Beogradskoga pisca Srđana Valjarevića nazivaju fenomenom. U srpskoj se književnosti pojavio početkom devedesetih godina prošloga stoljeća 'niotkuda' (kako je tada napisao Teofil Pančić) te ubrzo postao jedan od najčitanijih i najnagrađivanijih suvremenih srpskih pisaca. Širu je popularnost stekao knjigom proznih zapisa 'Zimski dnevnik' (1995.), a slijedio je 'Dnevnik druge zime' te mu donio niz nagrada u Srbiji i inozemstvu. Piše i prozu i poeziju, a najpoznatiji je njegov roman 'Komo' iz 2006., dnevnik 'o avanturi bez avanture', tematski vezan uz njegov boravak na spisateljskoj stipendiji u Italiji.

Iako od tada do danas nije objavio nijedan roman, Valjarevićeva popularnost ne jenjava – u genijalnost ovoga pisca srpska se javnost može uvjeriti svakoga tjedna kroz njegove kolumne o Fricu i Dobrili, koje već godinama piše za tjednik Nedeljnik, 'roman u nastavcima' ukoričen u dvjema dosad objavljenim zbirkama pod naslovom 'Fric i Dobrila' (2021.) i 'Brod koji je zaplovio kroz maglu' (2023.). Ove godine reizdana je i njegova prva knjiga, 'List na korici hleba' iz 1990.

Valjarević je nedavno boravio u Rijeci kao gost nakladničke kuće V.B.Z. te je na festivalu vRIsak čitao iz svojega novog rukopisa radnoga naziva 'Živela ponavljanja! – Komo 2', koji uskoro izlazi u Srbiji, a potom i u Hrvatskoj. U njemu se vraća na 'mjesto zločina', odnosno u selo nedaleko od jezera Como u Italiji, u kojem je 25 godina ranije proveo neko vrijeme na spisateljskoj stipendiji i koje je poslužilo kao inspiracija za originalni 'Komo'.

U očekivanju njegove nove knjige i u povodu Valjarevićeva gostovanja u Hrvatskoj, popričali smo s piscem o romanu - projektu 'Komo 2', o povratcima, o tome jesu li ponavljanja važnija od sjećanja i kako ponavljanja mogu biti obnavljajuća, a nismo zaobišli ni nedavno u Srbiji objavljen drugi nastavak njegove genijalne zbirke crnohumornih kolumni o srpskim povratnicima iz Švicarske, Gojku i Dobrili.

Nije li neobično to da na našim prostorima pisac koji u današnje vrijeme gotovo dvadeset godina ne objavi nijedan roman čitavo to vrijeme nimalo ne izgubi na popularnosti, osobito kad znamo da je praktički sve što se danas napiše već sutra zaboravljeno? Kako vi objašnjavate 'fenomen' Srđana Valjarevića? U čemu je vaša tajna?

Nema tajne i nema mnogo truda oko bilo čega kad završim s pisanjem. Radim sve ovo zbog sebe, i pišem za bilo koga. Svejedno mi je tko će i gdje to čitati. Ali taj 'bilo tko' postoji, oduvijek. Iako sjedim sam za stolom i pišem na laptopu u sobi, nisam sam. Kao da mi na ramenu sjedi neki gušter i čita preko ramena sve što napišem, tako nekako. S nekim sam u nekoj stalnoj komunikaciji. Tko je to, nemam pojma i ne zanima me.

Moram reći da je mnoge razveselila najava 'Koma 2'. Ovaj put bit će to malo šarenija knjiga, mješavina dokumentarističke proze, dnevničkih zapisa, pa i eseja, uz to opremljena fotografijama. 'Komo 2', kaže pisac u knjizi, nije roman. Što je 'Komo 2'?

