se uljepšava povijesna zbilja. Možda te manifestacije mogu privući širu javnost, da pojedinac uzme neku povijesnu knjigu o tom događaju.

Više od 20 godina aktivni ste kao nakladnik sa svojom kućom Srednja Europa, pri kojoj ste izdali mnoge nezaobilazne, stručne knjige. Kako je ploviti nesigurnim morima izdavaštva?

- Kad sam s time počinjao, imao sam već nekoliko godina uredničkog iskustva u jednoj velikoj nakladničkoj kući. Predlagao sam vlasniku da krenemo s izdanjima važnih povijesnih knjiga za koje sam smatrao da mogu biti korisne mojim studentima i široj javnosti, ali u tom času nije bilo razumijevanja. Kako sam uspio s jednim prijateljima, koji je kretao u to nemirno more nakladništva, objaviti svoju disertaciju, pomislio sam da je to možda moguće. Važan poticaj dala mi je poljska ambasada, odnosno tadašnji veleposlanik, koji je veoma aktivno radio na promociji Poljske. Supruga i ja smo preveli jednu važnu knjigu o pola stoljeća povijesti Poljske, od 1939. do 1989. godine, pri čemu je bilo problema, barem što se tiče objavljivanja. Predložili smo da knjigu objavimo mi koji smo tek osnovali tvrtku, u suradnji s tim velikim nakladnikom, što smo ostvarili. Krenuli smo s prijevodima važnih poljskih i zapadnih autora, a nakon nekoliko godina su se počeli javljati mlađe kolegice i kolege sa svojim magisterijima i doktoratima. Poslije smo osmislili ozbiljniji program, gdje sami potičemo autore da nešto napišu. I dalje vodimo računa o prijevodima, ali je to uvijek teško – treba osigurati i autorska prava i prevoditelja, ali i sve drugo što ide uz proizvodnju knjige. Prije nekoliko godina smo također pokrenuli program dječje knjige, no nastojimo da to budu povijesna izdanja.

Kako komentirate novi model otkupa knjiga za narodne knjižnice?

- Novi model otkupa je u eksperimentalnoj fazi. Svoje strahove sam izrazio prije njegova pokretanja; moguće je da bude loše za manje i srednje nakladnike. Ključna stvar je ta da više ne postoji središnji, centralizirani otkup, nego se on prebacuje na same korisnike, na knjižnice. Pružimo sad priliku da to krene. Nedavno su bili rezultati prvoga kruga, a ja mogu izraziti zadovoljstvo, konkretno svoje tvrtke Srednja Europa, što se naših osam izdanja našlo na B listi. Ne znamo što to znači, ali ćemo vidjeti za nekoliko tjedana kada nam stignu narudžbe knjižnica, kada ću biti pametniji i moći reći više. Možda se dogodi da stvar krene.

Nedavno ste pokrenuli ediciju "Pisci hrvatske povijesti". Koja ideja stoji iza tog ambicioznog niza knjiga?

- Hrvatski povjesničari književnosti već desetljećima imaju ediciju "Pet stoljeća hrvatske književnosti". Hrvatska historiografija je bitno mlađa – znanstvena histioriografija počinje u drugoj polovici 19. stoljeća. Ideja je bila da se pokuša predstaviti neke od najvažnijih povjesničara preko njihovih biografija, bibliografija i izabranih radova široj javnosti. To mi je isto bilo važno zato što sam kroz rad i razgovore sa studentima shvatio da mnogi ne znaju tko je bio, primjerice, Ljubo Boban, čovjek koji je od šezdesetih do devedesetih formativno utjecao na brojne nas koji se bavimo suvremenom poviješću i koji je pružio jedan veoma značajan doprinos hrvatskoj historiografiji i široj kulturnoj sceni. To je projekt koji nadilazi mogućnosti malog nakladnika poput Srednje Europe, ali ćemo vidjeti što možemo u suradnji s nekim institucijama ili udrugama, da se to nastavi. U posljednjih smo nekoliko godina radili konferencije o istaknutim povjesničarima poput Jaroslava Šidaka, Nade Klaić, Ferde Šišića i Josipa Matasovića. Još uvijek na tome radimo, vidjet ćemo hoće li oni biti sljedeći.

Osnivač ste i portala historiografija.hr, središnjeg mjesta za sve zainteresirane povjesničare. Zašto je važno imati takav portal?

- Portal je počeo prije petnaestak godina u okviru jednog znanstvenog projekta, u smislu da bude most ili poveznica između povjesničara u Hrvatskoj i šire. Veoma mi je drago što to moj kolega Branimir Janković radi izvrsno, koji svaki dan stavlja neku novu informaciju, koji brojne informacije i uobličava pa daje tematske blokove. On je to razvio i dalje – objavljuju se širi tekstovi, prikazi knjiga i polemički tekstovi. Mislim da je ta stranica prepoznata kao važan element informiranja ne samo povjesničara, nego i šire kulturne javnosti, svih koje žele saznati što se događa u Hrvatskoj, u susjednim historiografijama ili u znanostima koje obrađuju naše područje.

Dugogodišnji ste profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta. Što mislite, je li humanistika ugrožena od strane tzv. "STEM revolucije"?

- Možemo vidjeti u Europi i svijetu tu mantru o STEM-u, tu opsjednutost. Iako mi se čini da se kod nas i dalje vodi dovoljno računa, a duboko se nadam da će se to nastaviti, da se zadrži humanističke znanosti, da se to dalje razvija ili makar održi – to je ključno. Humanističko područje se možda nekome može činiti nevažnim – imao sam prilike čuti od nekih ministara; "Ah, vi humanisti, sve je u tabletima i laptopima…". Ne, nije! STEM područje je važno, tehnologija je važna, ali humanistička znanost pruža nešto što je dugotrajno, što se sporo izgrađuje. Svaka vlast bi trebala voditi računa da nije jednostavno stvoriti i zadržati humanističkog znanstvenika. Primjerice, prije puno godina je spomenuti akademik Boban imao ideju da mi na Filozofskom fakultetu moramo stvoriti nekoga tko bi se bavio suvremenom hrvatskom poviješću, Domovinskim ratom i suvremenom Hrvatskom. Nažalost nismo to tada uspjeli učiniti, a nismo uspjeli ni kasnije. On je tada govorio da izgradnja osobe koje će se baviti tako važnim problemima traje šest, sedam ili osam godina. Dakle, treba se puno dulje ulagati da bi se nešto vratilo, a to je onda dragocjeno i važno, jer onda ti ljudi mogu objašnjavati našu situaciju. I u školskom se sustavu mnogo toga izmijenilo, smanjuje se satnica povijesti, praktički se prestalo predavati klasične jezike i interes za klasične jezike je nikakav, što je šteta. Te stvari su važne za duhovno očuvanje nacije, barem mi se tako čini.