Takozvani klasični blogovi postali su mjesto na kojem se klasičnoj glazbi pristupa neopterećeno i o njoj se piše bez trunke ceremonijalnosti, pa ne čudi njihova dobra čitanost koja seže čak do 300 tisuća mjesečnih posjeta
Žalopojke o tome kako klasična glazba ne zauzima ni približno dovoljno prostora koliko bi trebala u mainstream kulturi ili u sustavu obrazovanja, o tome kako su recenzije klasične glazbe u medijima žanr u izumiranju, o tome kako je (ionako malobrojna) koncertna publika mahom pozne životne dobi te kako se općenito radi o jednoj stihijskoj i duboko nepravednoj marginalizaciji klasične glazbe zvuče poprilično standardno, ako ne i izlizano.
U lokalnom kontekstu postoji pokoji pozitivni marketinški iskorak pojedinih manifestacija poput večeri Metropolitan u Lisinskom ili festivala komorne glazbe Zagreb Kom, no teško je reći da se klasična glazba uspjela u potpunosti riješiti ugleda anakrone, elitističke i par définition 'noble' discipline rezervirane uglavnom za upućene.
No ipak postoji jedno polje u kojem se klasična glazba uspjela riješiti škodljivog balasta iz prošlosti, u kojem joj se pristupa neopterećeno, a o njoj se piše bez trunke ceremonijalnosti. To je prostor tzv. klasičnih blogova, od kojih neki bilježe jako respektabilnih 300.000 mjesečnih posjeta, što pak posve pobija teze o marginalizaciji.
U relativno novom cyber prostoru klasične izvedbe tako više nisu mjesto pasivne adoracije spram kompozitora i djela iz minulih stoljeća, već dinamično i počesto kontroverzno mjesto rasprava u kojima se miješaju pop kulturne referencije s imenima Bacha ili Brahmsa, naizgled frivolni detalji sa znalačkim glazbenim komentarima. Upravo zato što ne nastoje imitirati tradicionalne kritičare ili muzikologe, otvoreni u namjeri da omekšaju polje tzv. ozbiljne glazbe (ionako anakrona distinkcija prema kojoj bi dakle sva ostala glazba bila nužno neozbiljna), neki od klasičnih blogera stekli su zavidan utjecaj u mainstream medijima i široj javnosti.
Jedna od najutjecajnijih blogerica, anonimna Amerikanka s milanskom adresom, poznatija pod pseudonimom OC - Opera Chic u jednom intervjuu objašnjava da joj je posve jasno zašto mladi ne idu u operu. Ulaznice za operne izvedbe su uglavnom iracionalno skupe, marketing klasične glazbe je i dalje iznimno loš, a nema nikakvog programa naobrazbe mladih o klasičnoj glazbi koja ne može biti instantno pristupačna poput pop glazbe.
Njezine su kritike, često citirane u Corriere della Sera ili u britanskom Guardianu, lucidna mješavina istančanih glazbenih primjedbi i zabavnih pop kulturnih navoda, primjerice o tome kako otkriveni nabildani torzo bas-baritona Erwina Schrotta nikako nije mogao spasiti mlakog i dosadnog Don Giovannija u La Scali ili o tome kako su Nijemci bezrezervno radikalni u postavljanju opera, dok su Talijani i Amerikanci i dalje nepopravljivo konzervativni. Nedavno je dobila i vlastitu kolumnu u utjecajnom modnom časopisu W magazine u kojoj komentira prvi angažman Miuccie Prade kao kostimografa, u novoj produkciji Verdijevog 'Attile' u Metropolitanu krajem veljače.
Parterre box, koji se definira kao queer opera zine, pod vodstvom doajenke La Cieca, donosi silno zabavan pogled na svijet opere kroz niz pomno odabranih crtica, a objavljuje i vlastiti fanzin. U svojoj podcast rubrici, pravom audiofilskom trezoru, predstavlja piratske snimke opera iz tzv. zlatnog doba među kojima se može pronaći i snimka Verdijeve 'La Forza del Destino' iz New Orleansa 1953. godine u kojoj glavnu uloge Leonore tumači možda i najveća hrvatska primadona Zinka Kunc-Milanov.
Blog Biraj M za muzikologiju okupljalište je akademskih stručnjaka, a jedan od njih, Jonathan D. Bellman, upravo je objavio knjigu u cijelosti posvećenu samo jednoj skladbi, Chopinovoj baladi br. 2. pod nazivom 'Chopinova poljska balada, op. 38 kao narativ nacionalnog mučeništva'.
Alex Ross, glazbeni kritičar New Yorkera i autor utjecajne knjige The rest is noise, o glazbi 20. stoljeća piše istoimeni blog te još jedan, nazvan Neutišane misli u matičnoj publikaciji.
Povedeni primjerom blogera koje su napustili pravila klasičnih žanrova, mnogi glazbeni kritičari otvaraju vlastite blogove da bi progovorili o temama koje vjerojatno ne bi dotaknuli unutar službene dužnosti. Tako glazbena kritičarka Jessica Duchen iz The Independenta vodi online anketu o tome smiju li se na klasične koncerte unositi pića, dok Tom Service iz The Guardiana komentira potencijalno loše efekte novog britanskog reality showa pod suludim naslovom 'Popstar to Operastar'.
Glazbenici također sudjeluju u blogovskoj subverziji klasične glazbe. Jedna od poznatijih violinistica današnjice, 30-godišnja Hilary Hahn, piše svoj online dnevnik, dok pijanist Jeremy Denk na svom blogu Think Denk objašnjava zašto ga uznemiruju neodgovorne izjave da je Chopinova glazba dosadnjikava i odveć emocionalna.
Za one koji žele čitati više:
