Pored posljednje nagrađene 'Lisice', Dubravka Ugrešić napisala je i romane 'Baba Jaga je snijela jaje', 'Ministarstvo boli', 'Muzej bezuvjetne predaje', 'Forsiranje romana reke', 'Štefica Cvek u raljama života', zatim knjige eseja 'Europa u sepiji', 'Karaoke kultura', 'Napad na minibar', 'Nikog nema doma', 'Zabranjeno čitanje', 'Kultura laži', 'Američki fikcionar' te zbirke priča 'Život je bajka' i 'Poza za prozu'.

Mnoge od njih su, kako je podsjetila Katarina Luketić, prevedene na gotovo sve europske jezike, od većih poput francuskog, njemačkog, engleskog i talijanskog, preko skandinavskih, istočnoeuropskih pa sve do japanskog, hebrejskog i arapskog.

'Za mnoga od svojih djela, posebno za knjige eseja, Dubravka je dobila neke od najvažnijih europskih i svjetskih nagrada, kakve nitko u ovoj sredini dosad nije dobio. Unatoč tome što je riječ o svakako najprevođenijoj domaćoj autorici, jednoj od najboljih hrvatskih suvremenih spisateljica čije ćete ime naći kao referencu u gotovo svim knjigama koje se tiču povijesti književnosti Hrvatske i uopće prostora cijele bivše Jugoslavije i Balkana, Ugrešić je u jednom dijelu domaće akademske, ali i mainstream scene još uvijek negirana, marginalizirana, zanemarivana', rekla je Luketić dodajući kako čak i 'dio građanske, liberalne scene, kad govori o Ugrešić i njenoj kritici nacionalizma, govori kako je riječ o nekoj vrsti iščašene optike i bolesti egzila'.

'Na svu sreću, književna scena nije homogena, postoje drugačija čitanja, ljudi koji žele pisati neku drugu povijest književnosti, koji su otvoreniji i kojima pitanje domoljublja nije književna kategorija', ustvrdila je Luketić i pitala Dubravku Ugrešić što joj u tom kontekstu shizofrene domaće scene znači tportalova nagrada za najbolji roman.

'Nagrada je lijepa jer afirmira hrvatski roman na način da je nakon ovih 11 godina stvorila korpus od 11 romana i time uspostavila nekakav standard, tako i standard uskoknjiževnog vrednovanja. Prihvatila sam je ne jer sam slavoljubiva, nego jer je doprinos nekom drugačijem vrednovanju. K tome dodajte da taj žiri nije diskriminativan kao što su žiriji drugih nagrada. Zato to sve skupa treba podržati', rekla je Ugrešić i dodala da joj je bilo zanimljivo pratiti reakcije drugih medija.

U jednom je dnevnom listu, ispričala je, dobila malu vijest koja je glasila otprilike: 'Nama je drago da je Dubravka Ugrešić dobila nagradu. Iako se uvijek distancira od hrvatske kulture, ona ima posebno mjesto u našim srcima'. U drugom je domaćem listu pak završila u križaljki.

'S obzirom na to, stvari se nisu puno promijenile u odnosu na ono što sam doživjela devedesetih. Sad jako ružne reakcije dobivam od desničarskih medija, a ne od udarnih. Od njih dobijem noticu ili križaljku', rekla je Ugrešić zaključujući da je to tako jer 'hrvatskoj kulturnoj sredini fali škola bontona i ozbiljna edukacija o tome što znači solidarnost'.

'Sve promjene koje dolaze u kulturi, dolaze od kolega. Ima ona famozna legenda o Staljinu koji telefonom zove Pasternaka i pita je li Mandeljštam dobar pjesnik. Pasternak odgovara da ne bi znao, da njih dvojica nisu iste orijentacije. Idući dan Mandeljštam je uhićen. Dakle, da bi došlo do promjene, potrebna je vojska ljudi, od učitelja u vrtićima, školama, na fakultetima sve do medija. A koliko čujem, u vrtićima djeca redovito mole jer tako kažu tete. Tko je njima tako rekao, ne znam, ali to rade', ispričala je Ugrešić.

Luketić se osvrnula na 'repertoar pogrda' koje su na Ugrešić sasuli hrvatski novinari, pisci i kritičari nakon što su je, uz Slavenku Drakulić, Radu Iveković, Vesnu Kesić i Jelenu Lovrić, u jednom domaćem tjedniku krajem 1992. proglasili izdajicama domovine, odnosno 'vješticama iz Ria'.

