intervju

Igor Ivko otkriva nam kako je postao miljenik kritike i zašto je studentskoj blokadi posvetio roman

19.08.2023 u 19:57

Bionic
Reading

Razgovarali smo s Igorom Ivkom, ne tako mladim piscem iz Varaždina, čiji je prvi roman 'Početnici' nedavno objavljen u ediciji Disputa

Igor Ivko zanimljiva je pojava. Premda je studirao filozofiju, etnologiju i antropologiju, ovaj tridesetsedmogodišnji Varaždinac radi kao geštalt terapeut, što je nešto što se ne viđa često u bilješkama o domaćim piscima. Također se ne viđa često da se netko pojavi na književnoj s toliko stila, što je njemu pošlo za rukom prvom knjigom - zbirkom priča 'Nepovredivo mjesto'. Ne čudi stoga što se njegov najavljeni debitantski roman čekao s nestrpljenjem u književnim krugovima, koje, sudeći po objavljenim kritikama, nije razočarao. Naprotiv, 'Početnici', ljubavna priča o Loti i Marinu, čiji su korijeni u studentskoj blokadi Sveučilišta u Zadru, su korak dalje u njegovoj poetici, ali i, kako ističe, kraj diptiha o nesretnicima. U jednom nam se trenutku prijateljskog razgovora učinilo da mi nismo ti koji intervjuiramo, možda zato što imamo posla s psihoterapeutom. Ganjali smo se dugo, ali se isplatilo.

Za početak, zanima me kako si počeo pisati.

- Ovo mi je prvo palo na pamet: prvi objavljeni sastavak, ali objavljen na ploči osnovne škole (razredne, ne cijele škole), bio je povodom drugog dolaska pape Ivana Pavla u Hrvatsku. Tokom srednje škole smo osnovali bend; tamo sam bio pjevač, što sad zvuči kao preteška riječ za ono što sam tamo radio…

Vokal?

- Okej, to sve pokriva! Pisao sam i tekstove svoje tada. Drugo, značajnu je ulogu tokom prvih godina srednje škole odigrala profesorica hrvatskog, koja je imala super pristup književnosti, pristup potpune posvećenosti. Tu sam se zainteresirao, najviše s romantizmom, a naša muzika je bila emo muzika.

Naravno, to su te godine!

- Romantizam i emo, evo! Krenuo sam više čitati, baviti se čitanjem i književnošću. Goethe i njegov Werther, to mi je bilo posebno značajno, čitao sam ga čak i na moru. Zašto velim 'čak'? Zato što je taj zadnji čin, njegov suicid, bacanje u neku vodu. Sad mogu to vratiti, ne znam jesam li ijedno djelo toliko osjetio, na razini tijela. Dobro, mislio sam, neću to napraviti, ali me duboko potreslo. Te su stvari najviše utjecale, jedna po jedna. Zatim je došao četvrti razred srednje škole gdje sam se uključio u literarnu grupu, koju je vodila izvrsna profesorica hrvatskog. Pisali smo pjesme jednom tjedno, čitali i komentirali. Tu je začetak, izašla je knjiga s našim ukoričenim pjesmama. Nije to bilo radikalno ozbiljno, ali je bilo ozbiljnije. Na faksu se dogodila stanka s više življenja i čitanja, s obzirom na to da sam studirao filozofiju i etnologiju u Zadru, kasnije antropologiju u Zagrebu. Doduše, bio je jedan fanzin koji smo radili 'usput', mislim da su čak dva broja izašla… Da se vratim na glavni impuls, sad sam se podsjetio! Moj stari je rekao za sebe da je profesionalni kavopija i čitatelj.

To sam vidio, to si rekao.

- To je to, tu je počelo! Zašto mi je Feral bio zabavan? Mislim da je počeo izlaziti ’93., ja sam imao sedam godina. Sjećam se naslovnice s Tuđmanom, s bogatom trpezom, s natpisom 'Jede se njemu što narod gladuje'. Takve stvari su ti kao djetetu fascinantne. Cijelo vrijeme sam bio okružen novinama i knjigama. Kad gledam unazad, to su itekako značajne stvari, da je meni čitanje postalo nešto blisko, prirodno, svakodnevno.

A kad se to uozbiljilo do te mjere da šalješ priču na natječaj i imaš već puno materijala koji se može uobličiti u knjigu?

