Multitalentirani umjetnik karakteristična stila koji pršti maštovitim iskakanjem iz formalnih kanona, Junaković je žanr za sebe: postmodernist koji voli klasiku, eksperimentalno zaigran, duhovito subverzivan, principijelno se protivi čistunstvu i formalizmu i uporno odbija prikloniti se trendovima. Rezultat je fantastičan opus djela nastalih u različitim medijima, korištenjem različitih materijala, specifična narativnog pristupa i karakteristična vizualnog glasa koji od svake skulpture, slike i ilustracije stvara maštovito iskričav, autentično svoj univerzum ideja, kodova i iskaza.

U stvaralaštvu Svjetlana Junakovića ravnopravno uz skulpture, slike i ilustracije stoje njegove autorske slikovnice, objavljene u više od 30 zemalja svijeta i nagrađene desecima međunarodnih nagrada. Zahvaljujući agilnosti nakladničke kuće Bodoni, sestrinskog izdavača zaprešićke Frakture, prošle godine objavljena je njegova slikovnica "Tata u pidžami", koja je svojem autoru donijela nagradu stručnog žirija Ovca u kutiji za najbolju hrvatsku slikovnicu, a ove godine izašle su i prve tri od devetodijelnog serijala slikovnica namijenjenih djeci od tri do devet godina: "Čije su to šare?", "Tko tu živi" i "Tko to svira". Riječ je o slikovnicama-skrivalicama, knjigama ilustracija sa zagonetkama, zamišljenim kao neka vrsta igračaka o životinjama, kroz koje se djeca mogu upoznati s različitim životinjama, po 12 u svakoj slikovnici.

Svjetlan Junaković (1961.) diplomirao je kiparstvo na Accademia di Belle Arti di Brera u Milanu 1985. godine. Od tada, kontinuirano se bavi crtežom, ilustracijom i skulpturom, prvih 25 godina kao samostalni umjetnik, a sada kao redovni profesor na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. U karijeri je imao na desetke samostalnih izložbi, te ilustrirao preko 250 knjiga za djecu. Godine 2010. osvojio je brojne nagrade za autorski animirani film “My Way” koji je napravio prema svojoj slikovnici, a za samostalnu izložbu skulptura u Gliptoteci HAZU 2015. je dobio najznačajniju hrvatsku nagradu Vladimir Nazor. Uz brojna druga priznanja svojem radu, Junaković je odnedavno postao hit u Kini: samo u posljednje četiri godine u najmnogoljudnijoj zemlji na svijetu objavljeno je tridesetak njegovih slikovnica, a on je gostovao kao profesor na tri kineske likovne akademije.

Uvijek prezaposlen i razapet novim idejama i projektima – trenutno za pekinškog nakladnika Daylight ilustrira novu knjigu po tekstu kineskog pisca Caoa Wenxuana, dobitnika Andersonove nagrade, priprema izložbu crteža i monografsku izložbu ilustracija u Českom Krumlovu u Češkoj, te radi na novoj autorskoj slikovnici koja će biti o ratu – Svjetlan Junaković našao je vremena za ovaj – a kakav nego iskričav, zaigran i probijajući okvire – razgovor o svojem stvaralaštvu.

U jednom ste intervjuu izjavili da ćete onoga dana kada samome sebi kažete "Ja znam napraviti ilustraciju" biti kreativno mrtvi. Što je to što po vama mora imati svaki umjetnik koji želi stvarati umjetnost koja se izdvaja od ostatka? Mora li to izdvajanje biti imperativ umjetnosti? Koje je vaše najvažnije kreativno pravilo?

Najvažnije je priznati si da više nema nikakvih pravila. Kako u umjetnosti općenito, tako i u ilustriranim knjigama za djecu. Zbog toga pokušavam ukinuti razmišljanja koja bi uključivala "mora se" ili slično. Mi kreiramo sami pravila u svom radu, a ona naravno nastaju u zavisnosti od naših nastojanja, koja mogu biti svakakva: veći komercijalni uspjeh, izlazak iz uobičajenih estetskih okvira ili jednostavno uvođenje novih tehnika i vještina... To što sam izjavio da ću u momentu kada pomislim kako znam napraviti ilustraciju biti kreativno mrtav odnosi se na moj stav da ne mogu svi tekstovi i knjige biti ilustrirani na isti način. Kod svakog bi rada na knjizi trebalo raditi određene pomake i promjene koji, naravno, zahtijevaju kreativnost, ponekad i hrabrost, a svakako – učenje!

Ilustrirali ste preko 250 knjiga za djecu objavljenih u više od 30 zemalja svijeta. Najpoznatiji ste kao slikar i ilustrator, no vi ste zapravo u prvome redu kipar. Postoji li jasna crta razgraničenja između Svjetlana Junakovića-kipara i Svjetlana Junakovića-slikara?

