Uoči praizvedbe novog teksta Mate Matišića 'Ljudi od voska', o čemu je Matišić govorio za tportal, razgovarali smo s glumcem Damirom Markovinom koji u trećem dijelu tog dramskog triptiha 'Ispod perike' igra odvjetnika Marijana, starog prijatelja i kolegu glazbenika iz benda glavnog lika - pisca i glazbenika Viktora. Premijera je najavljena za 30. prosinca u zagrebačkom HNK-u.

Publika Damira Markovinu pamti po ulogama u sapunicama i TV serijama poput 'Villa Maria' i 'Larin izbor' te filmovima kao što je 'Je li jasno, prijatelju', međutim taj se elokventni glumac, poznat po angažiranom pristupu životu, dokazao i na kazališnim daskama u matičnom HNK-u u Zagrebu.

Zadnje dvije godine gledamo ga kao Šefa Redaktora u 'Vučjaku' Ivice Buljana, Demetra Stanzidesa u 'Dalekoj zemlji' i u autorskom projektu Bobe Jelčića 'Na kraju tjedna' u kojima je pokazao svoj raskošni talent. Inače, Markovina potječe s Korčule gdje provodi ljeta, svira klarinet i saksofon, a zadnjih godina okušao se i kao scenarist i producent u filmskoj industriji.

Kako vas se dojmio novi tekst dramatičara Mate Matišića 'Ljudi od voska', poznatog po crnom humoru i satiričnom prikazu hrvatske stvarnosti?

Obožavam ga. I tekst i autora, kojeg smatram jednim od najvrsnijih scenarista i dramskih pisaca regije. Matišić ima unikatan talent za istinito, beskompromisno i točno dijagnosticiranje neuralgičnih točaka hrvatskog tranzicijskog društva i jako dobro zna u njih uprijeti prstom. To kod pisca cijenim iznad svega. Veliko mi je zadovoljstvo biti dio autorske ekipe koja će praizvesti ovo Matino djelo. Sviđa mi se njegov stil pisanja, način na koji u isto vrijeme voli svoje likove i ne prašta im ništa, nijednu slabost i bez imalo milosti ih demaskira pred publikom. Naročito mi je u ovom tekstu izniman način na koji se poigrava autobiografskim elementima i odvodi ih u fantastičan autorski konstrukt s neočekivanom pirandellovskom notom, nasuprot očekivanom dokumentarizmu. Mislim da je to sjajna drama, sa svakom novom probom je sve više cijenim.

Jeste li taj Matišićev tekst doživjeli i kao kritiku današnje situacije u Hrvatskoj?

Apsolutno. Matišićev tekst je triptih, a redatelj Janusz Kica dijelove i stilski odvaja. Ta tri dijela spaja glavni lik Viktora, dramskog pisca i bivše rock zvijezde. Prva se priča događa u njegovoj kući u Zagrebu, drugi dio odvija se u njegovom zavičaju, koji je simbol svakog hrvatskog pograničnog heartlanda, dok je treća priča smještena u reprezentativnom zagrebačkom društvu. Vezivni element svih triju dijelova, osim glavnog lika, sigurno je odnos između roditelja i potomaka, odnosno pitanje roditeljstva općenito. Zapitate se koji je moj odnos prema nekom mom mogućem, slučajnom, neželjenom potomku? Kakvu prtljagu nam daju obitelj i mala mjesta iz kojih potječemo i koliko je dugo moramo nositi? Kako uopće funkcioniraju te male, provincijske, feudalne autokracije? Kako preživjeti u naizgled savršeno uređenom, metropolitanski sofisticiranom, reklo bi se boljem posttranzicijskom zagrebačkom društvu, sa svom moralnom prazninom koju skriva renovirana fasada.

Igrate ulogu odvjetnika Marijana u trećem dijelu Matišićeva komada 'Pod perikom'. Kakav je to lik?

Lik odvjetnika Marijana pojavljuje se prvo kao stari prijatelj i kolega glazbenik iz benda u kojem je Viktor svirao u mladosti, a u trećem dijelu zamišljen je kao Viktorov sada odvjetnik i pravni savjetnik, ali i svjedok njegova života. Napisan je kao jedan lik, ali ga je redatelj Janusz Kica podvojio na dvije ličnosti, tako da u prvom dijelu jedan njegov karakter igra Ivan Jončić, a sasvim drukčiji lik Marijana igram ja u trećoj priči.

S tim razdvajanjem na dva lika dobili smo zanimljiv socijalni komentar, ali i dozu bizarnosti i paranoje što će publika, nadam se, prepoznati.

Markovina u društvu redatelja Ivice Buljana i glumca Nikše Kušelja

Najšira publika vas najviše pamti po ulozi Luke Pongraca u prvoj hrvatskoj sapunici 'Villa Maria', zatim po roli u kriminalističkoj seriji 'Balkan Inc' te u filmovima poput 'Je li jasno, prijatelju', no manje se zna da ste igrali Horacija, kasnije i Polonija u 'Hamletu' te naslovnu ulogu u 'Faustu' u režiji poznatog bosanskog redatelja i profesora Harisa Pašovića. Tko ili što je najviše utjecalo na vaše formiranje kao umjetnika?

