Ja sam čelo u vrućici, grba na bakinim leđima, glava s plastičnim vijencem, teret koji majka vuče kroz život… ja sam nepostojeći grob svoga oca, ruke u peleni, zaleđeni osmijeh… Ova novinarska simplifikacija pokušaj je izvlačenja moždine kojom vrije kičma zbirke pjesama 'Usijavanje' Ivane Bodrožić, nedavno objavljena u izdanju zaprešićke Frakture.

'Autoportret', kojim ova spisateljica, pjesnikinja – intelektualka uvijek na strani marginaliziranih, drugotnih, onih čiji su glasovi u našem društvu po pravilu utišani – otvara svoju novu pjesničku zbirku slijedi tragove koje je svojim književnim djelima i društvenim angažmanom već utabala duboko u prhku mahovinu javne svijesti: bez zadrške, otvoreno i iskreno, bez cinizma i utvaranja, nepretencioznim, a slojevitim jezikom, u 'Usijavanju' Bodrožić piše o temama ljubavi, seksualnosti i majčinstva, o svojim strahovima i borbama, zasijecajući ravno kroz tkivo društvenog iskustva žene; majke, kćeri, spisateljice.

Bodrožić ima više spisateljskih lica i dosad ih je pokazala čitav niz, od onog ogoljujuće autobiografskog u romanu svjedočanstvu 'Hotel Zagorje' (2010.), koji joj je donio nagradu Kiklop za najbolji roman, a knjiga je uz panegirike adaptirana i za kazalište, preko kontroverzne 'Rupe' (2016.), u kojoj kao ishodišnu točku za anamnezu neuralgičnih rupa hrvatskoga društva uzima ratni zločin na Ovčari, do apsolutnog vrhunca njezina dosadašnjeg romanesknog opusa, izvanrednog spoja klasične drame, poezije i tragedije u romanu 'Sinovi, kćeri' (2020.). Nakon te prekrasne, psihološki iznijansirane priče o obitelji i ljubavi, za koju je dobila regionalnu Nagradu Meša Selimović, Bodrožić se s novim rukopisom ponovo vraća poeziji, ako se to tako uopće može reći, jer poezija je otpočetka gradivno tkivo njezina književnog opusa.

Naime ova je autorica u književnost i zakoračila upravo poezijom, pjesničkom zbirkom 'Prvi korak u tamu' (2005.), redovito objavljuje pjesme u časopisima, uvrštena je u nekoliko pjesničkih antologija, a objavila je u međuvremenu još dvije zbirke pjesama, 'Prijelaz za divlje životinje' (2012.) i 'In a Sentimental Mood' (2018.). Književni opus obuhvaća joj i zbirku priča '100% pamuk' (2014.). Knjige su joj prevedene na dvanaest jezika, objavljene u trinaest zemalja, a tri naslova i audioknjiga objavljeni su joj u SAD-u.

Usijavanje iz naslova njezine nove pjesničke zbirke nema veze s ljetom, ni s toplinom uopće, već sa stanjem u kojem se u jednom trenutku našao život – život žene. Ako bismo pokušali razumjeti uvjete koji dovode do tog usijavanja, shvatili bismo da je do njega došlo uslijed kočenja i zamrzavanja odnosa između svijeta i subjekta, a koji nakon novog buđenja pokušava shvatiti suštinu tog paradoksalnog procesa. Iz takve pjesničke kontemplacije proizlazi poezija koja nas se tiče, poziva na suosjećanje, koju želimo čitati iznova i imati je blizu sebe, podsjećajući nas da ne možemo urazumiti život. Upravo zato u ovim pjesmama nema mjesta cinizmu, već spremnosti da prigrlimo život, da se smijemo, svađamo, tugujemo. Svjedočeći istodobno o snazi i ranjivosti svega oko nas, u svakom stihu ona je prijateljica koja otvoreno poziva: 'Između dvije grubosti / Sačuvaj taj život.'

