Mnogima omiljeni mrgud, kažu, već 10 godina ne daje intervjue uživo. Stoga vam donosimo još jedan u nizu nedavnih razgovora putem elektroničke pošte s Dubravkom Ivanišem. Što ćemo, zaslužio je, budući da su popularni Pipsi nakon dugih 10 godina konačno objavili album, i to pod neobičnim imenom 'Vesna'. Međutim, nastojali smo da intervju bude drugačiji od dosad objavljenih; Ivanišu smo udarili gegenpressing i nadamo se da smo u tome uspjeli. Usprkos tome što grupa ovih dana drži petodnevnu rezidenciju u klubu Saxu, pitanja su mu, čini se, bila dovoljno poticajna da na njih odgovori promptno. Što se tiče koncerata, oni su bili rasprodani mnogo ranije, a u četvrtak smo se uvjerili da su dečki, za razliku od onih iz maksimirske šume, u sjajnoj formi. Plan koncerta funkcionira besprijekorno - svih osam pjesama novog albuma ide na početku, dok se publika 'zagrijava' pićem, nakon čega slijedi granatiranje hitovima iz svih faza karijere. Momci, kako bi se reklo, ne uzimaju zarobljenike. Slično je i s Ivaniševim odgovorima, provjerite.

Zašto ste nakon 10 godina objavili album, nije li taj format mrtav?

Samo ove godine će se tih, kako kažete, mrtvaca, u ovom ili onom obliku, po svijetu poroditi otprilike 100 000. Usprkos tome složio bih se da je albumska priča nevažna, stane u par IG storyja. Dapače, donedavno je bio trend da najkomercijalnije čunke izdaju tri albuma godišnje, potpuno im se iznucaju već u jednom kvartalu. Morate dopustiti mogućnost da se neki ljudi vole samoozljeđivati i da u tome uživaju. Mi smo, naprimjer, ta vrsta ljudi. Sve što smo napravili u karijeri učinili smo krivo. Namjerno.

Dobili smo niti 35 minuta materijala. Mislite li da je to idealna mjera za naše dekoncentrirano doba?

Mislim da je tih 35 minuta za današnje konzumerističke gabarite barem pola sata previše. Ali čovjek se zaigra, ne zna stati kad je naj.

Čiju glazbu ste najviše slušali dok ste pripremali album?

Ne slušam muziku, pogotovo kad smo u procesu s pjesmama. Okej, na moru s familijom, u autu do plaže i natrag, sve skupa pola sata dnevno cijelo ljetovanje smo gazili samo Kuku$ i High5. U kombiju s bendom isti program plus 2xŠihta.

Tko je Vesna?

Ne znam i nije baš da se trudim saznati. Iako sam svjestan da će me baš svi to pitati ponašam se poput lošeg učenika kojem je razrednica već javila da pada godinu. Ali bolje pasti godinu nego na produžnoj upropastiti ljetovanje. Pjesme su vapaj upomoć, a ne saznanje. Bit će da je Vesna moja uobrazilja, i sve je u redu dok je tako, dok se ne upoznamo i ne saznamo. Tada, po običaju, Vesnica Pepeljugica izgubi cipelicu, pa je drž nedaj, i sve propadne. Prilično se trudim oko svojih fikcija, čuvam ih od kandži demistifikacije.

Album će, ili već je, kao svaki album grupe PIPSCHIPS&VIDEOCLIPS polarizirati publiku, što ga, po meni, čini uspješnim. Kada biste morali, kraj kojeg biste ga ranijeg albuma benda najradije svrstali na imaginarnoj polici?

Zapravo me brine da je polarizacija prisutna manje nego ikad. Ne znam, negdje je očito skrenulo krivo. (smijeh) Ne mogu si zamisliti policu s našim albumima doma, iskreno, pakao je kad po kući tražim nešto od Pipsa, isprevrćem čitavu gajbu kao da je španjolska inkvizicija bila u ophodnji.

Auto-tune je instrument koji izaziva kontroverze - ili ga se voli ili mrzi. Kako ste se osjećali koristeći ga?

O bilo kojem instrumentu, pa i o auto-tuneu (dobro ste detektirali da je riječ o instrumentu a ne efektu, mnogi se ne bi složili) možemo pričati samo unutar konkretnog konteksta pjesme. Kontekst u 'Klijentima' i 'SSND“ je takav da uopće ne dolazi u obzir pjevanje bez tjunanja, to je kao da pastiru oduzmete frulicu. Jedino mi je žao da ga još više nisam zašarafio, tek poslije sam skužio kako se to bolje može napraviti.