Mislim da se s vremenom crta koja bi razdvajala moje kiparstvo od ilustracije skoro sasvim istopila. Naravno da ne mogu imati isti pristup i odabir tema u ta dva naizgled suprotna posla, ali stav, želja za naracijom i duhovitošću, uvijek je prisutna. Tridesetak sam godina puno više inzistirao na ilustraciji i knjigama, jer sam bio ušao u taj jako željeni, međunarodni svijet izdavača, sajmova i izložbi, te sam živio isključivo od crtanja... A onda sam se, s dolaskom velike krize u izdavaštvu 2009. godine, okrenuo kiparstvu. U tome mi je pomoglo i zapošljavanje na Akademiji.

Danas ste redoviti profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, koju ste i sami dvaput neuspješno pokušali upisati, da biste potom otišli na slavnu milansku Akademiju lijepih umjetnosti. Kako je moguće da netko tko nije dovoljno dobar za Zagreb bude itekako dovoljno dobar za Milano?

Mislim da su Milano i Zagreb bili početkom osamdesetih jako različiti, a isto tako i njihove akademije. Jednostavno, u Zagrebu se njegovala jedna druga poetika u kojoj se ja nisam želio niti mogao uklopiti. Likovno sam odgajan na Matisseu, Modiglianiju, Mariniju, i u jedan čvrsti, Meštrovićev način gledanja na portret i akt – što se tražilo na prijemnom – nisam se mogao uklopiti. Danas sam redovni profesor na Grafičkom odsjeku i predajem primijenjenu grafiku i ilustraciju, crtanje. Svaki umjetnik ima neke svoje umjetničke pretke, nekoga tko mu je puno značio u oblikovanju vlastitog izraza.

Tko su vaši umjetnički preci, kome se divite, od koga ste najviše naučili, netko bez koga ne bi bilo Svjetlana Junakovića kakvog poznajemo?

To je sigurno bio naš veliki kipar Kosta Angeli Radovani. Sretan sam što mogu reći kako me upravo on likovno odgojio, njegovom sam zaslugom otišao na studij u Milano – i on je tamo studirao. Slušao sam ga i pamtio sve što mi je govorio, iako sam neke stvari tek nedavno i shvatio, kada sam došao u neke ozbiljnije godine. Kad već spominjete godine… pretpostavljam da, kako umjetnik stari i sazrijeva, sazrijeva i mijenja se i njegova umjetnost.

Mijenjate li se vi pod utjecajem svoje umjetnosti? Što vas je najvažnije naučila vaša umjetnost?

Naravno da se mijenjam, i ja, i moj odnos prema radu i prema onome što radim. Baš me to moj rad naučio – da je mijenjanje izuzetno bitno, ukoliko je korisno, zabavno i kreativno.

Nedavno je objavljena serija vaših slikovnica "Čije su to šare?", "Tko tu živi?" i "Tko to svira?". Zanimljivo je da su prvo objavljene u Kini, pa tek onda u Hrvatskoj.

Te su tri knjige prvi put objavljene prije 24 godine u Švicarskoj, izdavač je bio Bohem Press iz Züricha. One su dio serije od devet knjiga istoga dizajna s preklopnom stranicom, uvijek o životinjama, a Bohem Press ih je uspio prodati na preko 20 jezika. Knjiga „Tko to svira“ dobila je i nagradu na Bijenalu ilustracija u Bratislavi, BIB-u. Dosta dugo su se te knjige održale na različitim tržištima, a onda ih je nakon duže pauze ponovo objavio kineski izdavač The Magic Elephant Books 2017., a ove godine i zagrebački Bodoni. Činjenica da su te slikovnice još uvijek aktualne za mene osobno potvrda je kvalitete.

Posljednjih godina uglavnom i radite za kinesko tržište. Kako to? Čime ste osvojili kineske nakladnike? Koja je vaša supermoć?

Nema u mom radu supermoći, naravno! Prije sedam godina, s Kinezima sam potpisao ekskluzivni ugovor o objavljivanju knjiga ali i o izložbama za cijeli svijet. Oni su me znali s izložbi na sajmu knjiga u Bologni, a pogotovo nakon izložbe „Pedeset ilustratora koji su obilježili pedeset godina Sajma“. Ta je izložba putovala skoro po cijelom svijetu! Vjerujem da je u Kini zanimljiv moj odabir tema, od svakodnevnih odnosa djece i odraslih do knjiga koje djeci približavaju umjetnost, klasičnu i modernu. Rekli su mi da im je zanimljiv pristup koji pokušava u svakoj knjizi dati malo drugačiji, prilagođeni vizual. Upravo je pripremljena knjiga o umjetnosti dvadesetog stoljeća, a prošle godine su izdali "Veliku knjigu životinjskih portreta". Do sada sam u Kini objavio 28 knjiga.

Reagiraju li kineska djeca na isti način na vaše slikovnice kao i djeca u Hrvatskoj?

Vjerojatno! Teško mi je to reći. No u Kini postoji program rada i s roditeljima i s djecom, gdje se odrasle upućuje kako čitati i doživljavati slikovnice, te kako ih koristiti u radu s djecom. Imao sam brojna predstavljanja knjiga u raznim gradovima, gdje smo uz čitanje knjiga razgovarali o iščitavanju detalja s ilustracija koji mogu biti vrlo zanimljivi i bitni za razgovor s djecom, za otkrivanje njihovih interesa, odlaske u muzeje, na koncerte i slično. Tako se slikovnici može dati novi značaj i produljiti joj vijek trajanja i zanimanja kod djece. Jedna od zanimljivih stvari bila je nagovoriti roditelje da crtaju s djecom. Nije bitna kvaliteta tih crteža, bitan je kontakt s djecom, vrijeme provedeno zajedno...