- Mislim da je to bilo 2011. kad sam se preslio u Zagreb, gdje sam počeo živjeti sam, na Knežiji. To je značajno, u cimeraju nisu takvi uvjeti. 'Vlastita soba' je sigurno imala utjecaj zato što mi je ritam dana, struktura svega bila prilagođena kako hoću. Sjećam se nekih pokušaja romana i kratkih priča, sve napamet, nekakvo tapkanje. Čini mi se da sam tada krenuo čitati tekstove o tome kako se piše, o načinima pisanja.

Naprimjer?

- Recimo, otkrio sam Chucka Palahniuka. U tom periodu, bio sam u knjižnici Filozofskog u Zagrebu, nabasao sam na njegovu knjigu o trikovima pri pisanju, sad se sjećam! To je bio jedan od značajnijih tekstova. Ono što također uvijek spominjem su kritike, ali mislim da tada Ivan Tomašić nije još pisao. Važni su mi bili i sarajevski studenti okupljeni oko stranice sic!, Haris Imamović i Mirnes Sokolović, pokretači i najagilniji ljudi u tome. Način na koji su kritizirali me oduševio, shvatio sam na što se stavlja naglasak prilikom pisanja. 'Čas anatomije' mi je bio također važan, umirao sam od smijeha kad analizira ona dva srpska pisca…

Nisam čitao, ali mislim da je jedan Šćepanović.

- Točno taj! Malo sam kronološki izmiješao sve, ali su to bile stvari koje su utjecale da počnem drugačije promišljati o tekstu, brinuti se o tome i da nešto zapisujem. Moguće da ću danas imati nešto za roman koji sam planirao. Onda otkrivam književne natječaje, oko 2014. godine, natječaj šibenske Gradske knjižnice 'Kušin', mislim da se tako zove. To mi je bio poticaj da pišem, a i da dobijem neku lovu. Dobio sam jedino tisuću kuna od tog Kušina i taj mobitel od tvoje firme. Lova nije došla, ali je došlo sve ostalo. Ritam natječaja ti daje neki deadline, što mi je bilo jako bitno. Inače bih vjerojatno još danas pisao neke priče… Ja šaljem na natječaje do 2020. godine kad se javlja Tomašić, u šestom mjesecu. Dakle, to je pet godina pisanja i slanja. Dramu sam poslao na 'Držića', dobila je preporuku za izvedbu. Zatim dolazi Tomašić, zatim dolazi knjiga. Možda ćeš to i pitati kasnije - 'Nepovredivo mjesto' i 'Početnici' su nastali u gotovo isto vrijeme, posalo sam ih Josipu Panduriću i Tomašiću odjednom. Oni su htjeli da prvo idu priče, roman kasnije, a to se vidi po stilu, po leksiku i po temi. To mi je bio problem, jer sam 'Početnike' počeo pisati u prosincu 2017. godine. Nije mi bilo lagano vratiti se tome nakon pet godina, ali nisam mogao odstupiti od ideje koju sam tad zacrtao. Nisam htio da bude kao 'Nepovredivo mjesto', trebalo je naći neki balans između novog gdje sam danas i tog starog. Nadam se da sam uspio.

Ja sam to drugačije zamišljao. Priče su vježba, a roman je kruna rada.

- Takav je bio i Pandurićev komentar, roman ima određenu težinu. Završavanje priča mi je bilo puno zahtjevnije jer je 20 priča i 20 kratkih, to su potpuno različiti stilovi i likovi. Premda se moglo dogoditi da bude obrnuto, drago mi je da je ovako. Kad mi je mama vidjela da se knjiga prodaje i kad je pročitala pogovor, pitala me jesu li to opet neki jadnici. Mislim da ću sad stati s tim.

Dakle, radi se na promjeni paradigme?

- Na promociji u Booksi se razgovaralo o pesimizmu. Pričao sam o tome da je vrijeme da se to malo uljepša, s obzirom na to da mi je to postao manir.

Sviđa mi se kad je nekome gore od mene. Čitam 'Početnike' i mislim si - vidi kako je njima užasno, nije meni tako loše!

- Drago mi je što je djelovalo terapeutski! Bilo mi je drago što je prijatelj rekao da mu je prva priča u 'Nepovredivom mjestu' ('Znoj') bila poticaj da da otkaz na poslu. Nije to bila moja intencija, ali mi je super što moja književnost ima efekt. Mislim da su Dječaci pričali o tome kako je Rađa uvijek skretao u pušenje trave, što mi je super usporedba. Ide priča i tu je krv, smrt, ništa dobro. U 'Početnicima' je u prvoj verziji kraj bio drugačiji, neću reći kakav. Osjećam kako mi treba da se maknem. Možda je to kruna rada, ali to je zbir svega što sam doživio u ovih 37 godina.

