Derviš Ahmed Nurudin posvetio je život Alahu kojemu se klanja i s kojim živi u miru. Vođen božjim smjernicama zapisanim u Kuranu, on staloženo dočekuje vijest da je njegovog mlađeg brata uhapsila zemaljska vlast jer je otkrio njene nepravilnosti te ga pokušava spasiti pasivnošću i razgovorom. Glas vjere u prostoru drukčijih zakona tek je šapat te Ahmedov brat biva ubijen. Ta trauma polako nagriza njegova životna uvjerenja, čemu pridonosi prisilni boravak u bratovoj ćeliji, nakon čega Ahmed odlučuje odbaciti molitveni tepih i osvetiti brata i vlastite patnje. Igrom sudbine, osvete i još pokojeg čimbenika, dolazi u poziciju 'zemaljskog boga' - suca - koji je presudio i njegovom bratu te se pred njim otvaraju pitanja (ne)mogućnosti održanja osnovnih moralnih zasada.

Biser bosanske književnosti, Derviš i smrt potresan je roman s naglašenom psihološkom, filozofskom i lirskom crtom, koji je Meša Selimović napisao dva desetljeća nakon gubitka vlastitog brata. Redatelj Egon Savin je za predstavu Narodnog pozorišta iz Beograda adaptirao dramatizaciju Borislava Mihajlovića Mihiza u kojoj je osnovna nit romana izložena čisto, a ujedno su zadržane stilska i sadržajna raskoš te slojevitost teksta, koje svojom misaonom dubinom ne guše radnju.

Snagu Selimovićevih riječi Savin nije sputao scenskom dinamikom, koju je utišao do minimuma, već ih je dodatno podcrtao metaforama poput prizora finog zavođenja u kojem Sudinica (supruga suca) preispituje snagu derviševe vjere zavodničkim poziranjem na njegovom molitvenom tepihu, simbolu duhovnosti, koji u drugom dijelu predstave zamjenjuje crveni tepih, simbol nekih 'zemaljskijih' uvjerenja.

Savin je oblikovao predstavu oko glavnog junaka, što je pojačao čvrstom pozicijom derviša koji se ne šeće prostorima, već se oni oblikuju oko njega. Scenu je zatvorio visokom čeličnom konstrukcijom u obliku slova V s malim otvorima umjesto prozora, koje je odlično iskoristio kao izvore svjetla (Miodrag Milivojević), a taj glomazni fizički zatvor uspjelo je oslikavao zarobljenost junakova duha uzrokovanu snažnim osjećajem krivice.

Predstava teče i raste usporenim ritmom, bez ekscesa i nemira, te oko traume kao izvora postupno gradi virove krivnji. Redatelj je dodatno usporio scenska zbivanja ogolivši radnju gotovo u potpunosti od glazbe (skladatelj Zoran Hristić), koju je zamijenila 'bučna' tišina. U drugom dijelu taj se ritam dobrim dijelom ruši te ga lomi pokoja suvišna scena, koja nepotrebno oduljuje očekivani razvoj događaja.

Makedonski glumac Nikola Ristanovski oblikovao je derviša Ahmeda Nurudina utišavši glumački pokret i gestu, čime je emociju sakrio u riječ, odnosno bujicu rečenica koje je izgovarao u jednom dahu, a koje su kontinuirano istjecale iz nutrine ispunjene krivnjom i sumnjom. To nizanje riječi s druge je strane dovodilo do govornog brzanja, intonacijske jednoličnosti te gutanja pokojeg sloga, što je umanjivalo razumljivost sadržajnog sloja izgovorenog. Ristanovski je, poput predstave koja se oblikovala uz njega, u prvom dijelu bio vrlo dobar u 'vjeri u vjeru' i vlastitoj glumačkoj dosljednosti, dok se u drugom pomalo izgubio, naglašenije, a opet ne dovoljno 'glasno', progovorivši gestom.

Ljubomir Bandović bio je vrlo dobar i dozirano ciničan u ulozi Ahmedovog prijatelja Hasana koji predstavlja moralnu vertikalu i ispit ljudskosti glavnog lika. Nenad Stojmenović elegantno je transformirao Jusufa iz skrušenog mule (teologa) u samosvjesnog sudskog pisara, odbacivši putem krivnju i postavivši ga na kraju moralnom veličinom, dok je Boris Pingović u inspektoru naglasio prilagodljivost svim sistemima i ljubav prema batini kao jedinoj vjeri.

Vrlo dobre epizodne uloge oblikovali su Miodrag Krivokapić kao Sekretar, Slobodan Beštić kao Sudac, Marko Nikolić u ulozi Sinanudina, Nebojša Kundačina kao Tamničar te Nataša Ninković u ulozi Sudinice.

'Derviš i smrt' turobno je preispitivanje vlastitih ideala, ogoljelo od vanjske emocije i svedeno na riječ. Usprkos odličnom predlošku i vrlo dobroj režiji te duboko promišljenoj glumi, predstava u drugom dijelu nije uspjela održati samonametnuti ritam gubitkom čega je nestalo odgovarajuće scenske atmosfere, emocije, poetičnosti i slojevitosti.