Uoči zagrebačke promocije 'Usijavanja' početkom listopada, s autoricom smo popričali o dvojnom identitetu pjesnikinje - prozaistice, o ženi kao temi, poeziji kao vatri koja ima snagu raspiriti tamu, ženskom iskustvu, slabostima i snagama, podijeljenostima i preklapanjima koja, ponekad, i nagrade onim ultimativno jedino bitnim: ljubavlju.

'Ja sam u tišini / Gledam u nebo, u krošnju / Čudim se koliko još / Zašto baš ja / Kad nisam, nisam nimalo ja.'

Poezija Ivane Bodrožić doista je slavlje.

Nakon kompleksne prozne poslastice 'Sinova, kćeri' stiže poezija, zbirka pjesama 'Usijavanje'. Donosi li poezija neku vrstu rasterećenja, olakšanja? Je li pisanje poezije (za razliku od proze?) donekle i kompulzivan spisateljski čin? Kako znate kad je vrijeme za poeziju, a kad za prozu? Ili je sve to – isto vrijeme?

Sve to dolazi iz istog mjesta, bio bi najistinitiji odgovor. Želja za pisanjem i artikuliranjem stvarnosti, za njezinom interpretacijom, jedna je te ista, međutim postoje nijanse koje razlikuju pjesnikinju i prozaisticu, da tako kažem. Pjesnikinja je manje opterećena disciplinom, ponekad hoda gradom i čini joj se da sve što vidi može biti pjesma, ushićuju je uvidi koji stanu u jedan stih, a opet su dovoljni da objasne dubinu i kompleksnost života, svijeta. Ta razdoblja u životu nisu konstantna, ona se pojave pa nestanu, nekad se ne vrate mjesecima, možda čak i po godinu, dvije, ali prate me od djetinjstva i tako nastaju zbirke. Prozaistica je, s druge strane, njemački disciplinirana, crta sinopsise, radi bilješke, istražuje o temi za roman kojom je prethodno postala opsjednuta. Živčana je kad ne može pisati u kontinuitetu, viče po kući da se zatvaraju vrata soba, ponekad je nesigurna u ishod priče i mogućnost da je skroji onako kako je zamislila, računa, vraća se, ponovo ispisuje. One žive istovremeno, iako se rijetko preklope u procesu rada, a za suživot je pjesnikinja, čini mi se, ugodnija.

Gdje u toj istovremenosti 'živi' poezija, u kojem svijetu žive vaše pjesme, prije nego postanu vaše pjesme, na papiru, zaslonu računala, ukoričene u knjizi? Kako pronalazite put do njih, kako vam se otkrivaju, što zahtijevaju od vas?

Često se dogodi da zapišem taj jedan stih, on obično dođe nenadano, ali što ga dulje prevrćem, shvaćam da iza njega stoji dug put, proživljeno iskustvo, nesvjesno ponavljanje koje prethodi dubljoj spoznaji. Onda on tako stoji, podsjeća me, iako nepomičan s vremenom mijenja značenje, otvara se i onda se oko njega počinje organizirati pjesma. Tada nastupa svjestan čin pisanja za koji su nužni odluka, vrijeme i posvećenost. Ponekad, naravno, dogodi se i to, gotovo cijela pjesma nastane u kratkom periodu, ali prema takvima sam stroža i sumnjičavija. Na kraju, ima i onih koje nikad zapravo ne zapišete jer vam pobjegnu - kako mi je jednom rekao kolega pjesnik Ivica Prtenjača, sve moje najbolje pjesme su nenapisane. U svakom slučaju, taj period sazrijevanja zapisane pjesme jest užitak u pisanju i ponekad se u takvima osjeti dodatna težina.

U ovoj se zbirci ponavlja motiv iz svih vaših knjiga: Osobno iskustvo, ja unutar sebe i u odnosu na svijet, čuđenje, zašto baš ja, kad nisam nimalo ja, ja koja nisam/sam najviše ja. Kako biste opisali ili personificirali pjesničku personu 'Usijavanja'? Što nam ona otkriva novoga o vama?