Dakle, te dvije knjige su kao prvi album. Sad mi je jasnije!

- Tako je!

Uočio sam da je glazba u tvojim djelima prilično bitna. Baš me u 'Početnicima' obradovalo što je istaknuta pjesma 'Sve biće u redu' Nežnog Dalibora, jer mi je jako draga. Mislim da je našoj generaciji, koja je studirala na Filozofskom od kraja prvog desetljeća dvijetisućitih, to važna pjesma, premda je deep cut s tog albuma, tako završava.

- Slučajno sam je otkrio. Dogodilo se tako da sam puno vremena provodio u knjižnici, imaš prostor, imaš knjiga, genijalno! Osjećao sam da imam prostora za sebe, neki osjećaj otvorenosti. Baš mi je ta pjesma bila odlična, a kasnije mi je pasala u tekstu, ta atmosfera i ta emocija. Ne volim nasilno gurati te stvari, nego da funkcionira na više nivoa. Važno mi je da muzika daje atmosferu.

Kužim. Neki pisci agresivno ubacuju reference, a ovdje je to pogođeno. Ne razbacuješ se s tim.

- Točno, to mi je važno, to je taj put i razvoj. Sad mi je drago što neke stvari nisu izašle prerano. Da su 'Početnici' objavljeni prije 10 godina, vjerojatno bi imali 400 stranica! Sve bih htio uključiti - o povijesti ljevičarstva, o svim prosvjedima, Marinovoj obitelji, Lotinoj, Berlinu… Uvijek ističem Kišev pristup - kraćenje, kraćenje, kraćenje. Carverova knjiga se zapravo zvala 'Početnici', a nakon rezanja urednika je dobila naslov 'O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi'.

Radi se o omažu?

- Imao sam naslov i prije nego što sam to saznao, ali sam bio u dvojbi. Kad sam bolje razmislio, shvatio sam da je moj stil pisanja pod utjecajem Carvera, to kraćenje 'do kosti'. To promišljanje mi je bilo značajno da nema filanja, da kratim sve nepotrebno.

Pomalo shvaćam da mi ovdje slobodno pričamo i da se super razumijemo, kao da svi znaju sve o tvom pisanju, a radi se o friškom romanu, mi smo ušli in medias res. Možeš li u ovom trenutku predstaviti roman potencijalnim čitateljima?

- Roman je izašao iz dramskog teksta, čija je namjera bila da predstavim dvoje ljude na sceni… Ne idem preširoko? Slobodno skrati kasnije. Kad već pišem škrto, neka govorim široko. Dakle, na sceni vidimo samo njih dvoje, ali ne vidimo ljude koji žive s njima, samo čujemo buku. Roman prikazuje početak, sredinu baš i ne, a ne znamo je li kraj, ali svakako odmakli stadij ljubavi dvoje mladih ljudi, čiju pozadinu čini upoznavanje na blokadi fakulteta. Prvenstvena tema romana je ljubav i održavanje ljubavi. Jedna od ideja koja je veoma brzo odbačena bila je da naslov bude 'Ljubav u doba kapitalizma', ali je ostalo kao tema, kao fokus. To je vidljivo, nadam se, kroz jezik, koje riječi koriste kad se upoznaju, a koje kasnije.

Nama je jasno o čemu pričamo kad kažemo 'blokada', podrazumijeva se, ali vjerujem da mlađim čitateljima to nije važno niti poznato. Zašto je tebi to važna tema?

- Važno mi je jer sam sudjelovao u blokadi Zadarskog sveučilišta. To je bio period značajne političke mjere, a to je pravo na besplatno obrazovanje na svim razinama studija. Ne znam više sve finese oko zahtjeva, ali to je bilo glavno. Zajednička borba za javno dobro je omogućila da se zbližiš s ljudima koje znaš s predavanja ili s ulice. To nisam doživio prije niti poslije, da se povežeš s različitim ljudima na temelju zajedničkog interesa, ne na temelju nečega partikularnog. Zapravo, najvažnije mi je bila ta promjena svakodnevnica, način na koji smo počeli doživljavati fakultet, dovoditi u pitanje samorazumljive stvari. Vidio sam u tim ljudima želju da promijene stvar nabolje. Sad se vidi koliko sam vremena proveo u tekstu, jer ovo su neke stvari koje u romanu govore Marin i Lota. Na blokadu danas gledam kao na nešto trajno aktualno. Možda su se stvari pomaknule nabolje, ali opet nemam osjećaj da je to prošlo, nego da je cijelo vrijeme tu, jer rezultati nisu postignuti, jer se tražilo nemoguće. Naravno, kad si student je puno lakše organizirati se. Nije slučajno da su baš studenti pokretali prosvjede. Ima li ti smisla kako sam prenio to u 'Početnicima'?

