Serije i filmovi o specifično američkim društvenim problemima, kao što je, primjerice, rasizam, ponekad znaju naići na ravnodušnost domaće publike. Neki se gledatelji, naime, teško identificiraju s problemima američkih crnaca i ostalih manjina jer jednostavno s time nemaju nikakvih iskustava, a pritom smo još i poprilično konzervativno društvo, u kojem se svaki oblik upozoravanja na probleme manjina smatra nepodnošljivim aktivističkim kenjkanjem privilegirane urbane ekipe koja ne zna što bi s viškom vremena. U tom kontekstu ne očekujem da će Netflixova izvrsna serija 'Dragi bijelci' ikada na ovim prostorima steći neku masovniju publiku, pa čak ni neko šire razumijevanje. To je, međutim, doista šteta.

'Dragi bijelci' ili Dear White People, kako izvorno glasi naslov serije, prerada je istoimenog filma iz 2014., koji je njegov tvorac, mladi i supertalentirani Justin Simien prošle godine pretvorio u format TV serije, i to je učinio izvrsno. Prerade filmova u serije katkad su uspješne, katkad nisu, no rijetko se kad postiže efekt u kojem je serija bolja i ima više smisla nego film. Trenutačno se kao još jednog primjera osim Dear White People mogu sjetiti jedino 'Buffy, ubojice vampira' jer čak i za neke uspješne transfere filmova u serije, kao što je, primjerice, 'Fargo', serija nije donijela ništa osobito novo i važno čega nije bilo u filmu. 'Dragi bijelci' je, međutim, upravo takva serija. Bazirana je na odličnom filmu, a uspjela ga je još i obogatiti u serijskom formatu.

U prvoj smo sezoni upoznali Sam White, studenticu na fiktivnom Ivy League sveučilištu Winchester, djevojku miješane rase ('više Hale Berry nego Rashida Jones', kako to jednom kaže njezina prijateljica, aludirajući na to da Sam više izgleda kao crnkinja nego kao bjelkinja), koja na tom prestižnom faksu vodi radijsku emisiju Dear White People, u kojoj glasno - dijelom pjesnički, dijelom propovjednički, a dijelom DJ-evski - upozorava na elemente sistemskog rasizma koje primjećuje oko sebe. Upoznajemo i Samine kolege - samozatajnog studentskog novinara Lionela koji tek otkriva svoju homoseksualnost, 'zlatnog momka' i dekanova sina Troya, tihog, snažnog i superinteligentnog Reggieja, Saminu najbolju frendicu Joelle, momka Gabea, koji je bijelac i zbog toga pomalo problematičan za Sam, ambicioznu šminkericu Coco... Prva je sezona uglavnom posvećena događajima koji prate rasne tenzije zbog jednog blackface partyja na fakultetskom kampusu i uglavnom je ispričana kroz epizode u kojima, uz pomalo ciničnog naratora, svaki lik dobiva po jednu epizodu iz svojeg kuta gledanja.

Već je u prvoj sezoni bilo jasno da je 'Dragi bijelci' sasvim posebna serija, i da se američkim crncima i njihovim rasnim problemima bavi na izrazito intelektualan, provokativan način, pomalo nalik ranim radovima Spikea Leeja, čega su autori očito vrlo svjesni jer su mu, osim same Sam kao kvintesencijalnog leejevskog megafona, gotovo posvuda po seriji rasuli gomilu hommagea. Serija je to koja nimalo ne skriva svoju političnost, pa ni političku orijentaciju, dapače, prezentira je kao svoju glavnu temu i preokupaciju bez zamaranja simbolima i insinuacijama. No iako se na prvi pogled možda čini da likovi iz Dear White People neprekidno gledateljima drže visokoumna predavanja o sistemskom rasizmu, intersekcionalnosti i sličnim akademskim temama, to nije bez suptilnosti i utkano je u svakodnevne živote i ljudsko stanje svih likova. Priča se primarno vrti oko toga kako se rasizam bez imalo problema događa i privilegiranim, bogatim, izvrsno obrazovanim mladim crncima koji svi imaju Appleove laptope, dizajnersku odjeću, a neki i pozamašno nasljedstvo, ali je sjajno podignuta na univerzalnu razinu, na onu u kojoj gledatelj ne mora pripadati nijednoj manjini da bi shvatio koliko je dubinski nepravedno kada te samo zbog jednog fizičkog svojstva liše ljudskosti i osobnosti.