Kako je Ugrešić navela u eseju 'Pitanje optike', u brojnim tadašnjim napisima opisivana je, među ostalim, kao 'osoba koja nema razumijevanja za narod koji se poveselio vlastitoj državi i slobodi govora', 'nacionalna peroubojica', 'baba koja progoni Hrvatsku', 'baba koja jezičari', 'ukleta Holanđanka', 'jugonostalgičarka', 'nacionalna daltonistica', 'salonska internacionalistica', 'mrzovoljna i zlonamjerna mjeračica slobode', 'perjanica propalog kolumnističkog režima', 'bezdomovinska intelektualka', 'dama hrvatskog postkomunizma', 'feministica koja siluje Hrvatsku', 'antihrvatska feministica', 'djevojčica komunizma', 'članica družine 'pomalo nesretnih, a u svakom slučaju frustriranih žena'' itd.

'Bio je jedan komentar ispod teksta o tome da sam dobila tportalovu nagradu, koji je išao u stilu 'tko je to smeće koje zagađuje našu hrvatsku kulturu'. Dakle, mi smo još uvijek na početku, na podjeli čisto/prljavo. Još uvijek smo na razini hrvatskog čistog zraka i toga tko ga zagađuje', upozorila je Ugrešić.

Na pitanje koja je uloga kulture u trenutnoj situaciji u Hrvatskoj, kada dolazi do revitalizacije ustaštva i kad je sasvim jasno da vrijeme nacionalizma nikad i nije prošlo, nego da je samo zamrlo, Ugrešić je komentirala kako je 'kultura uvijek paket koji se iskorištava'.

'Ona je zapravo, kao i književnost, užasno rigidna naprosto zato što ljudi koji nemaju veze s književnošću i kulturom taj paket ipak uzimaju kao jedini identitet koji poznaju. Jer što je drugo identitet osim malo zastave, malo kockica, malo zvjezdica ili čega već i malo toga jezika pa onda i tih djela koja su na njemu? U tom je smislu književnost opasna u ovakvim sredinama jer se njome vrlo lako da manipulirati. Vrlo ju se lako posprema u taj identitetski mali paket', rekla je Ugrešić koja se osvrnula i na to koliko je u književnom smislu moguće biti u poziciji između nacija.

'To je najkrhkija pozicija koju si netko može zamisliti, tražiti si idealnu zonu van nacije, transnacionalno, krosnacionalno, postnacionalno. Takvo moje pozicioniranje je manifestno, a o poteškoćama kako ga sprovodim neću ni govoriti. Plediram ipak uporno na to jer ako se ne probije ideja da književnost nije nacionalna stvar, onda ćete uvijek imati te nacionalne enklave, bit će nam zanimljivo da prevedemo jednog vijetnamskog pisca, ali ne tri, to je previše, i uvijek će se vući oznaka da ste made in Croatia ili gdje već. Čak i u vizualnim umjetnostima stvari puno bolje stoje nego u književnosti. Ona je najrigidnija jer se nacionalizam najbolje ispoljava kroz naraciju kulture', objasnila je.

S obzirom na to da diljem Europe dolazi do uspona nacionalizma, Luketić je Ugrešić pitala jesmo li možda na pragu nove epohe, kad više neće biti moguća kozmopolitska priča.

'Velika je razlika između uređenih i kaotičnih država. U Nizozemskoj i Švedskoj nacionalizam, dakako, postoji, ali te su zemlje tako uređene da se u njima ipak ništa fatalno ne može dogoditi, svakako ne fatalno kao u istočnoeuropskim zemljama gdje jedan dođe na vlast i da nešto novca kazalištu pa onda drugi dođe i posve zavrne pipu. Rekla bih da u sređenim zapadnoeuropskim zemljama to nije tako opasno po život i da se zato ne može ni usporediti. Osim toga, odnos prema kulturi je posve drugačiji. Zato ne možemo shvatiti kako u Americi odlični pisci nemaju potrebu pisati o politici i mijenjati svijet već se lijepo uklapaju i svoju sredinu i, dapače, zarađuju', rekla je Ugrešić koja smatra da je uspon nacionalizma i populizma kao njegove blaže varijante došao u paketu s novim medijima i digitalnom revolucijom.