Ja sam jedan od sljedbenika kultne predstave 'Magic & Loss' Eduarda Milera u ZKM-u početkom 1990-ih, koja je obilježila početak mog kazališnog puta, točnije, dovela je do odluke da je to moj profesionalni put. Ta je predstava meni bila jako važna, točna i estetski beskompromisna, strašno je precizno pogodila tadašnji Zeitgeist grada u koji sam upravo doselio. Ticala me se. Kao i 'Velika magija' Paola Magellija, 'Let iznad kukavičjeg gnijezda' Mustafe Nadarevića u Gavelli, 'Tit Andronik' Neni Delmestre u Francuskom paviljonu, 'Turistički vodič' Bobe Jelčića, itd. Taj kazališni svijet devedesetih, dimenzija iluzije u koju sam mogao uskočiti i izgubiti se, bilo je to za mene kao ratnog izbjeglicu iz Mostara strašno važno. Na mene su jako utjecali i moji profesori s Akademije Neva Rošić i Tonko Lonza, zatim Ivica Boban, kao i Alma Prica i Sven Medvešek, koji su u to vrijeme bili asistenti na mojoj klasi. Bobo Jelčić je iznimno važan za moj kazališni razvoj.

Smatram da su njegove predstave i filmovi promijenili paradigmu kazališne umjetnosti u Hrvatskoj i regiji. Uživao sam beskrajno prošle sezone u procesu stvaranja predstave 'Na kraju tjedna' u HNK-u. Jako mi je bilo važno proći takav induktivan, iznimno specifičan kreativni proces koji glumca, performera tretira kao ravnopravnog suautora predstave. Tu je, naravno, i Haris Pašović s kojim sam u Sarajevu radio meni jako važne i drage predstave, 'Hamleta' i 'Fausta', zatim autori koje dugo slušam, pratim i otkrivam, ali i oni koje otkrivam svakodnevno, kao što su Let3, Sajko, Buljan, TBF, Pešut, Karakaš, Ivančić, Dežulović, Jušić itd. Trenutno sam potpuno fasciniran estetikom Maren Ade i njenim fantastičnim filmom 'Toni Erdmann'.

Proveli ste neko vrijeme i na usavršavanju kod velikog redatelja Roberta Wilsona u njegovu Watermill Centeru na Long Islandu. Kako vas se dojmio Wilson, poznat po pomicanju granica u kazalištu?

Rad s njim bilo je fantastično iskustvo i smatram ga privilegijom. Gledati kako Wilson stvara projekte od nule, od crte na papiru do gotovih predstava koje su kasnije imale premijeru u Comedie-Francaise ili Berliner Ensembleu, to umjetnika stavi u neku zonu u kojoj je apsolutno sve moguće. Pa i to da se javiš Tomu Waitsu na telefon. Mislim da je to iskustvo presudno utjecalo na nivo hrabrosti u mom životu, na svaki mogući način. Wilson je iznimno posvećen, zahtjevan, okrutno precizan i zahtijeva milimetarski točnu izvedbu, a s druge strane je jedan od najduhovitijih ljudi s kojima sam ikada imao priliku raditi. Takav je i jezik koji koristi u svojim predstavama. Ako performer može prakticirati tu vrstu discipline i požrtvovnosti i prihvatiti njen smisao, onda će mu rad s Wilsonom biti vrlo pozitivno i ugodno iskustvo.

Snimili ste nekoliko filmova, a nedavno ste od HAVC-a dobili novac za svoj prvi dugometražni dokumentarni film 'Borac' o korčulanskoj brodogradnji. I hoće li to biti vaš scenaristički i redateljski debi?

Teme koje me žuljaju već dulje pokušavam pretočiti u scenarije, a nadam se da će ovo biti i moj redateljski debi. Prije šest godina napisao sam prvi scenarij za kratki igrani film 'Romkom', u kojem sam se bavio iskustvom glumca u sapunici kao eksploatacijskom žanru i publike aktera. Film je režirao Zvonimir Rumboldt i tim filmom uspjeli smo doći do filmskog festivala u Montrealu 2012. To iskustvo me i dovelo do producentskog tima filma Ivone Juke, kasnije i serije, 'Ti mene nosiš', a s druge strane kamere radio sam i neke druge filmske projekte, najčešće u producentskom timu. U filmu 'Borac' bavim se borbom svog oca, umirovljenog profesora brodogradnje na splitskom FESB-u, da spasi dalmatinsku maritimnu baštinu i dokumentira brodograđevnu industriju, u nekom prošlom vremenu iznimno važnu za Dalmaciju, pogotovo za moj otok Korčulu koja je danas gotovo potpuno zaboravljena.

Damir Markovina s ekipom filma Ivone Juka

Mislim da tu priču o čovjeku koji ulaže nevjerojatan napor i materijalna sredstva da izbavi od propasti i restaurira jednu staru, tuđu barku, samo zato što je smatra prekrasnom i važnom, vrijedi ispričati filmskim jezikom. Osim njegove strasti prema onome što smatra svojom baštinom i svojim testamentom, nastojim također preispitati svoj odnos s njim i neke njegove životne i političke izbore. Želim jednom svijetu koji jako dobro poznajem, a koji će za mog života pojesti monokultura turizma i gentrifikacija, dati lice i glas.