Iako je čitava prva sezona - posebice genijalna peta epizoda koju je režirao oskarovac Barry Jenkins ('Mjesečina') - bila pravi užitak za gledanje, druga sezona to podiže na jednu novu razinu. Nakon burnog završetka prve sezone, u kojem su otkrivene skrivene namjere fakultetske administracije i jednog studentskog glasila, ali i nakon romantičnog kraha - naša je glavna junakinja Sam praktički katatonična. Nema više volje za svoje radijske tirade, ali se zato upliće u twitterski rat s trolom koji je provocira rasističkim uvredama. I druge su se stvari promijenile na Winchesteru - zbog požara u pretežno bjelačkom paviljonu studentskog doma, u pretežno crnački doseljavaju se bijeli studenti pa rasna raznolikost dobiva priliku isprobati svoju funkcionalnost u praksi, a novinarska istraga koja u prvoj sezoni veže epizode posvećene pojedinim likovima pričom o djelovanju studentskih novina na kampusu - sada se seli na područje djelovanja tajnih društava i otkrivanja identiteta twitterskog trolla.

No sve je to, kao i od samog početka, fino isprepleteno i osobnim previranjima u životima studenata. Kao što Sam u jednom trenutku kaže svojoj prijateljici: 'S jedne sam strane toliko obuzeta svim besmislom, mržnjom i nedostatkom logike u javnim raspravama, a s druge mi strane jedan momak izaziva toliko različitih osjećaja da ne znam kamo bih se okrenula'. I to je upravo to - genijalno sumirano stanje koje je posebno potencirano tijekom studentskih dana, kada smo posve obuzeti i svojim položajem u svijetu/društvu, ali i svojim privatnim previranjima da se katkad u tome gubimo. Mnogi će likovi, kao što to i u stvarnom životu biva s mladima te dobi i životne situacije, proći kroz duboke transformacije zbog događaja i spoznaja u svojem životu - Reggie, koji pati od PTSP-a zbog napada kampuskog policajca, odlučit će progovoriti o svojem doživljaju rasizma, počevši s vrlo temeljnom rečenicom o tome da mu je dosta toga da sam sebe stalno doživljava kroz tuđe oči, Coco će na vlastitom primjeru duboko proživjeti kompletno značenje prava na izbor, na primjeru Sam i Lionela saznat ćemo u kojim je situacijama važnije ono ŠTO je rečeno, a u kojima je važnije TKO je to rekao i tako redom...

Gledanje serije 'Dragi bijelci' pravi je užitak i zbog toga što su epizode tako majstorski i pametno napisane da vam se čini kao da je lako i jednostavno napisati majstorske i pametne epizode, a svemu tome pridonosi i odluka autora da i u ovoj sezoni na režiranju epizoda uposle neke renomirane, suludo talentirane režisere, među kojima bih ovaj put izdvojila redateljicu Kimberly Pierce, koja je režirala film 'Boys Don't Cry', ali i jednu od najboljih epizoda u drugoj sezoni ove serije - onu o Coco.

Ako, dakle, ne gledate Dear White People zato što mislite da nemate što vidjeti u seriji o problemima američkih crnaca ili zato što vam ide na živce 'neprekidno propovijedanje aktivista', moram vam reći da si, osim što vam je stav uskogrudan, uskraćujete jedan punokrvni gledateljski užitak. Jer ovo je jedno pravo malo, superpametno, scenaristički razigrano, maštovito, duboko i na pravi način zabavno remek-djelo. I ako ga ne gledate, odbacujete jednu od najhranjivijih poslastica na Netflixovom meniju.