Ovaj nagrađeni prvijenac Filipa Herakovića - koji donosi pomaknutu priču o uspješnom nogometašu na životnom raskršću - do sada je gledala i međunarodna publika, i to na festivalima u Tallinnu i Beogradu, a prikazivanje pred hrvatskom publikom film je započeo premijerom u lipnju, u sklopu Mediteranskog filmskog festivala u Splitu te se od tada prikazuje u ljetnim kinima diljem Hrvatske. Pelikan je bio prikazan i u sklopu natjecateljskog dijela programa nedavno održanog Pula film festivala, a završetak ljeta označava i početak nove faze njegovog kino života. Naime, nakon uspješne turneje po jadranskim ljetnim kinima, film napokon stiže i pred zagrebačku publiku, ali i publiku u ostalim gradovima u zemlji.

Edi Ćelić tumači lik profesionalnog golmana Josipa koji nakon ozljede na skijanju dolazi u toplice na oporavak. Vrijeme provodi vježbajući s fizioterapeutom i primajući posjete sada već skoro bivše djevojke i bivšeg najboljeg prijatelja. Proživljava krizu identiteta i ima potrebu ponovno otkriti tko je on zapravo. Jednog dana tijekom rehabilitacije, Josip naiđe na poslovnu konferenciju gdje ga greškom identificiraju kao jednog od prodajnih predstavnika robotskih usisavača. Prihvaća igru i počinje istraživati život iz nove perspektive...

U Pelikanu igrate nogometaša koji proživljava duboku krizu identiteta. Kako se ste se sami u životu nosili s identitetskim krizama i je li vam to eventualno pomoglo u spremanju te uloge?

Čini mi se kako smo Josip i ja istovremeno identični i dijametralno suprotni ljudi. U nekom trenutku života sam gotovo jednako navigirao odnose prema drugima i samome sebi, a njegova zatočenost i bijeg kroz destrukciju su mi definitivno poznati uzorci ponašanja. Moji su interesi raznoliki i ne smatram kako je gluma jedina stvar kojom bih se u životu trebao baviti, ali da nekada propitujem svoju poziciju unutar tog sistema, apsolutno da. To propitivanje se događa jedino kada moj rad prestane biti izazovan i kada se nađem u okruženju koje nije stimulativno. Ja kao glumac samo želim raditi sadržaje koji će me kreativno buditi, želim biti okružen ljudima koji pridodaju tom osjećanju i koji poštuju moj doprinos. U takvim situacijama ne proživljavam krizu, ali kada taj minimum nije ispoštovan onda sam u neprestanoj krizi.

Što nam još možete otkriti o liku Josipa? On je netipičan nogometaš, dosta odudara od slike uspješnih nogometaša na kakvu smo navikli.

Josip je nogometaš koji proživljava duboku krizu identiteta na rehabilitaciji u Istarskim toplicama. Ne znam da li se ikada otkrije tko je on zapravo, ali se prava priroda njegova karaktera ne može sakriti. Tijekom svog života neprestano se suočavao s normativima i stereotipima koji okružuju percepciju nogometnog uspjeha te ulogama koje je morao pristati igrati unutar tog okruženja. Ta tradicionalna slika uspjeha nameće očekivanja da realizirani nogometaši moraju prikazivati sigurnost i zadovoljstvo bez obzira na unutarnja previranja. Josip izlazi iz tog kalupa, istražujući složenost vlastitih osjećaja. Josipova funkcija u filmu je razotkriti sukob između tih društvenih očekivanja i unutarnje emocionalne borbe.

Kako je došlo do suradnje s redateljem Herakovićem i kako vam se na prvu svidio scenarij?

Postoje različite verzije toga kako je došlo do naše suradnje, ali jako dugo sam mislio kako je Pelikan za mene jednostavno pao s neba. Jedno me popodne Filip nazvao, predstavio se i pitao jesam li zainteresiran za ulogu u njegovom dugometražnom igranom prvijencu. Zamolio sam ga ako bih prije takve odluke mogao pročitati scenarij. Ubrzo sam ga pročitao i oduševio se. Uskoro smo dogovorili sastanak u Art-kinu Croatia, gdje smo napravili neku verziju probnog snimanja nekoliko scena iz Pelikana. Par dana kasnije, Filip me nazvao i rekao da bi me i dalje rado želio imati u filmu, ako naravno i ja dalje želim raditi s njim. Kasnije sam doznao da su Filip i Nikolina Bogdanović razvijali scenarij s glumcem poput mene na pameti, imajući me u vidu za ulogu Josipa. Na neki način, Josip je bio napisan za mene, bez da sam toga bio svjestan.