Dolazili ste na skupove Kulturnjaka 2016., a prije toga ste preko Youtubea s nekoliko drugih umjetnika pozvali građane da izađu na referendum o braku i izjasne se protiv. A sad je vaš brat povjesničar Dragan Markovina osnovao Novu ljevicu. Koji je vaš svjetonazor?

Dosta je jasno iz svega što ste nabrojali: ja sam primarno građanski orijentiran, na osnovnoj političkoj skali na lijevom spektru, liberalnih nazora u odnosu na osobna prava, vjerujem u načela bratstva i slobode, u građansku jednakopravnost neovisno o spolnim, nacionalnim i inim oznakama, svakako u ideju pravednijeg društva i borbu za njega koja traje od Francuske revolucije do danas. To su principi na kojima je osnovana i Nova ljevica. Moj je odabir da u društvu u kojem živim uzimam aktivnu ulogu i da te principe prakticiram i pokušam ih zastupati i promovirati koliko god je u mojoj moći pa se i nastojim uključiti u sve građanske inicijative koje se bore protiv poništenja nasljeđa modernizma, protiv neokonzervativizma, klerikalizacije društva i svih tendencija koje zastupaju kulturu straha, a kojoj smo imali prilike svjedočiti zadnjih godinu dana, osobito u resoru prethodnog ministra kulture.

Smatrate li da se umjetnici i intelektualci trebaju angažirati u javnosti kao građanski ili politički aktivisti? Pitam zato što neki umjetnici i intelektualci smatraju, ili to samo izjavljuju u javnosti, da ih ne zanima javni angažman nego samo njihova umjetnost.

Svatko ima pravo na mišljenje i estetiku, umjetnost je jedna jako demokratična stvar. Osobno nisam prijatelj ideje umjetnika kao profesionalnih političara, barem do sada s tim nismo imali previše sreće, ali mi nije jasna ni ideja javnog djelovanja, što umjetnost, naročito kazalište svakako jest, bez jasnog stava o tome što je javnost. Umjetnost bez javnog angažmana, koja ne uvažava kontekst društva i vremena u kojem nastaje, smatram prilično nezanimljivom.

U principu, mislim da je jako teško stvoriti umjetničko djelo bez komentara. Primjerice, u HNK-u smo počeli s probama za novi projekt – Shakespeareovu 'Zimsku priču' s engleskom redateljicom Polly Findlay, i svaki dan na probi procesuiram tekst kroz prizmu nekoga tko živi 2016. u Zagrebu, iako je drama napisana 1610. godine. Smatram da bi svaki drugačiji pristup od kazališta pravio zatvorenu formu, nekakav bizarni Institut za lijepo govorenje, povijesni muzej dramskih tekstova, šareniju supstituciju za čitanje lektire, što je za mene suprotno smislu teatra.

Kako tumačite jačanje raznih desničarskih opcija ne samo u Hrvatskoj nego generalno na europskoj sceni?

U širem povijesnom kontekstu to je savršeno razumljivo. Mi svjedočimo globalnom urušavanju kapitalističkog sustava kakvo poznajemo, koji je očito neodrživ u ovom obliku. Količina štete koju već sada proizvodi jednostavno se ne može više ignorirati. Sustav koji stalno govori o višku vrijednosti, a konstantno zanemaruje manjak koji taj višak uzrokuje, takav sustav ima matematički problem u startu. Taj enormni višak vrijednosti na jednom kraju uzrokuje isto toliko enorman manjak na drugom, koji se danas manifestira u vidu ekstremnog siromaštva, ekoloških katastrofa, ratova za energente i direktno je odgovoran za rastuću klimu nesigurnosti kojoj svjedočimo proteklih godina.

Na osnivanju Nove ljevice

U takvim okolnostima, kad završava takav loš, skup i nepotreban tulum, kad se polako pale svjetla za fajront, kad se traži dežurni krivac jer je račun ispostavljen onima koji na taj tulum nisu niti pozvani, radikalizacija desne ideje mi se čini neminovnom. Zatvaranje i jačanje ideje ograničene zajednice nasuprot vanjskim ugrozama je dosta uobičajen model zaštite, samo je danas sasvim iluzoran. Ljevica, pogotovo socijaldemokratska ljevica, godinama se već ne snalazi u traženju odgovora na ta pitanja, no čini mi se da se situacija ipak ponešto popravlja zadnjih godina, kako globalno, tako i lokalno. Nadam se da će u Hrvatskoj Nova ljevica biti vrlo konkretan korak u tom smjeru.

Namjeravate li se i vi politički angažirati ili ćete ostati na građanskom aktivizmu?

Aktivan sam kroz svoje autorske projekte i one u matičnom HNK-u, ali i izvan njega, uvijek kad procijenim da moj angažman može učiniti i najmanju razliku.