Negdje sredinom prve epizode serije 'Kronike Times Squarea', prostitutka Candy (glumi je Maggie Gyllenhaal) nađe se u hotelskoj sobi s tinejdžerom kojemu su kolege za rođendan poklonili takav 'spoj'. Mladac, kojemu je to očito prvi put, svoju 'misiju' završi puno prije nego što je to očekivao i počne od Candy zahtijevati još jednu 'obradu' za isti novac zato što 'jedva da je morala išta učiniti'. Candy to odbije i na njegovo negodovanje odgovori pitanjem: 'Čime ti se bavi otac?' Mali odvraća da mu je otac prodavač automobila. 'E, pa vidiš', odvraća Candy 'Tvoj otac sigurno ima mušterije koje dugo biraju automobile, a onda ima i one koji točno znaju što hoće, dođu u salon i kupe auto za pet minuta. Daje li takvima tvoj otac dva auta samo zato što su lake mušterije? Naravno da ne daje! Tako i ja. Ovo je moj posao!'

Ta ključna rečenica u prvoj epizodi upravo je ono što nam je David Simon htio ispričati u svojoj novoj seriji. Htio nam je ispričati priču o poslu kojim su se bavili ljudi sedamdesetih i osamdesetih godina u području oko newyorškog Times Squarea, tada poznatog po prostituciji i pornografiji. Kao što bi to bio slučaj i s pričom o svakom drugom poslu, svakoj drugoj - recimo to tako - privrednoj grani, i ovdje je priča o pornografiji i prostituciji sačinjena od čitavog niza različitih likova, njihovih osobnosti, načina obavljanja poslova, njihovih pozadinskih, privatnih života, njihovih ambicija, želja, snova i strahova.

Strahovi su, međutim, ovdje nešto intenzivniji i objektivno opravdaniji nego u nekom drugom poslu. Zaposlene djevojke koje za život zarađuju u tom poslu - prodaju svoje tijelo, a oni koji to tijelo kupuju, kao i oni koji im u prodavanju toga tijela asistiraju - smatraju da su vlasnici toga tijela. I da s njime mogu činiti štogod požele.

Prostitutka Candy jedna je od središnjih junakinja ove priče, čiju ste prvu epizodu mogli pogledati još krajem kolovoza, a ovih dana na domaći HBO stiže i sljedeća epizoda. Candy upoznajemo kao solo-igračicu, koja po ulicama oko Times Squarea operira samostalno, bez svodnika, no Simon nas upoznaje i s djevojkama koje to čine pod paskom takvih 'poslovođa'. Mlađahna Lori, primjerice, već se na autobusnom kolodvoru, tek po dolasku iz Minnesote upoznaje sa svojim svodnikom i vrlo brzo izaziva laganu ljubomoru dotadašnje 'glavne' djevojke tog 'poduzetnika', slatka Darlene nije mnogo mlađa od Lori, ali već ima iskustva, pa i stalne mušterije, od kojih je jedan plaća samo zato da bi s njim gledala klasične filmove i nagovara je da čita knjige. Njihovi su svodnici također opisani kao šarolike i slojevite ličnosti. Baš kao i u 'Žici', gdje na samom početku serije upoznajemo dva dilera koji kroz priču o jednom nepravedno ubijenom Šmrkavcu objašnjavaju što za njih znači 'američka sloboda', tako i ovdje dvojicu svodnika upoznajemo kroz njihovu raspravu o Richardu Nixonu i objašnjenje zašto je Nixon zapravo također svodnik.

Takvo je što tipično za Davida Simona, majstora koji gotovo u svim svojim serijama kroz priče o društvu najnemoćnijih, nasiromašnijih i najkriminalnijih zapravo govori o društvu u cjelini. Ovo je njihov posao - i iako nam se čini da je taj posao naprljaviji, najnepravedniji, najgori od svih koje smo mogli zamisliti, u njemu vladaju ista pravila, iste nepravde, isti odnosi moći kao i u onom 'čistom' dijelu društva.

Osim svodnika i prostituki, upoznajemo i likove koji se bave drugim poslovima na Times Squareu, kao što je drugi središnji lik, odnosno par središnjih likova - Frankie i Vinnie Martino, koje obojicu igra James Franco. Frankie i Vinnie braća su blizanci i, kao što to često biva, karakterom su kao dvije strane novčića. Frankie je šarmantna protuha, prevarant i ovisnik o klađenju koji ima neprijatelje posvuda u gradu, a Vinnie je vrijedan konobar i pipničar u dva lokala - jednom nedaleko od Times Squarea, a drugom u Brooklynu. Vinnie, za razliku od neodgovornog Frankieja, nastoji sebi i obitelji osigurati kakvu-takvu egzistenciju, pa u cvjetajućoj 'industriji' prodaje ženske seksualnosti prepoznaje priliku za bolju promociju vlastitog lokala. 