Hiljson Mandela, trap umjetnik mlađe generacije se u jednoj pjesmi spominje u kontekstu dilanja droge. Ne bojite li se takvih gangstera?

E da je barem tako kako vi tumačite. Upravo je suprotno, u pjesmi se trap umjetnik mlađe generacije i ja jedini u svemiru ne drogiramo i to nam donosi mnogo teškoća. Odbačeni od društva, sumnjivi smo. U priličnim smo govnima, nitko nas ne razumije. Glavne likove u pjesmama nužno je dovesti u probleme jer u suprotnome narativ ne šljaka. Ipak, volio bih da Tom&Jerry crtiće i moje pjesme ne shvaćamo doslovno već kao alegoričnu zajebanciju.

Načelno mi je odlično imati bend na rezidenciji u klupskom prostoru, ali to stvara i dojam publicity stunta, možda čak i kukavičluka. Zašto ste se odlučili svirati pet dana u Saxu, zašto niste odabrali veći prostor?

Lani smo svirali Šalatu i doček Nove na Trgu, šnitanje hitova nije naš forte niti ih mi imamo, malo smo se umorili od tog zahtjeva. A zgodno je provjeriti možemo li napraviti dobar show bez da se Mordor stropošta na sve nas. No, istina je da Sax slavi 25. godišnjicu postojanja, da smo tamo već svirali rafalne gigove u više navrata i da je ova serija dogovorena prije više od godinu dana. Uglavnom, planirali smo imati ploču u ovo vrijeme i pasalo nam je da je odsviramo u cjelini i višekratno u manjem prostoru, mali formati imaju svoju magiju i sviraju ih i stadionski bandovi. Ovo je jedinstvena prilika i za nas i za publiku jer kasnije svi songovi s 'Vesne sigurno neće završiti na set listi.

Kao mladi bend ste dobili službenu biografiju iz pera pokojnog Ante Perkovića. Kako danas gledate na taj pothvat?

Fora je da se i dandanas, dvadeset i kusur godina nakon, Antina knjiga traži i kupuje. Pretpostavljam zbog Antinog plemenitog rukopisa, finog tkanja, nove generacije otkrivaju Perkovića jer je on toga vrijedan. Sjećam se kad je knjiga izašla neki su doslovno pobjesnili. Bilo im je neprihvatljivo da neki bendić nakon par godina djelovanja ima biografiju. Hah, slatkice! Danas ona više govori o jednoj epohi nego o bendu, siguran sam da je Ante onomad imao i to u vidu. Sva dobra literatura može se čitati iz više rakursa, i kako starimo pri ponovnom čitanju štivo nas razgolićuje, otkrivamo sebe, ljušteći se do onog bitnog.

Autor ste i knjige '45' u kojoj na vlastiti, osebujan način odgovarate na pitanja fanova. Kako ste zadovoljni tom knjigom?

Ovog sam ljeta čitao 'The Creative Act' Ricka Rubina, jednog od najvećih muzičkih producenta našeg doba. On u knjizi denuncira kreativni proces, ali na jedan temeljni način, nešto poput niza kreativnih naputaka za američke domaćice. Shvatio sam da je upravo to ono što fali '45-ici', te neke osnove kojima se u odgovorima/pričicama nisam bavio, već ispada kao da ih kroz čitateljevo predznanje već podrazumijevam. Stoga ukoliko nekoga zanima o procesu songwritinga prvo nek pročita gospodina Rubina, potom, ako vam je pri ruci, moju knjigu i za kraj trilogije pogolem intervju Nicka Cavea sa Seanom O'Haganom u knjizi 'Faith, Hope & Carnage".

Čitate li i dalje Sportske novosti?

Jako sam se zapustio po tom pitanju. Nekad davno ljudi bi me izdaleka prepoznali jer sam jedini stalno nosio te Sportske pod miškom. Otkada mi to više nije običaj ne prepoznaje me ni najbliža rodbina. Postao sam fatamorgana.

Kako komentirate aktualnu Dinamovu sezonu? Čini se da sve što može poći po zlu doista i krene tako.

Zbilja se ne bih više bavio Dinamom javno. To radim s frendovima u birtiji, pa se svađamo oko lijevog beka, tamo nikog ne zanima tko je Vesna i čitam li Sportske. Dosadio sam i bogu i vragu pristajući komentirati gradivo u kojem nisam stručan.

Kakvi su vam planovi?

Mislim da je krajnje vrijeme da si odrežem nokte na nogama. Ove na rukama grizem već 40 godina, to je riješeno.