Prvo, 'Komo 2' je radni naslov rukopisa, nisam siguran da će tako i ostati, vjerojatno neće. Drugo, 'Komo 2' je nešto što sam već završio u Bellagiu: vidio sam se ponovo s Augustom i popeo sam se ponovo na Monte San Primo, i na vrhu koji je na 1700 metara raširio sam transparent na kojemu piše 'Živela ponavljanja!'. Iako su nemoguća ta ponavljanja, nemoguće je da bude isto, drugačije su emocije, ja sam se promijenio, ne gledam iste stvari, nisu mi iste stvari važne. A sa sjećanjem je još gore, iako je taj put do vrha isti, jer drugoga nema - ja ga se ne sjećam dobro, ne pamtim kako sam se popeo prošlog puta i ne pamtim mnogo toga, ali ipak sam se ponovo popeo. Kad sam to napravio, 'Komo 2' je bio završen, ali kao nekakav događaj, meni važan. I treće, knjiga 'Komo 2' zapravo je neka vrsta dokumentarističke proze s fotografijama, Augusto nije lik u romanu, nego je sada prijatelj s kojim satima sjedim i pijem kavu ispred bara, razgovaramo o romanu, ali i ljudima koji su se pojavljivali kao likovi - neki su još živi, neki nisu - razgovaramo i o Bellagiu, kao i o Augustovoj obitelji. I on mi ponovo pokazuje fotografije koje mi je i onda, prije 25 godina, pokazivao, samo sada na mobitelu.

Što ste zaključili, jesu li ponavljanja važnija od sjećanja? Jeste li dobili od toga ponavljanja ono što ste očekivali?

Dobio sam više nego što sam očekivao. Bile su mi jedino važne te dvije stvari o kojima sam maloprije govorio - da se vidim s Augustom i da se popnem na Monte San Primo. Nije me zanimalo da idem u vilu Serbelloni, tamo gdje sam boravio prije 25 godina. Nisam se ni najavio, možda je trebalo, ne znam kako to ide, znam da je prilično formalno sve to, pa sam naravno izbjegao. Znao sam da je Augusto živ, ali ne i u kakvom je stanju, kako će izgledati naš susret, komunikacija i tako dalje. A ispalo je odlično, ispalo je sjajno. Nemam iskustvo druženja s nekim tko ima 87 godina i toliko sačuvane vedrine i energije, mentalne i fizičke, i zbog toga mi to i jest drago. I družili smo se puno. A za tu drugu stvar koju sam želio napraviti, nisam znao hoću li biti sposoban popeti se na 1700 metara visine, nisam znao hoću li imati snage. U ovih 25 godina, koliko je prošlo, moje zdravstveno stanje nije isto, međutim, i tu je ispalo sve kako treba. Ali sa sjećanjem je problem, i ponavljanje tu ništa ne pomaže, jer ništa se ne može ponoviti, osim u nekom ritualnom smislu, popeti se ponovo ili doći na neko mjesto ponovo. Osim što je lijepo, drugog smisla nema. I osim što ponavljanja jesu i obnavljanja, u nekim slučajevima. Ali nema tu mnogo smisla. Zato sam i raširio taj transparent 'Živela ponavljanja!', kao slavljenje besmisla.

Između dva odlaska u Bellagio prošlo je, dakle, točno 8880 dana života Srđana Valjarevića. Kad biste cijedili ekstrakt vlastitoga života iz tih dana, onoga nečeg što najviše govori o vama, što bi ta bočica sadržavala, a što biste svakako radije da završi u onom dijelu sokovnika u kojemu završavaju kore i koštice?

Bilo je puno – ako ne puno, meni i previše – problema u koje sam se uvalio, koji su se odrazili na zdravlje, i to bih radije da bude tamo gdje su kore i koštice. Protraćeno vrijeme, ali i dalje je sklonost traćenju vremena moj veliki problem. Ono drugo, što je važnije, imam volju kad zatreba da se izvlačim iz sranja u koja sebe uvalim. Za ovih 8880 dana to se dogodilo dvaput ozbiljno, jednom manje ozbiljno, i trenutno sam solidno. Što je, na kraju, odličan rezultat.

Nedavno je u Srbiji u izdanju Lagune objavljena vaša druga knjiga kolumni o Fricu i Dobrili, koje redovito pišete za tjednik Nedeljnik, a koje kritika opisuje kao križanac Harmsa i 'Dnevnika Robija K.' Viktora Ivančića. Humor je odličan alat – smijemo se i kad su teme vrlo ozbiljne. Je li humor vaš odgovor na duh našega vremena? Čemu vama služi humor? Jeste li i inače duhovit tip ili ste takvi 'samo' kao pisac?