Meni je kao sudioniku uvjerljivo, a bojao sam se da neće biti. Nije pamflet, nije patetično, nije cinično.

- Okej, to mi je važno!

Idemo dalje. Kakav je osjećaj dobiti rezidenciju? Jesi li možda čitao 'Komo' Srđana Valjarevića, sjajnu subverziju tog sustava?

- Čitao sam dijelove. Promišljao sam o tome što raditi, kako je pisati kad moraš pisati, ali mislim da neće biti meta-pisanje. Kako u svakodnevnici imam sve manje vremena za pisanje, a imam puno ideja, volio bih nešto završiti.

Kolika je žrtva omogućiti si to vrijeme od posla?

- Dobro se nadopunjuje s poslom. Svejedno, energije za pristupanje književnosti 100 posto, onako kako bih želio, nema je. Mene svakodnevnica izbacuje iz toga, drugačiji tip koncentracije je potreban. Što se tiče privatnog života, mislim da su tu najveće žrtve. Paše mi samoća, ali ne predugo.

Zapravo se radi o skupom hobiju. Baš mi je Tomašić jučer rekao da najbolje stvari u ovoj državi nastaju iz hobija. Pričali smo, između ostalog, o tebi i o drugim ljudima koje sam nedavno intervjuirao. Zanima me bi li htio živjeti od pisanja kad bi to bilo moguće.

- Baš sam s jednim prijateljem raspravljao o tome - ne bih. Želim apsolutnu slobodu u pisanju! Paše mi je što je to ozbiljna aktivnosti od koje financijski nemam nikakve koristi. Bilo bi super kad bi nešto došlo, ali nije nužno.

Čini mi se da je nekad bilo moguće ovdje biti profesionalni pisac, to sam naučio dok sam radio u antikvarijatu. Ima mnogo zaboravljenih pisaca koji su bili profesionalci.

- Meni paše da se mogu maknuti od toga, kad nemam veze s kognitivnim radom, da se maknem iz teksta. Baš mi za pisanje treba to iskustvo, to mi pomaže. Pisanje mi služi da filtriram proživljeno. Ono je neodvojiv dio mog življenja, čak i ako se ne objavi.

Zanimljivo mi je što si psihoterapeut. To još nisam vidio u bilješci o domaćem piscu. Koliko je psihoterapija povezana s pisanjem?

- Povezano je u velikoj mjeri. Okej, postoji pisanje u terapijske svrhe, nije to od jučer. Pisanje je strukturiranje riječi, davanje forme. Geštalt terapija s kojom se bavim daje oblik ili formu nepreglednoj masi senzacija i iskustava. Zapravo radimo istu stvar - dajemo oblik ili formu. I jedno i drugo je kognitivni rad, veoma kreativan rad, rad s imaginacijom. Zamišljamo ljepše i bolje živote. Često znam čuti da ljudi koji se bave različitim vrstama umjetnosti, kad se potegne razgovor o terapiji, da ti ljudi ne žele ići na terapiju, baš iz razloga da ne 'pokvare' taj drive koji ih tjera na stvaranje. Ima mi to smisla s jedne strane. U mom slučaju to nije tako, ne mislim da mi je naškodilo.

Imam dojam da sam ja sad na terapiji, da je ovo potpuno interna spika. Ne znam hoće li ovo biti zanimljivo čitateljima. Tko tu koga intervjuira?

- Moguće je da će biti dobro jer sam ovo sterilnije i formalnije već obavio, što se može naći na internetu. Danas imam puno drugačiji pristup.

Za kraj - jedno klasično pitanje…

- Što dalje pišem? Previše je ideja, neću sve realizirati. Imam dramski tekst koji je pri kraju, kojeg želim završiti u Pazinu. Imam ideju za roman, za kratke priče i za knjigu pjesama. Neće to sve ići.

Nisam to htio pitati! Htio sam pitati koga bi preporučio od mladih umjetnika iz regije čije sadržaje konzumiraš. To mi možeš nadopisati u autorizaciji.

- Neki sam dan saznao da je još prošle godine izašao roman Harisa Imamovića i eseji Mirnesa Sokolovića. Iako ih nisam još imao mogućnost čitati, preporučam svima da brzo nabave svoje primjerke, jer da se vratim na već rečeno, mislim da su majstori!

  • +9
Igor Ivko Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić