'Ponavljanje' je roman koji je, s jedne strane, vrlo aktualan, smješten u sadašnji trenutak Zagreba i propadanja srednje klase u dugogodišnjoj ekonomskoj krizi, a s druge strane, to je priča o povijesti i prošlosti, napose onoj koja je prešućena, a snažno nas sve određuje. Krenimo prvo s aktualnim aspektima, odnosno sa sudbinom jednog od likova, koji nakon otkaza u novinama počinje raditi kao pomoćni kuhar u restoranu. Je li to Vaš spisateljski rekvijem za naše brojne kolege novinare koji su u ovoj recesiji došli u nezavidnu situaciju?

Možda je rekvijem prejaka riječ... I možda Marko Kelava, kako se zove lik u mom romanu, nije sasvim nesretan zbog toga što je ostao bez posla u novinama: nije sretan što se mora dovijati kako da osigura egzistenciju, a i ego mu je povrijeđen, no zapravo mu je taj posao već neko vrijeme bio dalek i stran. Generalno uzevši, ili generalno uzevši mejnstrim, ni jedan ozbiljan novinar ne bi trebao doživljavati profesionalnim neuspjehom otkaz u današnjim hrvatskim medijima. Većom ili manjom egzistencijalnom poteškoćom – to da, jer je jako teško doći do novog posla – ali nikako profesionalnim neuspjehom. Mislim da će vrlo uskoro više dobrih novinara biti izvan novinarstva, nego u novinarstvu, ili barem u našem predstečajnom mejnstrim novinarstvu. A to je ponajviše zasluga neodgovornih i pohlepnih vlasnika medija te slabosti i suštinske nezainteresiranosti glavnih urednika i uredništava.

No centralni lik romana je žena, Dijana Lovrić. Kako Vam je bilo pisati iz ženske perspektive? Donekle se čini da je samo jedna žena svojom intuicijom i pronicljivošću mogla razumjeti i prepoznati sve ono što se razotkrije u romanu, ali i sve ono što ostaje tajna...

Hm, može biti da ste u pravu, ali ja polazim od toga da karakterne crte, vrline i mane, nisu uvjetovane spolom. Likovi imaju svoju putanju i njihovi postupci proizlaze iz unutrašnje logike pripovijedanja, a njihov spol u tome nije nevažan, ali svakako nije presudan. Dijana Lovrić nije nikakva heroina ni mučenica: ona je žena od krvi i mesa, sa svime što to nosi sa sobom, dakle, i grešna, i plemenita, i egoistična, i velikodušna, i uplašena, i hrabra. Takvi su i skoro svi ostali likovi, jer vjerujem u misao urugvajskog pisca i političara Josea Enriquea Rodoa: 'U jednom je čovjeku mnogo ljudi.'

Bosanski franjevci bili su jedna od velikih književnih tema Ive Andrića, a u 'Ponavljanju' su predstavljeni kroz dva lika, pripadnike starije i mlade generacije. Meni se čini da je stari fra Ivo zapravo veći idealist, pa možda i naivac od svojeg mladog kolege. Kako su nastali ti likovi?

Nastali su iz mog interesa za povijest i sadašnjost bosanskih i hercegovačkih fratara koji su u mom životu prisutni otkako znam za sebe. Dvojica možda najupečatljivijih ljudi mog djetinjstva i dječaštva bili su fra Jozo Križić i fra Ferdo Vlašić, dobri i važni duvanjski fratri. Kasnije sam taj interes produbljivao i razvijao u kritičkom smjeru, zahvaljujući i Andrićevim prozama. Samo katoličanstvo, odnosno vjera, nije pritom znatnije utjecalo na tu moju zainteresiranost, jer u tom pogledu nisam dogurao dalje od tijesnog prostora između bogobojaznosti i praznovjerja. Što se tiče starog fra Ive Džalte i mladog fra Ljube Pavlovića, dakle likova iz moje knjige, njihov idealizam ili manjak ideala nije ono što ih temeljno obilježava. Povezuje ih to što su razapeti između žudnje za slobodom i lojalnosti toj velikoj odluci koju su donijeli, ili su je morali donijeti kad su obukli fratarski habit. Drama te unutrašnje razapetosti, koja se ponavlja generacijama, to je bilo ono što me je zanimalo u njima dvojici.

Zbog čega je 'Ponavljanje' i službeno, na koricama, obilježeno kao ljubavni roman? I prije ste imali ljubavnih priča u svojim djelima...

Svidjelo mi se da 'Ponavljanje' bude tako podnaslovljeno, valjda i zato što su mi mnogi rekli da je naslov neprivlačan, neutralan. Osim, dakle, što 'Ponavljanje' zaista jest ljubavni roman, istina je i to da je taj podnaslov ustupak privlačnosti. Oprostiv ustupak, nadam se.