Nemoguće je da sebe odredim kao duhovitog ili ne, ali humor može biti odgovor i na sam život, kao i način na koji iznosite svoj pogled na svijet i na različite probleme i situacije. Poznata je ona Wittgensteinova rečenica da može zamisliti jedno veliko i ozbiljno filozofsko djelo napisano ili sastavljeno isključivo od šala ili viceva. Ili Charlie Chaplin, koji je pravio filmove čije su teme bile vrlo ozbiljne. Od doba američke Velike depresije do Hitlera. U sebi imam pomiješano mnogo toga što sam gledao i čitao - kao čorba sam koja je skuhana: i tu dvojicu koje ste spomenuli, Daniila Harmsa i Viktora Ivančića, kao i još jednog Viktora, ali Šklovskog, kao i Boru Ćosića i Gertrude Stein, u čijim tekstovima ima puno čistog humora, kao i sva ona ponavljanja iz Biblije, koja su mi najljepši dio te knjige, koja sam posudio i malo preoblikovao, i odatle ono stalno: onda je bilo ovo, onda je bilo ono, onda je ovaj rekao, onda je ona rekla i bilo je tada tako... ali spomenuo sam Chaplina i da mu pridodam Bustera Keatona, i to vam je to. Dakle čorba s puno toga, pa ono što skuham, moje je. Na kraju, sve ono što sam čuo ili pročitao o svijetu i ljudima dio je mog iskustva, ali onaj mali i usputni dio. Moje iskustvo sa svijetom ipak je samo moje.

Zbirka pod naslovom 'Brod koji je zaplovio kroz maglu' novi je niz genijalno duhovitih crnohumornih opservacija aktualnoga stanja srpskoga društva. Na kakvom se brodu nalazi današnja Srbija? Je li to brod koji plovi ili onaj koji tone, da se poslužim jednim podnaslovom iz vaše knjige?

Nisam još uvijek siguran, to je možda brod na kojem su svi prestravljeni od straha da će potonuti, ali sad mi je bliže ono što sam napisao da je rekao pokojni švicarski kolega, kao Profesor filozofije u penziji, jedan od likova iz knjige, da neki ljudi, kada tonu, zakucaju se za dno kao da imaju sidro zakačeno oko noge, a neki ljudi, kada tonu, nemaju to sidro i onda samo rone ispod površine. To mi je bliže, pišem izgleda o ljudima koji su potonuli, ali rone ispod površine. Pa dokle izdrže. Dokle imaju kisika. Ponekad izgleda kao da se tako može beskonačno dugo, ali ne može se vječno tako. Prije ili kasnije se ili zakucaš za dno ili izroniš. Da bi opet potonuo, čemu smo skloni, naravno. Ali ipak, te se stvari ne mogu znati. Jedan francuski filozof rekao je da je mjera stvari na ovom svijetu trava koja raste iz kamena. Ne može se predvidjeti, uvijek se može dogoditi nešto neočekivano. Sada ne izgleda da se nešto dobro može dogoditi u skorijoj budućnosti, ali to tako oduvijek izgleda.

U 'Brodu' se ponovo susrećemo s ikoničkim likovima, srpskim povratnicima iz Švicarske, Gojkom, Dobrilom i njihovim sinom Matom. Ova vaša trojka možda jest 'ošamućena', ali rekla bih da samo naizgled 'nema ništa u planu', jer oni su jasna ironična pljuska u lice svakom nekritičkom prihvaćanju nacionalnih, povijesnih i društvenih 'istina'. Kako ih doživljava srpska javnost? Vide li Srbi sebe onako kako ih vi prikazujete?

Naravno da ne vide. Zato se i mogu zajebavati s time, odatle puno prostora i slobode. U to se uvjerim kad se susrećem s nekim mlađim ljudima, od 30 ili 35 godina i mlađima, koji pritom imaju dovoljno pameti, ali ne i svijest da tu i tamo iz njih izbija čisti nacionalizam ili neka ignorantska budalaština. S time su odrasli, u tome žive sve vrijeme, nešto od toga se uvuklo i dok se ne osvijesti, tako će biti. A to su dva dominantna osjećaja ili stanja već dugo. I to postoji - da nisi ni svjestan da si nacionalist. Da nisi ni svjestan koliko si konvencionalan, dogmatičan, konzervativan. I na kraju krajeva, dosadan.

Želja za uspjehom i priznanjem općenito je nešto pozitivno, no Fric, Mate i Dobrila potpuno su lišeni takvih ambicija. Koliko friceva, mati i dobrila ima u ljudima u Srbiji? Koji je dominantan osjećaj, koji je vaš dominantan osjećaj?