'Sjećate se kako smo se nekoć zgražali na Jerryja Springera? Sada nas više ništa ne šokira. Kulturni populizam ušao je na široka vrata, s tržištem koje ne može bez konzumenta. On je kralj. I u situaciji ste da vam svatko može dati jednu ili pet zvjedica. Zamislite koja je to slast i potajno veselje, biti osoba koja ima moć tebi dati dvije zvijezde, tebe izbaciti s Facebooka itd. Novi mediji dali su osjećaj te moći, koja je naravno lažna, ali svejedno je izražena. Tako smo i došli do toga da lovimo što je tko objavio na Twitteru. To je sadržaj naših novina', zaključila je Ugrešić dodajući da su u svemu tome ogromne mogućnosti manipulacije.

'Kako je svijet postao globalno selo, tako smo svi postali isti i mogućnosti manipulacije, a da ne znamo da iza toga stoji tržište, su ogromne. Netko veli, Isuse, ljudi, Elena Ferrante je genije. I Zadie Smith je rekla da je genije. I svi odjednom misle da je Ferrante genije. Zato što tako želi tržište. Pritom ona tu nije ništa kriva. To se sa svime događa, svi sudjelujemo. Kultura je postala produkt kao i svaki drugi i ja mislim da je to pitanje socijalizacije. Mi moramo kupiti novog Murakamija kao što moramo kupiti novi iPhone. Ja imam šesticu, usput', rekla je Ugrešić koja se u kontekstu utjecaja unifikacije i komodifikacije na književnost osvrnula i na to da je Europa premrežena milijunima škola za pisanje. Jednu stvarnu talijansku opisala je i u 'Lisici'.

'Pogledajte birokraciju. Ona ne radi ništa osim što proizvodi mlađu i efikasniju birokraciju. Isto je s tim školama. Nemam ništa protiv, neka ljudi pišu koliko hoće, ali kao rezultat vi dobivate neki standard. Danas tako svatko može napisati pristojan roman. Dapače, svatko stremi da napiše pristojan roman, memoare koje će ostaviti unucima, kao što uporno ponavlja Letica - da ne piše za svoj ego nego za unuke. Dakle, svatko može, a ako svatko može, onda svatko i hoće. Ne treba vam više ni izdavač, čak i taj filter više nije važan, što je katastrofalno. Imate samo internet na kojemu možete objaviti što hoćete i još postati popularni i zaraditi puno više nego kod klasičnog izdavača. Još pogovoto ako se zovete E. L. James i napišete '50 nijansi sive'', komentirala je Ugrešić koja se osvrnula i na imidž i poziciju pisca, odnosno na to je li književni tekst dovoljan za uspjeh.

'Sve igra veću ulogu od samog teksta, njega ionako nitko ne čita osim marljivih i ljubitelja književnosti. Općenito se vrlo teško snaći u svim vrstama umjetnosti. Danas ćete za nešto reći da je odličan film, a sutra shvatiti da je odličan konstrukt. Zato čak više volim autentično smeće. Vi ne možete proizvesti lošu književnost osim ako niste to, loša književnost. Ali možete proizvesti književnost koja će se svima učiniti kao visoka, a do toga dolazi jer je svima pao standard, od onih koji čitaju do onih koji podučavaju. Recenzije su, primjerice, nekoć bile takve da su vas ipak malo educirale kako se gleda film, kako se čita knjiga. Danas horde ljudi ide u muzeje bez da razumiju o čemu se tu zaista radi. A ne mogu razumjeti bez edukacije. Ne kažem da je sve skupa propalo, ali se svakako transformiralo. Sami sebe odgajamo ili preodgajamo na drugi način, i kao recipijente i kao autore', pojasnila je Ugrešić koja vjeruje da autori djeluju u stanju kaosa i slučajnosti.

'O kulturi možete razgovarati ako pretpostavljate da postoji neki red, neka struktura. Meni se čini da je to opći kaos i da u njemu plivaju svi - i autori i stvaraoci i ovi koji omogućuju da djelo dođe do konzumenta, a na koncu i konzumenti. Kad imate samo proizvodnju, onda se stvari odvijaju na taj način', pojasnila je i osvrnula se na stalnu produkciju književnih zvijezda.

'Nekad smo bestseler imali jednom godišnje ili u nekoliko godina. Sad ih imamo svakih pet minuta, svi su genijalni. Meni je pritom žao mladih autora koji bljesnu kao zvijezde repatice i samo nestanu', upozorila je Ugrešić.

Luketić ju je podsjetila na čuvenu rečenicu koju je navela u 'Lisici', a dolazi od ruskog pisca Jevgenija Zamjatina: 'Pravu književnost stvaraju luđaci, pustinjaci, heretici, sanjari, buntovnici i skeptici, a ne plaćeni i dobronamjerni činovnici'.