Teško mi je reći što otkriva vama o meni, jer mislim da je važnije što pjesme vama otkrivaju o vama, ali mogu donekle pokušati objasniti što one otkrivaju meni. Pjesnički subjekt 'Usijavanja' jest najčešće žena, iako ne uvijek, koja je duboko uronjena u svakodnevicu običnog života; problemi s majstorima, majčinstvo, ljubavni odnosi, seks, novi rat, starenje, obiteljski odnosi. U svemu tome ona se trudi izmaknuti da bi mogla vidjeti bolje i dublje, kako bi mogla samjeriti život, njegove darove i gubitke sa sazrijevanjem, rastom, usijavanjem, a najviše poezijom. Takvo očuđenje donosi olakšanje. Pronalazak univerzalnog u njezinu i drugim životima, artikulirano kroz pjesmu, donosi utjehu i užitak.

U kolikoj se mjeri pjesnik može približiti artikulaciji iskustva? Što vam je bilo najteže – s poetsko-estetskog gledišta – u pisanju koje se oslanja na – ili i jest – autobiografsko? Ili: Odakle dolazi jezik ove zbirke? Gdje je njezina točka usijavanja?

Za mene je najveći izazov doći do duboke jednostavnosti, uvijek nove i istodobno samorazumljive. Jednostavnost u jeziku ponekad se brka s banalnošću pa se podozrivo gleda na poeziju, pjesnike koji ne gomilaju prekomjerne metafore da bi u jezičnoj igri prikrili manjak sadržaja, živo srce pjesme iz koje ona nastaje. Moj jezik identičan je mom najdubljem biću, kad uspijem u pjesmi progovoriti ono kako ja jesam, to je najveći sklad. Tada znam da je pjesma uspjela. Naravno, nemam ništa protiv jezične igre, stilskih figura ili metafora – bez njih nema poezije, ali upravo zato jer ih tako ozbiljno shvaćam odnosim se prema njima s najvećom pažnjom i vrlo promišljeno. Svaki takav zahvat vaša je interpretacija svijeta i morate znati zašto je tu, to je svojevrsna odgovornost prema jeziku i prema čitatelju.

Recite mi nešto o ova tri pojma u 'Usijavanju': Majka, kći, strah. Je li pjesnikinja - kći napokon prerasla kći u sebi postavši pjesnikinja - majka? Može li se to? Koje vam je lice žene danas najvažnije? Zašto?

Sazrijevanje i iskustvo majčinstva neminovno dovode do toga da se prerastamo, što je dobro jer onda na neki način možemo pomoći onim kćerima u sebi da razumiju i da se pomire s raznim događajima, povredama, nerazumljivim situacijama, što prije nismo mogle. Ta veza između naših različitih starosnih identiteta, mislim, dovodi do neke vrste iscjeljenja i kompletira nas. Kompletnije, nužno smo i otpornije. Što se tiče lica žene koje spominjete, danas mi je najdraže ovo koje imam sad, ali tako valjda mora biti, uvijek nam je najdraže ono trenutno jer volimo misliti da smo uvijek u sadašnjosti najpotpunije i dovršene. Moguće je da ću za desetak godina gledati na sebe današnju koja toliko toga nije znala, ali nadam se da će ta mudra pedesetogodišnjakinja znati uspostaviti vezu sa mnom.

Je li vam u tom smislu proces pisanja ove zbirke, ili njezin dovršetak, donio nešto novo, neku novu vrstu uvida? Postoji li nešto takvo kao 'poetika ženskog' ili pjesnici koji su na vas u tom smislu osobito utjecali?

Citirat ću izuzetnu Elenu Ferrante, a ona je baš to, najbolje od svih, objasnila u knjizi 'Na marginama, o užitku čitanja i pisanja': 'Žena koja želi pisati mora se neizbježno nositi s čitavim literarnim nasljeđem na kojemu je odrastala i na temelju kojeg se želi i može izražavati, ali uz činjenicu da je to nasljeđe u biti muško i po svojoj prirodi ne predviđa ženske istinske rečenice... Želim reći da je naše ja – žensko ja koje piše – pred sobom imalo vrletan put, još ga krči, činit će to još tko zna koliko dugo... nijedna stranica, ni predivna ni grubo nabačena na papir, ne govori do kraja našu žensku istinu, štoviše, često je uopće ne govori.'