Sve sam zasrao i nema mi druge nego da pjevam, ili da pišem o tome – što je isto – da bih se izvukao. To je moj dominantan osjećaj. Ne mogu previše generalizirati, ali i Fric i Mate i Dobrila su u meni, i onda pjevaju moju pjesmu, da se slobodno izrazim, ili ih vidim u nekom drugom pa ih posuđujem po potrebi, prizovem ih u pomoć kad mi je potrebno da netko od njih nešto izgovori ili nešto što se meni izgovara ili da bih lupio nešto što nema veze ni s čim. Kao i nedostatak ambicija, ili lijenost, to je sve moje, sve te mane tih likova su moje mane, i imam sva prava da se zajebavam na vlastiti račun i svim tim lažnim osjećanjima kao što su nacionalna, vjerska, i tako dalje, koja više služe kao opravdanja, jer ne mogu biti osjećaji. I, ako se već prihvaća Darwinova teorija evolucije i da smo nastali od majmuna, kakve onda veze ima koje si nacionalnosti majmun? Ali čak i za religiozne, ako je čovjek nastao u svjetlosti i pao, kao kod kršćana, kakve tu veze ima koje si nacionalnosti, kad si se već razbio i slupao, kao majmun?

Općenito vrijedi to da je patnja najbolja muza za umjetnike, totalitarni režimi iznjedrili su neka od najboljih umjetničkih i književnih djela u povijesti svjetske kulture, a sudeći po vašim kolumnama, čini se da je i suvremena srpska demokracija prilično inspirativna. Strašno sam znatiželjna: odakle crpite ideje za natpise na majicama? Dolaze li vam lako ili se mučite s njima? Koju biste parolu izabrali za majicu koju biste obukli, evo, baš danas?

Ovu koju sam maloprije spomenuo: Sve sam zasrao i nema mi druge nego da pjevam. Ili možda: Sramota je pola zdravlja. Ovu drugu ću iskoristiti za novu priču. Ljekovito je osramotiti se i, ukoliko se nastavi dalje uz priznanje i podnošenje svoje sramote, može biti i spasonosno. Kad se usredotočim ili, popularno rečeno, fokusiram na nešto što mi je u glavi i o čemu bih pisao, onda ti natpisi (koje inače stručno nazivam iskazima) izbijaju. Nekad dolaze iz najrazličitije literature, od njemačkih teologa iz 14. i 15. stoljeća, nekad iz nadrealizma. Najčešće nisam ni svjestan odakle mi dolaze. Ali i srpska demokracija je inspirativna, jer je nema. To se ovdje ne prima. Nije Srbija jedina sredina u kojoj demokracije nema iako se priča da je ima. Nema je ni u pola Amerike, kao ni u cijeloj Rusiji. I to je jednostavno tako. Isto kao što se u Srbiji ne primaju ni ananas ni kivi, i šta fali?

U ovim kolumnama, iako nisu ni najmanje politične, kritički se osvrćete na stanje srpskoga društva, upirući u neke njegove neuralgične točke, a u jednoj se pomalo rugate i institutu 'srpskoga romanopisca'. Što se događa s piscima u Srbiji? Kakav je srpski književni krajobraz, koliko je pod utjecajem političkih narativa, gdje su srpski pisci - intelektualci, govore li išta i čuje li ih se kad govore? Postoje li pisci koji podržavaju predsjednika Aleksandra Vučića?

Postoje, naravno, pojedinci koji govore i pišu dobre stvari, i koji gađaju probleme, koji gađaju tamo gdje treba. Postoje i oni koji ovo postojeće stanje brane i pravdaju, čak i vole. I postoje oni kojima nije potreban nikakav društveni angažman i tjeraju svoje stvari, što je dobro. I, manje ili više, stanje s piscima i umjetnicima je uvijek isto, nije ovo sada ništa novo. Bili su mi komični pisci koji su glumili neko buntovništvo protiv Ninove književne nagrade i žirija, to je bio fake totalni, da se poslužim engleskim jezikom. Foliranje i preseravanje, da se poslužim BHS-om. Sviranje kurcu, da se poslužim srpskim jezikom. Uglavnom, da se vratim na vaše pitanje i da krenem od sebe, jer pišem zbog sebe, sve što napišem je zato što je to meni potrebno i važno, da se odredim prema raznim stvarima i u životu i u društvu, i da tako nastavim dalje. I ukoliko se mogu promijeniti, odlično, koliko god da mogu, a hoće li to netko pročitati na ovaj ili neki drugi način, što će to kod nekoga izazvati… gotovo je s tim, teško da me to više uopće zanima. Jedino tako se ne osjećam uzaludnim.

Srbija je posljednjih mjeseci podijeljena prosvjedima potaknutim dvama masovnim ubojstvima. Kakva je reakcija kulturne elite Srbije na masovne prosvjede? Podržavaju li ih srpski kulturnjaci?