Ovo vam je prva ozbiljna uloga na filmu; jeste li zadovoljni odrađenim?

Pelikan je zaista izvrstan film, čak i kad se odmaknem od činjenice da sam osobno vezan za njegovo stvaranje. Ekstremno sam zadovoljan svojim doprinosom. Fascinantno je kako, kada radite na filmu, ne možete predvidjeti konačni rezultat vaše izvedbe, pošto ona u takvim okolnostima ne ovisi isključivo o vama. Bez obzira na to koliko se trudili ponuditi svoj najbolji rad, kako će se on reflektirati u cjelini i što će se od njega napraviti, u potpunosti je van vaše kontrole. Na kraju, kad sam pogledao finalnu verziju Pelikana konačno sam mogao odahnuti. Pelikan ispunjava mnoge moje filmske preferencije, a u ovoj fazi najvažnije mi je da pronađe publiku s kojom će ući u komunikaciju.

IMDB navodi da ste odigrali i ulogu Leonidasa u filmu Illyricvm Simona Bogojevića-Naratha. Kako se prisjećate iskustva rada na tom filmu? Zanimljivo je da su glumci govorili na ilirskom i latinskom jeziku, kako ste se snašli?

Snimanje Illyricvma je bilo jedno intenzivno, nezaboravno iskustvo koje mi je unatoč svim ekstemporacijama snimanja takvog tipa, te vremenskim, dramskim i jezičnim izazovima uloge Leonide, ostalo u najpozitivnijem sjećanju. Ipak se radi o mom prvom značajnijem filmskom iskustvu i ono će kao takvo uvijek biti jedan vrijedan i važan trenutak u mojoj karijeri. Raditi sa Simonom Bogojevićem Narathom bilo je poprilično lako i drago mi je da sam bio dijelom jedne tako jedinstvene filmske priče. Naučiti tekst na latinskom nije bilo toliko izazovno koliko naučiti replike svih ostalih likova u sceni. Kako bi znao što igram i na što reagiram bilo je nužno poznavati značenje cijelog dijaloga, a ne samo svoje replike. Uz to snimali smo u povremeno ekstremnim krajolicima i atmosferskim uvjetima, s velikim ansamblom glumaca i životinja, visokih produkcijskih okvira i nekako te okolnosti pamtim više izazovnima, nego učenje latinskog i rekonstrukcije ilirskog.

Film Pelikan je već odradio ozbiljnu turneju, kako po festivalima tako i u gradovima. Kako vam je putovati uokolo s projektom i filmskom ekipom?

Tijekom svake nove premijere ili projekcije Pelikana imam poprilično veliku tremu, iako bih se sada već nakon toliko odrađenih trebao moći opustiti. Atmosfera takvih događaja redovito varira od izuzetno opuštenih do poprilično napetih, a moje iskustvo gledanja filma s publikom direktno ovisi o tim okolnostima, s kojima se još nisam u potpunosti naučio nositi. Zbog toga takva putovanja budu ispunjena svakavim emocijama, ali to samo potvrđuje koliko mi je i dalje stalo do toga da Pelikan, pa samim time i moja izvedba u njemu, budu podržani i prepoznati od strane domaće i strane publike.

Poznato je da ste član anambla riječkog HNK. Koji su izazovi filmske glume, spram kazališne?

Glumački rad u kazalištu i na filmu funkcioniraju po tehnički različitim pravilima, ali suštinski oni su ista vrsta rada. Moje dosadašnje kazališno iskustvo samo me pripremilo za filmske izazove kojima sam se bavio u posljednje dvije godine i baš se zbog toga osjećam ugodno kada sam na setu. Intrigiran sam svim pravilima rada pred kamerom, procesima koji čine glumačku izvedbu u filmu i svim elementima koji čine filmsku cjelinu, a kada moja znatiželja pretegne urođenu ambicioznost onda je to prostor u kojem se osjećam najugodnije i najprirodnije kao izvođač.

Od 2018. godine zaposleni ste u riječkom HNK. Kako vam je živjeti u Rijeci, koje su vam omiljene uloge koje ste u tom periodu ostvarili?