Postoji li u Hrvatskoj danas nešto što bismo mogli nazvati traumom zajedničkog ženskog iskustva? Ispričajte mi nešto o tom iskustvu koje vas toliko privlači: Što znači biti ženom u Hrvatskoj u 2023.?

Nije da me ono posebno privlači, niti sam ga ja izabrala, ono je naprosto moje, u njega sam ubačena, iz njega govorim, pišem, reagiram, jer mi jednostavno nije dano da iskustveno znam kako je to prolaziti mračnom cestom u noćnim satima, a ne osjećati onaj specifičan strah od nasilja, silovanja, dobacivanja. Nisam iskusila stvarnu ravnopravnost gotovo ni u jednom segmentu svog života, profesionalnom, roditeljskom, kolegijalnom – i to je ono što me, htjela ja to ili ne, određuje. Biti svjesna toga nije lako, dođe ti da vrištiš ako se suočiš s istinom dubokog prezira prema ženama u ovom društvu, od prve subote u mjesecu na glavnom Trgu do femicida, pa i književnog života u kojem su još uvijek pravila takva da je važno što pisac piše, a kakva je spisateljica koja piše. Lakše je pomalo se zavaravati i baviti svojim donekle uređenim mikrosvjetovima. Budući da za mene književnost nije bijeg od stvarnosti, nego upravo suočavanje s njome, tako se i time bavim.

Kakav je trenutni krajolik suvremene hrvatske književnosti, posebno za spisateljice? Kako vidite ulogu žena u oblikovanju književne scene?

U egzistencijalnom smislu znači život u trajnoj neizvjesnosti, borba za naplatu svakog honorarnog posla, planiranje unaprijed i odricanje od sigurnosti, često nerazumijevanje okoline za toliko puno potrebnog vremena u čitanju, razmišljanju, osami koju iziskuje pisanje. U suštinskom smislu za mene znači sve, ne bih bila ništa drugo, jer unatoč gore navedenim nedostacima, osjećam se u skladu sa sobom, a to mi je ipak najvažnije. Žene u Hrvatskoj pišu izuzetno dobro i voljela bih da su malo svjesnije svoje snage, kao i činjenice da bez njih ništa ne bi moglo funkcionirati i da ne trebaju blagoslov starijih kolega koji se znaju nametnuti kao arbitri književne i društvene vrijednosti.

Vaš posljednji roman 'Sinovi, kćeri' snažno je odjeknuo. Predstavlja li to za njegovu autoricu i određeni teret? Mora li svaka vaša sljedeća knjiga biti bolja od prethodne?

Roman je zaista sjajno prošao kod čitatelja, tiskan je u četiri izdanja, već se prevodi na pet jezika, ali pored regionalne Nagrade Meša Selimović, on u Hrvatskoj nije bio prepoznat kao književno djelo vrijedno ijedne nagrade. S ovim iskustvom, književnim i životnim, svjesna sam da je to dio paketa koji ide s jasnim izražavanjem stava, iritantnim upozoravanjem na mizoginiju, posebice u kulturnim i književnim krugovima, nepripadanjem određenim lobijima i, u svrhu očuvanja vlastitog integriteta, rado pristajem na to. Vjerujem da integritet utječe i na kvalitetu teksta. Što se tiče svakog idućeg romana, važno je da vama kao autorici bude bolji u smislu da ste otišli dalje, da ste narasli. Opet, nekome će se manje svidjeti, nekome više, ali važno je truditi se i pisati kad zaista imate što reći.

Pišete li već novi roman?

Novi roman zasad samo planiram, a pišem zbirku priča.

Godinama ste na barikadama borbe za prava žena i ostalih drugotnih skupina u hrvatskom društvu. S druge strane spektra sad pred nama stoji pjesnikinja, razgolićena, treperava i nježna, ali i dalje ratoborna, decidirana, čvrsta. Može li se poezijom objaviti rat? Može li poezija biti alat borbe? Čemu biste prvo objavili rat u hrvatskom društvu?