Osim histerije i pogubljenosti, ništa se drugo nije dogodilo poslije tih ubojstava. Ni u tim prosvjedima nije bilo ničeg značajnog. Meni je ipak najveći dojam ostavio srpski patrijarh jer se usred svih priča o nasilju u kojem živimo pojavio za nekim velikim stolom, prepunim pića i hrane, vrlo brzo nakon tih masovnih ubojstava i za vrijeme prosvjeda, pa se obratio nekoj ženi i izvrijeđao je, nazivao je najpogrdnijim imenima. Ne znam o kojoj se ženi radi, i najmanje mi je to bitno, jer može biti bilo koja žena, ali kad to govori patrijarh, vrhovni čovjek crkve, onda se tu radi o ženi općenito. To je nasilje. Ali to je važno mjesto odakle mogu doći – i potrebnije su – neke druge riječi i poruke. Koje postoje u kršćanskoj literaturi; ima divnih tekstova svetog Izaka od Ninive o smirenoumlju, tekstova svetog Ivana Klimaka, čija je knjiga 'Ljestve' prepuna toga o mnogogovorljivosti i krotkosti, tekstovi svetog Pajsija o dobrim i lošim mislima, i sve to patrijarh sigurno poznaje. Prijatelj je i druži se s piscima i muzičarima, ali i njemu se sjedi u toj stolici, i njemu histerija i pogubljenost postaju bliži. A to je već politika. Najniži oblik djelovanja duha. Nisam vjernik, nemam nikakvu strast prema politici, ali osjećam svu slobodu da kažem da smo u totalnom kurcu.

Istaknuti srpski kulturnjak koji se uporno otvoreno suprotstavlja Vučiću je glumac Sergej Trifunović, a on je nedavno izbačen iz Hrvatske uz jednogodišnju zabranu ulaska u Europsku uniju. Trifunović je u svojim ispadima usporedio hrvatske policajce s ustašama, spominjao ratne logore, Bleiburg. Do kada ćemo govoriti o ustašama i četnicima?

Ne možete nikome zabraniti da lupeta. Ovdje je dovoljno štete napravljeno i za sljedeće stoljeće. Kad netko spomene Srebrenicu, s druge se strane čuje pitanje: A Jasenovac? I tako dalje. To je ušlo u jezik, to je dio tog folklornog života ovdje, i ako ne obraćate pažnju, nema ga. Ako obraćate pažnju, loše vam je.

U 'Brodu' između ostaloga kažete da je Vidovdan '89. 'početak propasti koja još traje', granica u recentnoj povijesti regije koju obilježavate kao trenutak izbijanja pandemije teškoga nacionalizma, bolesti koja još uvijek hara, a svi se prave da je ne vide. Kako to objašnjavate? Zašto nacionalizam ne vidimo kao bolest, nego kao lijek?

Zato što je to posijano prije 35 godina i primilo se odmah. I zato što to traje još uvijek – i zato što to jest teška bolest, ili poremećaj koji je od Srbije napravio potpuno poraženu sredinu – nema šanse da netko prizna da je bolestan. Naprotiv, kad se poraz lažima pretvori u pobjedu, jako je teško prihvatiti jednostavan savjet filozofa da se rješenje životnog problema vidi u nestanku tog problema. To se čak ne može više ni razumjeti.

Svakih nekoliko mjeseci na Kosovu se dogodi neka eskalacija sukoba – nedavno praktički na rubu ratne situacije. Vidite li ikakvo održivo rješenje na Kosovu koje bi zadovoljilo sve strane?

Nitko ne želi da se taj problem riješi, nema tu nikakvih pregovora, sve je samo nametanje želja i snova. Tako da jedino Fricov savjet Dobrili vrijedi: Prestani se nadati i vidjet ćeš da je fenomenalno.

Na kraju, je li zapravo jedino bitno pitanje koje čovjek može uputiti drugome čovjeku: Voliš li i ti voćnu tortu?

Tako je! Treba učiti od velikih ljudi, od Marcela Duchampa, Johna Cagea, Samuela Becketta, Ludwiga Wittgensteina, od nadrealista i dadaista i, naravno, od Roberta Walsera, koji je to pitao Lenjina, jer je Walser važniji od Lenjina, i zato sam to i stavio kao neku vrstu posvete. I zato što je to nešto najbolje što ga je mogao pitati. Jer i ja volim voćnu tortu.