Vaše slike, kao i skulpture, ilustracije (…) odražavaju specifičnu razigranost, poigravanje formama, bojama, materijalima. Kako je nastao taj specifični svijet Svjetlana Junakovića, koja je vaša "priča iza priče"? Što vas je, u tom smislu, ključno odredilo?

Moram biti iskren pa reći da sam svoj posao odabrao jer mi je bio zabavan... Od prvih školskih portreta, aktova, pa do svega što radim danas. Ali, ja mislim da postoji „priča“, ali ne „priča iza priče“, već samo jedna - priča. Uglavnom, radim što volim, i tome dodajem neki svoj pogled na svijet koji nastoji biti duhovit, a to mi pomaže da ne lupam glavom o zid zbog ovakve stvarnosti kakva nam se stalno servira.... Volim misliti da je moj najveći uspjeh činjenica da sam cijeli život radio posao koji jako volim. Nisam se nikada morao okretati nečem drugom, opstao sam u svijetu ilustracije i kiparstva, živim od toga!

Nedavno ste u Rijeci imali izložbu skulptura "Računam na tebe 110%". Vaše skulpture, kako tvrdite, uglavnom "nastaju slučajno". Kako – slučajno? Ustanete ujutro i ruke same rade? Kako birate na čemu ćete raditi? Što vas najviše inspirira?

"Slučajno" se odnosi na odabir tema, ponekad i materijala. Nisu me nikada previše zanimale skulpture u kojima dominira samo forma. Bilježim sve ideje ili zanimljive detalje u crtaće blokove – prošle godine mi je Sandorf objavio veliku knjigu tih skica i crteža – a ponekad samo zapišem naslove ili komentare te kasnije stvaram skice, a ponekad i veće skulpture. Skulptura boksača "Šampion lake kategorije u terakoti" stajala mi je više od tri godine u ateljeu, dok ju nisam završio. Ta je velika figura naime napravljena s rukama do poda i ideja je bila da kada netko ima tako dugačke ruke, mora biti nepobjediv. No, to mi nekako nije bilo dovoljno. Trebalo mi je tri godine da se sjetim oslikati ga cijeloga, „istetovirati“ ga! Tek tada sam mu kroz tetovaže dao životnu priču, karakter.....to me još i jako zabavilo!

Može li vas išta toliko oduševiti da vas izbaci iz cipela?

Srećom, da! Zadnje, prošle godine u Beču na izložbi Davida Hockneya, pa pred ratnicima od terakote u Kini... Marinijev muzej u Firenci...

Od umjetnika se na neki način očekuje da "educira" i usmjerava svoju publiku, da je nauči nečem novom, posebnom. Mene zanima što je vama dala vaša publika; što ste najvažnije naučili putujući svijetom? Što je na vas ostavilo najsnažniji dojam?

Za mene su druge kulture i svjetovi izuzetno bitni, za moj rad, ali i za bolje razumijevanje ljudi, odnosa i suživota. Jedna od najvažnijih stvari s kojima sam se sretao je ta da posvuda ima ljudi s istim interesom prema knjizi i umjetnosti kakav i ja osjećam. Naravno da se taj interes u različitim dijelovima svijeta različito i očituje, da je uvjetovan poviješću i običajima, ali to mi je samo potvrdilo koliko je crtež i crtanje zapravo internacionalni jezik, i da može biti razumljiv posvuda. Jednom sam rekao da srećom dovoljno putujem da bih i dalje znao koliko je knjiga vrijedna, zato jer je tražena, jer ljude zanima, jer im govori o nama, pa i o meni osobno.

A što biste vi sami rekli o sebi? Jeste li i vi, poput junaka vašeg nagrađivanog animiranog filma "My Way" oduvijek voljeli igrati po vlastitim pravilima, oslanjajući se na pomoć i vodstvo nekog svojeg unutarnjeg kamenčića u cipeli?

Ova paralela s filmom – i knjigom – "My way" mi se baš sviđa! Zato bi bilo najbolje odgovoriti kratko i jasno: DA!

S napretkom tehnologija i širenjem digitalnog prostora u sve spore života, mijenja se i definicija umjetnosti. Plašite li se za budućnost umjetnosti, ilustracije, slike, knjige?

Definicije su u suvremenoj umjetnosti upitne. I ne plašim se za budućnost. Pa mi smo posvuda okruženi grafikom, na kompjuterima, telefonima, posvuda! A da će se mijenjati tehnologije i tehnike, pa tako i poetike, potpuno je sigurno. Pred nama su zanimljiva vremena....

Poželite li ikada raditi nešto drugo, nešto što nije umjetnost?

Poželim! Da mi daju avion, pa da odem u Abesiniju!... (Smijeh)