Pod svaku cijenu pokušala bih izbjeći rat, to je moja najdublja tvornička postavka; oni koji me znaju privatno znaju da bježim od svakog konflikta i nisam nimalo ratoborna. Ali zauzimanje za vrijednosti koje će nam svima dati više šanse – mislim da je ključno za život. Naš zajednički. U to smo uključeni svi, pogotovo kad shvatite koliko godina imate i da ne postoje više oni neki strašni odrasli ili stari ljudi koji upravljaju vašim životima. Njih više nema, ili nisu strašni, mi smo sad ti ljudi, u ovom trenutku, i o nama sve ovisi. Više se nemamo na koga ili kome žaliti. Poezija, naravno, doprinosi tome, a što se tiče ovog trenutka, mislim da je eksploatacija Zemlje, obijest i bahatost s kojom sve uništavamo za bezvrijedna zadovoljstva, najveći problem. Jasnije, to nas je dovelo do najvećeg i možda fatalnog problema: klimatskih promjena.

Prvu ste knjigu, zbirku poezije 'Prvi korak u tamu', objavili 2005. U književnom smislu tek ste sada punoljetni! Gledajući unatrag na prvu knjigu i, na drugom kraju spektra, 'Usijavanje' 18 godina kasnije, koje poveznice zamjećujete?

Sad kad ste ih ovako stavili jednu pored druge, mogu zamijetiti neku čudnu kompatibilnost u naslovima koja nije bila unaprijed zamišljena. Ali ima nešto u toj igri s tamom, svjetlom, oprečnim pojmovima između koji se nalazi čitav spektar tonova ili tema, kako hoćete. Kao i na početku, poveznica sam vjerojatno ja, filtar koji kroz sebe pokušava propustiti ovaj svijet, njegovu tamu i žar, i svemu tome, tako prolaznom, dati neki dublji smisao.

Što je najneobičnije što ste naučili od književnosti? Postoji li nešto u vašem životu književnice što vam se sada, nakon četiri objavljene zbirke poezije i tri romana, čini prekretnicom u životnom ili umjetničkom smislu?

Ne mogu izbjeći patetiku u ovom odgovoru, ali tako je stvarno bilo – književnost je uvijek, posredno ili neposredno, dovela sve ono i sve one koji su važni u mom životu. Djecu, ljubav, prijatelje, samopouzdanje i samopoštovanje, osjećaj pripadnosti, ali i tenziju bez koje je nemoguće napredovati, pogled u tuđe živote, najiskreniji kakav može biti ako već nije vaš. I borbu za tim pisanjem, koliko god život u materijalnom smislu ponekad neizvjestan bio. A onda se uvijek pokaže da se i to nekako organizira. Pišući, u dosluhu sam sa sobom, a tako je sve lakše.

Što vas je više privlačilo dok ste radili na 'Usijavanju': Razmišljanje i razumijevanje događaja, istraživanje kako događaji utječu na stanje postojanja ili nešto treće?

Da razumijem. To je ono što me uvijek privlači i to je osnovni motiv pisanja. Da razumijem sebe, život, druge, razloge, vrijeme, gubitke, preokrete, sve što živimo.

Zanima me i podjela ove knjige na poglavlja: Autoportret, Menstrualni, Muški i tako dalje, do Epitafa. Na koji način ona međusobno komuniciraju, iz vaše perspektive? Uviđate li sada neku vezu među njima koju ranije niste vidjeli, nešto što vas možda malo i iznenađuje?

Vezu sam uvidjela tu jednu noć kad sam završila rukopis i rasprostrla sve pjesme po krevetu te ih krenula slagati. Ciklusi su se intuitivno organizirali, iako nisu nastajali kronološki, a onda je urednik Seid Serdarević uvidio da bi dvije spomenute pjesme, 'Autoportret' i 'Epitaf', bile odlične kao početak i kraj, izdvojene od ciklusa. Ono što me iznenađuje jest da se sve tako prirodno posložilo, što govori u prilog tome da i pisanjem vlada neka podzemna logika. Danilo Kiš jednom je rekao da je pisanje udio truda i čuda, to bi valjda bilo to.