Rijeka je sama po sebi jako ugodan grad i trenutno vodim jedan poprilično sređen život tamo. No, u meni je neprestano prisutna neka vrsta nemira, tako da kada su stvari savršeno posložene često i dalje maštam o životu i radu negdje drugdje. Imao sam sreću da sam u pet godina svog profesionalnog djelovanja u Rijeci imao priliku stvoriti niz zaista posebnih uloga počevši od Fratra u Vodi Matije Ferlina, zatim Regoča u istoimenoj predstavi Olje Lozice, preko Orsina u Na tri kralja ili Kako hoćete i Ludwiga Jakoba Fritza obje u režiji Franke Perković... zatim Edipa u Kralju Edipu Luciana Delprata i ujaka Tea u njegovoj verziji Fellinijeva Amarcorda, Gospodina Ninkovića u Gospođi ministarki Tatjane Mandić Rigonat, pa sve do Avijatičara u Malome Princu Renate Carole Gatice i brojnih drugih zanimljivih ostvarenja.

Film Pelikan je u kino distribuciji, ovih dana nas očekuje i zagrebačka premijera... Kako biste pozvali gledatelje da ga odu pogledati?

Pelikan donosi priču koja nije samo lokalnog značaja, već izlazi iz uobičajenih tematskih okvira domaće kinematografije, dotičući se ipak nešto univerzalnije tematike. On nudi bogatstvo izvedbenih slojeva koji ga čine duboko fascinantnim, a gledatelji mogu očekivati filmsko putovanje emotivnih, misaonih i simboličkih dimenzija. Film suštinski nudi kompleksnu priču o unutarnjoj borbi osobe koja provocira gledatelja da sa distance, ali i dalje angažirano promišlja o vlastitim životnim dilemama i iskustvima. Univerzalne teme identiteta, samoće, prihvaćanja, traganja za smislom u kombinaciji sa upečatljivim redateljskim i vizualnim stilom, odličnim glumačkim izvedbama, nekonvencionalnim narativnim pristupom, te pažljivo izrađenim slikama nameću se kao samo neki od razloga zašto bi valjalo pogledati Pelikana.

U Hrvatskoj vlada mali odmak publike od domaćeg filma, što dokazuju i brojke gledanosti... Zašto mislite da je došlo do tog odmaka, i kako domaću publiku vratiti domaćem filmu? Znam da nemate brzo rješenje, ali sigurno ste o tome razmišljali.

Spomenuti odmak nastao je kao posljedica kombinacije razloga, ali njemu definitivno najviše doprinosi nedovoljnost raznih oblika financiranja. Velike, strane produkcije često dobivaju puno veća ulaganja u startu, a iako to nije garancija kvalitete i uspjeha filma itekako može doprinjeti ishodu koji se kasnije može jednostavnije i efektnije plasirati na tržištu. Bolje financirane produkcije tako dominiraju kinodvoranama, te zauzimaju veći dio pažnje publike i medija upravo zbog toga što svoju povećanu vidljivost temelje na većim ulaganjima. Takav pristup se često poigrava i s percepcijom prosječnog gledatelja kako je vrijednost takvih filmova veća, pa je posljedično tome domaći film i manje atraktivan našoj publici. Publiku možemo vratiti na razne načine - kroz poticanje žanrovske i tematske raznovrsnosti produkcija, kroz povećanje financijske potpore za samu produkciju i kasnije marketinške strategije, zatim kroz prikazivanje domaćih filmova na televiziji i streaming platformama, podršku u razvoju i obrazovanju filmskih talenata, ali i brojnim drugim postupcima.

Što očekujete dalje od filma Pelikan, ali i vaše filmske karijere?

Osjećam ogromnu zahvalnost i privilegiju što je Pelikan postao dio mog glumačkog puta te sam neizmjerno zadovoljan njegovom cjelinom, ali i generalnom recepcijom filma tako da su sva moja očekivanja na neki način već ispunjena, a svaki dodatni korak koji film napravi samo je jedan ogromni bonus. Medij filma se za mene tek počeo otkrivati. Uočavam koliko toga u tom prostoru još moram svladati i naučiti, te koliko sam spoznajno i emotivno angažiran oko ideje da se ponovno nađem na nekom filmskom setu, ali filmske uloge nažalost jednostvano nisu u jednakoj mjeri dostupne kao one kazalištne. Veoma je nepredvidivo kako će se moja karijera razvijati. Glumački put pun je proizvoljnosti na koje najčešće ne možete imati prevelikog utjecaja, tako da nastojim nemati prevelika očekivanja, ali svejedno biti ispunjen nadom.