'Ja zaista u to vjerujem. Ne mogu se takvim stvarima baviti svi. Za to treba posebna vrsta tvrdoglavosti i vjere koja uvijek ide s manjkom samopouzdanja koji je normalan jer proizvodite nešto što nema svoju vrijednost. Zato s piscima i drugim umjetnicima možete najlakše manipulirati jer ako su pravi onda su užasno ranjivi i nesigurni jer proizvode nešto što nema pravo vrednovanje, što zapravo ovisi o milosti konuzmenta. Ja sam jednom srela nobelovca koji nije bio siguran da mu je pjesma dobra. Zato je to da je umjetnost nešto što ide na tržište katastrofalno za umjetnost. Prodaja je super, da, ali sam umjetnik ne bi o njoj trebao misliti jer su stvari krhke. Jedan dan jeste, drugi niste, a zašto je to tako, ne zna se', rekla je Ugrešić dodajući kako je za književnost koju piše prihvatila da za nju nema puno čitatelja i da je na margini.

'Ali zato kad netko od mojih čitatelja primijeti neki detalj, onda mi je to izvor neizmjernog zadovoljstva. To je ta komunikacija čisto književne vrste', komentirala je, osvrćući se na status Marije Jurić Zagorke u hrvatskoj književnosti.

'Umjesto da gradim hrvatski ženski kanon, ja ću ga sad rušiti, ali moram pitati - zašto je ona kamen-temeljac hrvatske ženske književnosti? Samo zato što je Hrvatica koja svoje rodoljublje nikad nije skrivala nego ga pokazivala. Drugog razloga nema. Ta je žena djelovala između dva rata, malo je potegla poslije Drugog svjetskog rata. Pisala je romane kakve je sto godina prije nje pisao Walter Scott, a mogla ih je pisati samo u sredini koja nije imala neke druge čitateljske zahtjeve. Njeno novinarstvo je bilo zapravo rodoljubno novinarstvo. U vrijeme kad je Zagorka djelovala, već je pisala Virginia Woolf, na snazi su bile sufražetkinje. Ona se svejedno i dalje držala u 19. stoljeću. Tako da bih za nju rekla da je dopustivi kamen-temeljac. Svi su to prihvatili i to je jako dobro. Nemam ništa protiv komercijalizacije i simpozija u njenu čast i toga da je Zagorka naša najveća spisateljica. Ništa me to ne smeta. Samo bi mi bilo drago kad bi bilo malo jasno zašto, a to svi previđaju', rekla je Ugrešić i upozorila da 'ima jedna hrvatska osobina - a ta je da uvijek biraju krive idole'.

'Tako je to u politici, u povijesti, možda čak i u nogometu. I onda zapnu za njih. Nije mi jasno da nikad nije došlo do nekih revizija u pravom smjeru, čak i nevezano za politiku, kad je u pitanju samo estetika. Riječani se trude već godinama da naprave svog kanonskog James Joycea, a to je Janko Polić Kamov. Ja mogu napisati disertaciju o tome zašto ne Kamov, zašto on nije veliki pisac, ali to je nebitno jer on je izbor svoje sredine, kao što je i Leopold Mandić svetac. Kad ideš u dekonstrukciju tih mitova, muških jer ženskih ni nema, onda dođeš do zaključka uvijek o fatalno krivom izboru', poručila je Ugrešić i otkrila koja bi joj imena ušla u privatni kanon.

'Apsolutno Krleža, prvo mjesto, a onda svi ispod. Ostalo jako ovisi od konteksta - tko ga mijenja, bilo da je riječ o književnom ili kulturnom kontekstu. Promjenu može donijeti gest, kao kod Siniše Labrovića ili, primjerice, pogani jezik, kao u Vedrane Rudan. Naravno da možete reći da ovog drugog ima koliko hoćete, ali u tom momentu nije bilo ničega drugog dovoljno jakog i autentičnog. Sinan Gudžević, primjerice, u odnosu na kontekst također radi veliku stvar. On nešto u nečijem uhu mijenja. Meni je osobno to napravio Alen Vitasović. Bila sam u avionu i to je bilo vrijeme one užasne kroatizacije hrvatskog jezika i odjedanput mi je u uho doletjela muzika na čakavskom. Bio mi je tada taj dijalekt božanstven jer je bio pitanje jezične slobode. Vitasović nije književni primjer, ali ako na malo drugačiji način gledate kulturnu scenu, onda ćete vidjeti da su sve to bitne promjene, mala otvaranja koja mnogo znače. Bitno je da nešto pomičete', poručila je Ugrešić.