Ciklus 'Muški' posvećen je – majstorima. Pjesnikinji trebaju muškarci – mišićavi, obično i dlakavi, jednostavni, glavno je da su vješti u nečemu. Muškarci nastanjeni u kamene blokove. Razmišljam o klišejima, onima protiv kojih se mi žene tako očajnički borimo kad je riječ o jeziku muškaraca o nama. Što u ovom slučaju za pjesnikinju znači posezanje za klišejima? Slobodu? Zadovoljštinu neke vrste? Jeste li iskusili bilo kakve ambivalentnosti ili nesigurnosti u vezi s pjesničkim stilom koji promiče određenu vrstu rizika, slobode, možda i sirovosti?

Pitanje klišeja ili stereotipa je kompleksno i može se promatrati s dva stajališta. Naime, bez stereotipa književnost ili film ne bi bili mogući, upravo jer smo svi mi u velikoj mjeri stereotipi i naši životi jesu klišeji, zato se tako dobro razumijemo. Zato je proces identifikacije kao najjači alat u književnosti toliko moćan, a sjajan književni lik nastaje onda kad stereotip uspijete nadograditi tako da bude individualac. Dakle, bez klišeja ništa. Ali posve je druga stvar kad se stereotipi koriste i zlorabe zato da bi nekoga unizili, da bi mu oduzeli prava, da bi sve njegove ili njezine karakteristike proglasili ništavnima i da mu unutar toga ne bi priznali individualnost i posebnost. I žensko, i muško, i manjinsko, i svako drugo iskustvo prepuno je stereotipa, ali to nije razlog da netko bude manje vrijedan ili vrijedna.

Knjige su vam prevođene i objavljivane u inozemstvu, između ostaloga i u SAD-u. Kako američki čitatelji 'razumiju' pisanje Ivane Bodrožić? Jeste li prepoznati u SAD-u?

U SAD-u je 'Hotel Tito' prošao dosta dobro, 'Rupa' je dobila lijepu kritiku u NY Timesu i uskoro izlaze 'Sinovi, kćeri', a već su prevedeni na talijanski jezik. Prošli tjedan 'Sinovi, kćeri' bili su jedna od top deset knjiga u La Repubblici, izabrana kao osma najbolja od te redakcije, a u Mantovi sam zaista imala sjajnu promociju pred 320 ljudi u kazalištu Teatro Bibiena; sva mjesta bila su rasprodana. Tu moram spomenuti i svoju prevoditeljicu, koja je sigurno napravila odličan posao, Esteru Miočić, kao i Sellerio Editore, izdavača koji se pobrinuo za to da knjiga zaista živi i dođe do čitatelja. I svoju Dianu Matulić, koja me zastupa vani, a i objavila je roman u Hrvatskoj.

Digitalno doba promijenilo je način na koji dijelimo i konzumiramo umjetnost. Utječe li tehnološki napredak i na način na koji se piše poezija? Jeste li već pokušali napisati pjesmu uz pomoć umjetne inteligencije?

Nisam, nikada ne bih prepustila užitak pisanja nekome drugom, a kamoli stroju. To je ono što ljudi ne razumiju do kraja, kad se radi o piscima – pisanje je prije svega silan užitak za vas i zato mu se vraćate. Koja je poanta toga da pod tekst koji niste proživjeli stavite svoje ime? Ako je to samo novac, ima i boljih načina.

Osim što pišete, vodite radionice kreativnog pisanja. Koji ključni savjet dajete svojim 'učenicima'? Što je za pisca – pjesnika – najvažnije?

Recite svijetu svoju istinu.

'Usijavanje' počinje svojevrsnom izjavom o podijeljenosti, višestrukosti preklapajućih ženskih identiteta, a završava nedvojbenom posvetom ljubavi: Biti lud od ljubavi kako bi se na neki način urazumio život. Jeste li u ovoj paradoksalnoj formuli pronašli način da 'urazumite' vlastiti život, da onaj 'ja' učahuren u zadanostima tijela lakše prodiše u ovome svijetu koji mu je dan?

Jesam, samo u ljubavi. Ta pamet i pomirenje ne nalaze se nigdje drugdje.