Posve u tradiciji nabrijanog predstvaljanja modernog hrvatskog teatra, nova drama Ivana Vidića'Dolina ruža', praizvedena 22. travnja u kazalištu Gavella, najavljena je kao socijalna drama s jakim kritičkim akcentima koja razotkriva i ukazuje na naličje 'tajkunsko-skorojevićevske Hrvatske'.

Nešto preciznije rečeno, nova drama Ivana Vidića donosi sljedeću priču: uspješni bankar Petar (Sven Medvešek) odlučuje se na radikalni korak, sabotirati najvažniji posao svoje banke, udruživanje sa stranim konzorcijem. Dokinuti vlastiti menadžerski ugled predstavlja dakako ultimativno društveno samoubojstvo u dobu neoliberalizma, a drama potom prati posljedice te 'nečuvene' odluke u okviru odnosa s obitelji, suradnicima, ljubavnicom...

Taj 'neoliberalni egzistencijalizam', u kojem se od samog početka naslućuje kraj i poruka o nesmiljenom, dehumanizirajućem kapitalizmu, doživio je sljedeći scenarij, jednako tipičan za realnost hrvatskog teatra: tendencija je zasjenila kako razvitak teksta tako i autonomnost kazališnog projekta. Konkretno, situacija se ogleda u nizu predvidljivih dramskih situacija koje su popratile jednako predvidljiva redateljska rješenja (Krešimir Dolenčić).

Likovi i situacije svedeni su mahom na lako čitljivu plošnost, čija se funkcija jako brzo detektira. Bilo da se radi o likovima prevarene supruge (Anja Šovagović Despot), rastrojene ljubavnice (Barbara Nola), razmažene djece tajkuna (Judita Franković, Iva Visković, Filip Križan), bilo pak o nizu dramskih situacija, predstava isuviše djeluje poput kakvog igrokaza ili varijacije na temu, poput već odgledanog i pročitanog déjà vua. Tom dojmu, neprekinutom tijekom predstave, jednako doprinose suha nabrajanja materijalnih dobara (koja su tu dakako u svrhu ilustracije hrvatskih nouveaux riches), patetične lamentacije ostavljene ljubavnice i prizemni 'elementi s ključem', poput scene dodjeljivanja menadžerske nagrade 'Zlatna bundeva'.

S redateljskog gledišta, prvi i veći dio predstave nije se previše odmakao od bulevarskog kazališta, koje se, po vlastitoj logici, ionako vrti oko predvidljivih situacija i lako probabljive komike. Drugi dio, očito zamišljen kao kakav imaginarni post festum, sveden je na nekoliko mlakih simboličkih prikaza, podcrtanih s tableaux vivants u kojima akterice zavodljivo poziraju u kostimima à la John Galliano (Ana Savić Gecan).

Unutar tako zadane strukture, glumačka igra završavala je mahom tamo gdje je i započela, u gotovom tipu koje ispunjava funkciju, a ne u zaokruženom dramskom liku. Sven Medvešek napravio je korektni posao uz ponešto scenske gimnastike vitlanja kovčezima kao antijunak ili 'romantični heroj neoliberalizma', dok je ostatak postave uglavnom odrađivao dodijeljene im funkcije.