Neke je dijelove 'Kronika Times Squarea' vrlo teško gledati. Kao i u svojem remek-djelu 'Žica', David Simon ni ovdje ne skreće pogled s najprljavijih, realističnih, gotovo naturalističnih prizora koji opisuju segment društva kojim se bavi. Dapače, prisiljava nas da mu gledamo izrano u lice. Iako od samog početka u seriji ekranom pršte polurazgolićene ili sasvim razgolićene ženske grudi, bedra, međunožja i stražnjice, iako u nekoliko trenutaka bez cenzure imamo prilike vidjeti i muške alatke u akciji - u tome rijetko ima bilo kakve erotike. Vrlo je jasno da nam zapravo nije htio prikazati seks, nego eksploataciju, objektifikaciju, da nam je htio ispričati priču o sumornom iskorištavanju ženskoga tijela i seksualnosti, o trgovini u kojoj osoba koja prodaje - prostitutka - nema gotovo nikakve moći ni prava, pa čak ni ono temeljno ljudsko pravo na zaštitu vlastitog tijela. Kada u jednom trenutku jedan svodnik svojoj 'curi' kaže da će joj se za prekovremeni rad odužiti tako što će joj skuhati večeru, a zatim s njom nježno voditi ljubav cijelu noć, teško je ne pomisliti: 'Da, baš joj to treba nakon cijelog dana ovakvoga posla!' I teško je odmah u glavi ne stvoriti vrlo točan dojam o potpuno različitoj perspektivi koju na taj posao imaju muškarci i žene.

No već negdje od druge epizode serije događa se jedan mali, ali ozbiljan preokret. Prostitutke - konkretno, gore spomenuta Candy uviđa da joj tek propupala industrija pornografskih filmova i slika nudi nešto više slobode, kontrole i moći u onome što prodaje i od čega zarađuje. Žene u njoj, čini se, imaju ipak nešto više kontrole nad vlastitim tijelom, a mogu se pornografijom baviti i drugačije - kao autorice filmova, a ne samo kao 'akcijske junakinje'. Odnosi kontrole i moći, čini se, pomalo se mijenjaju, postoji, čini se, i nešto sigurniji način 'seksualnog rada' od same prostitucije. Promoćurna Candy u tome vidi svoju šansu. Negdje paralelno s njom, i pipničar Vinnie uviđa da bi mogao otvoriti vlastiti lokal ako bi se udružio s mafijašima koji od prostitucije na ulici žele učiniti 'sigurniji biznis' u zatvorenim lokalima. 

I to je taj trenutak, taj povijesni zaokret o kojem nam David Simon govori u ovoj seriji. Događa se uzlet pornografije, koji se čini kao barem djelomično oslobođenje od ropske, prljave, opasne i depresivne prostitucije. To što i Simon i gledatelji znaju da sve to neće dobro završiti samo je još jedan bonus u zanimljivosti priče.

Dakako, kao što je to uvijek tako kod Simona, serija ne govori samo o tome. Simon je, kao bivši novinar crne kronike Baltimore Suna poznat po tome da kroz prizmu određenog segmenta društva zapravo progovara o društvu u cjelini. U seriji 'Žica' kroz trgovinu drogom u baltimorskom getu prikazao je kako mehanizmi kapitalističkog društva na svim razinama stvaraju iste nejednakosti i iste nepravedne odnose, a sada vrlo sličnu stvar čini i u 'Kronikama Times Squarea'. Objašnjenje koje Candy daje svojem mladom klijentu u prvoj epizodi vrlo je slično objašnjenjima zakona ponude i potražnje koje Stringer Bell daje svojim dilerima u 'Žici'. Primijenjeni kapitalizam za svačiji džep. I na svačiji račun.

Ono po čemu su 'Kronike Times Squarea' nešto drugačije od 'Žice' njihov je fokus na žene i njihov specifičan položaj u cijeloj toj društvenoj neravnopravnosti. Svi likovi koje Simon prikazuje u seriji na svoj način profitiraju ili su zakinuti nejednakostima postojećeg sustava, no ženama je posebno teško i posebno ih se izrabljuje jer njihovo ropstvo nije samo financijsko, nego i doslovno tjelesno, životno. Da stvar bude još gora, to se ne vidi samo po likovima prostitutki, nego i po drugim likovima u seriji - mladim studenticama, novinarkama, mladim ženama koje upravljaju rasvjetom na setovima pornografskih filmova...

Kraće rečeno, David Simon osmislio je još jednu veoma važnu seriju. Ona govori o jednom posebnom trenutku u povijesti Amerike i New Yorka: procvatu pornografije oko Times Squarea. Ona zadire u sve što je taj procvat značio, kome je pomogao, koga je uništio, koje je procese pokrenuo, a koje zaustavio. Simon to pritom čini bez imalo nostalgije - nije jedan od onih koji kroz svoje djelo nostalgično nariču: 'Joj, kako je bio šarmantan taj stari, prljavi New York prije nego što ga je higijeničar Giuliani devedesetih očistio'. Ne. U njega nema nimalo nostalgije. No nema ni izravnog popovanja. Dobro gledajte, dobro slušajte, poručuje nam, baš kao što je to činio u 'Žici'. 'Ovo ste vi, ovo je društvo u kojem živite'. To što su protagonisti njegova segmenta siromašniji, prljaviji ili oskudnije odjeveni od vas, ne znači da su vam tako daleko. Svi možete ovako završiti. Pravila igre uvijek su i svugdje ista.