Mjesto radnje romana je Rama u srednjoj Bosni te gradić Duvno. Po čemu je karakterističan taj prostor, kakvi su ljudi koji ondje žive?

Ne znam odgovoriti na ovo pitanje mimo, barem djelomičnog, ulaženja u stereotipe, ili u opća mjesta, ili u patetiku, a to nikome nije potrebno. Meni su važni taj prostor i ti ljudi, s godinama sve važniji. I eto kako je u jednoj rečenici moguće spojiti sve ono troje što sam prethodno nabrojao.

Nad cijelom pričom se nalazi velika i mračna sjena rata u BiH 1992. - 1995. U 'Cirkusu Columbia' ste opisali trenutak pred njegov sami početak, je li 'Ponavljanje' i neka vrsta nastavka?

Jest, 'Ponavljanje' jest svojevrsni nastavak 'Cirkusa Columbia', nastavak ponešto drukčijim literarnim sredstvima. Nadam se pritom da se vidi da u tih jedanaest godina između 'Cirkusa' i 'Ponavljanja' nisam, u literarnom smislu, tapkao u mjestu, premda je moralna i književna motivacija ostala ista ili slična. Nadam se da je 'Ponavljanje' zrelije kao rukopis, prigušenije, ako hoćete i pametnije, više u slutnji nego u eksplikaciji. Htio sam ispripovijedati priču koja će biti strukturirana tako da istovremeno bude zaokružena i završena, a s druge strane, da sve ostane otvoreno, naročito moralne dileme s kojima većina likova odlijeće iz romana u san ili nesanicu.

Obiteljski odnosi velika su pozadinska tema 'Ponavljanja', a još više ono sve što je potrebno prešutjeti i zaboraviti da bi se preživjelo. Kako vidite obitelj Kelava koju opisujete u romanu, što je zapravo njezina tragedija?

Možda je, kao i maloprije rekvijem, tragedija preteška riječ. Njih je zapao takav život i oni se nose s time tako da pokušavaju potisnuti ili sakriti sve što ih izdvaja od drugih, sve što čini da strše, premda je to sasvim uzaludan napor, jer sve se uvijek zna ili se barem sluti. Iko Kelava otišao je poslije rata raditi na njemačkoj baušteli, kao i njegov otac Mijo četrdesetak godina prije, i onda mu se odjednom srušio svijet, pa je zaboravio i napustio svoju kuću u Duvnu, svoju ženu, djecu i oca. To je dovoljno za trajnu obilježenost Kelavinih, a svatko se s obilježenošću i nesrećom nosi na svoj način: meni je podjednako inspirativan i svijet koji sve drži u sebi i ništa ne pokazuje, i oni – malobrojniji – koji svoju muku izbacuju u lice drugim ljudima i gradu.

'Ponavljanje' završava optimizmom, idejom da se za bolju budućnost možemo izboriti. Je li to i Vaš osobni stav, vodite li se njime i u svojem novinarskom i uredničkom radu?

Trebalo bi, čini mi se, razlikovati optimizam, koji može biti svakakav, od vjere u čudo koja je neka mješavina fatalizma, imaginacije i vitalnosti. Ako bih baš morao u nekoliko riječi reći o čemu je, zapravo, 'Ponavljanje', onda bih rekao da je to pripovijest o vjeri u čudo. I ne, to nije u koliziji s onim 'ljubavni roman' na koricama: ljubav se često svodi na vjeru u zajedničko čudo.

I za kraj jedno neizbježno političko pitanje, doduše itekako povezano s romanom. Kako ste doživjeli trijumfalan povratak Darija Kordića u Zagreb, pa onda i Bosnu i Hercegovinu? Je li taj sveti Kordić nešto drugačije od onog Kordića kojeg poznajete iz rata?

Čini mi se da je Kordić oduvijek bio sklon fanatizmu i moralnom sljepilu, a dugogodišnji zatvor u tom ga pogledu nije promijenio. Ne mogu nikako razumjeti sve one u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini – predvođene biskupom Vladom Košićem i šefom HDZ-a BiH Draganom Čovićem – koji zločinca Kordića sad uzdižu u moralnu veličinu i mučenika. Objašnjenje za to može biti samo to da je riječ o nitkovima i huljama. S druge strane, čuo sam, ali nisam uspio pouzdano provjeriti, da je provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrne, provincijal koji se dosad prilično osramotio nekim svojim 'političkim' odlukama, poslao internu uputu svim svećenicima da im se neće tolerirati eventualno sudjelovanje na dernecima koji slave Kordića, kao ni ugošćivanje Kordića u crkvama i samostanima Bosne Srebrne. Ako je ta informacija točna, to je dobra vijest.