Goce Smilevski rođen je 1975. u Skopju, gdje i danas živi i radi na Institutu za književnost. Svoj prvi roman objavio je 2001., pod naslovom 'Planeta neiskustva', u kojemu se bavio svakodnevicom glavnog grada Makedonije na početku novog milenija. Nakon toga je uslijedio filozofski roman 'Razgovor saSpinozom', koji je preveden na brojne jezike te je Smilevskog učinio poznatim autorom u europskim okvirima, a 2011. objavio je i 'Sestru Sigmunda Freuda', za koju je dobio nagrade Europske unije za književnost.

Smilevski je u Zagrebu kao gost Festivala svjetske književnosti, na kojem promovira hrvatsko izdanje 'SestreSigmunda Freuda' u izdanju Frakture, a sudjelovao je i na panel-diskusiji o suočavanju s prošlošću kroz literaturu s Ivanom Simić Bodrožić Jaumeom Cabreom.

U razgovoru za tportal.hr Goce Smilevski na početku je komentirao političke prilike u Makedoniji, koja je duboko podijeljena društvo: 'Ne mogu se identificirati s tom promjenom koja se događa u Skopju, ne prepoznajem grad u kojem sam odrastao. A podjele u makedonskom društvu su iste već dva desetljeća, nalazimo se u tranziciji koja još nije završila.' Kada je pak riječ o politikama koje stranke u Makedoniji nude, ovaj pisac vrlo je skeptičan: 'Kod nas zapravo ne postoji ni lijevo ni desno ni centar u politici, to je najstrašnije, ta dezorijentacija društva. Trenutačno je najvidljiviji politički sukob oko odnosa prema prošlosti.'

Smilevski je svoje velike književne uspjehe doživio s romanima o Spinozi i Freudu, velikanima svjetske kulture, koji su dobili većinom i odlične kritike. Autor ističe da je bilo i zamjerki, s kojima se teško može složiti: 'Kritičari su moje romane znali usporediti s djelima Guentera Grassa i Josea Saramanga, što je veliki kompliment. S duge strane, neki su mi zamjerali to što sam se bavio Freudovim privatnim životom. Naime, razradio sam jednu indikativnu epizodu iz njegova života, a to je ona kada je Freud napuštao Beč pred nacistima. Imao je tada priliku povesti sa sobom koga god je htio, pa je poveo i svoje kućne pomoćnice, obitelj svojeg liječnika, ženinu obitelj i mnoge druge, ali je ostavio svoje četiri sestre. One su skončale u nacističkim logorima! Neki su mi kritičari zamjerali da moje pisanje o tome nije etički utemeljeno, što me je prilično zasmetalo. Ne bih imao problem s estetskim kritikama, ali njih baš i nije bilo.'

Kada je pak riječ o 'Razgovoru sa Spinozom', Goce Smilevski otkriva kako je ideju za taj roman dobio još kao tinejdžer: 'Ideju za pisanje romana o Spinozi dobio sam još u srednjoj školi. Imao sam fantastičnu profesoricu filozofije Gordanu Družinovsku, koja me je za njega zainteresirala, naročito za Spinozimu samoću. U njemu je postojala shizma između toga treba li ostati vjeran sebi i svojim stavovima ili se integrirati u društvo, a Spinoza je izabrao vjernost sebi. Sedam-osam godina kasnije krenuo sam pisati taj roman. Kada čovjek čita Spinozinu 'Etiku', osjeti se da je to, kako je rekao Deleuze, knjiga napisana dva puta, prvo kroz vulkanske eksplozije srca, a onda pomoću hladnog razuma. U Spinozi je uvijek postojao taj konflikt te sam odlučio pisati o tome, u čemu mi je pomoglo i to što sam sazrio i odrastao.'

Zasad ne želi otkriti što je sljedeće na redu nakon Spinoze i Freuda, no kaže de želi tematizirati zaboravljene aspekte srednjeg vijeka: 'Pišem o lijepom, katoličkom srednjem vijeku. Čini mi se da danas u javnosti poznajemo samo jednu, ružnu dimenziju tog vremena pa me zanima i ono drugo. Neke teme su toliko obrađene, da gube svoj pravi kontekst i sve postane Hollywood. Moj je cilj dati drugačije viđenje, osloboditi se balasta koji se u nama podsvjesno nakupi.'